Kliker.info

Sa malo poštovanja za međunarodnopravno ustanovljene činjenice, o tome da je u julu 1995. u Srebrenici počinjen genocid , i posebno s poštovanjem za 8.000 ubijenih i njihove neutješne porodice, lako je razumjeti one koji nakon lokalnih izbora  u Bosni i Hercegovini traže odgovornost za sve one koji su političkim činjenjem ili nečinjenjem doprinijeli da Bošnjaci izgube funkciju gradonačelnika  u tom gradu i da ona pripadne  “čovjeku koji negira genocid  ” .

Piše : Kemal Kurspahić (RSE)

Onima koji su iskusili Srebrenicu devedesetih i čiji najdraži počivaju u Potočarima ne trebaju politička ili intelektualna natjecanja u dokazivanju kako je Srebrenica “važnija od deset drugih opština”: njima treba iskreno poštovanje i pravo da ne budu uznemiravani u svojoj tuzi.

Ali, rasprava o “odgovornosti za gubitak Srebrenice” vodi se pod sjenkom amnestiranja vladajuće bošnjačke politike  od bilo kakve suodgovornosti što je u Srebrenici – a i širom podijeljene Bosne i Hercegovine – tako kako je.

U njoj se, tako, i akademski autoritativno zaključuje i kako “međunarodna zajednica nije smjela dozvoliti da Srebrenica administracijski pripadne Republici Srpskoj”. To je akademski snažan argument, ali on kasni 21 godinu: jedino vrijeme kad je moglo da se razgovara o posebnom statusu Srebrenice – pa i da se insistira na tome kao uslovu za prihvatanje Dejtonskog sporazuma – bili su ti tronedjeljni pregovori u Dejtonu, od 1. do 21. novembra 1995. Samo tada su trojica koji su u tim pregovorima imali formalnu legitimaciju “predstavnika Bosne i Hercegovine” – Alija Izetbegović, Haris Silajdžić i Muhamed Šaćirbej – mogli zahtijevati poseban status za Srebrenicu u poratnoj Bosni i Hercegovini.

Oni su, međutim, u dejtonskom procesu suštinski prihvatili degradaciju u status jedne od “tri sukobljene strane” pa je tako bilo dovoljno jedno veče u rezidenciju američkog ambasadora u Ankari da Izetbegović prihvati ukidanje Republike Bosne i Hercegovine i uspostavu Republike Srpske (RS) i da ovlasti Šaćirbeja da to i potpiše u Ženevi.

Genocid u Srebrenici bio je jedan od razloga da Sjedinjene Države, najzad, intervenišu i preuzmu vodstvo u okončanju ubijanja u Bosni i Hercegovini. Ali, “bosanska delegacija” – koja je tada već uveliko bila tretirana tek kao bošnjačka – nije uradila ništa da osigura poratni poseban status Srebrenice (ili drugih stratišta: Omarske i Keraterma, Višegrada i Foče, Dretelja i … ostalih područja masovnog progona).

Ta “politika”, u kojoj nema ni naznaka nekog zajedničkog projekta, nastavlja se i ovih dana.

Tako su u Bosni i Hercegovini priličnu pažnju privukle najnovije izjave i inicijative iz susjednih zemalja o tome kako one vide bosanskohercegovačku budućnost.

Predsjednica Hrvatske, Kolinda Grabar-Kitarović, je svoj pristup evropskim političarima i institucijama kao predsjednica ravnopravne članice Evropske unije i NATO-a počela da koristi i za projektovanje hrvatske inicijative za “novi Dejton” insistirajući – u razgovorima s evropskim i američkim partnerima – na tome kako je Bosni i Hercegovini, osim pomoći u reformama za članstvo u Evropskoj uniji, potrebna i pomoć “u uređenju države kako bi doista sva tri naroda, naravno u našem slučaju prvenstveno smo zainteresirani za poziciju hrvatskog naroda, bili ravnopravni na cijelom teritoriju BiH”.

Premijer Srbije, Aleksandar Vučić, je odnos svoje zemlje prema Bosni i Hercegovini i ovih dana iskazao politički korektnom frazom kako će Srbija podržati sve o čemu se dogovore sva tri naroda u susjednoj zemlji što je – u odsustvu političke volje za dogovor o bilo čemu i posebno uz, bar verbalnu, riješenost  Vučićevog štićenika u BiH  da opstrukcije funkcionisanja države kruniše “mirnim razlazom” – jednako odustajanju od bilo kakve pozitivne uloge u stabilizovanju susjedne države.

Razumijem sve one analitičare bosanskohercegovačkih prilika koji u ovakvim izjavama i inicijativama iz susjedstva vide oživljavanje “duhova Slobodana Miloševićai Franje Tuđmana“, i koji se – iz iskustva devedesetih – osjećaju uznemireno kad politički prvaci susjednih zemalja koriste svoje međunarodne kontakte za nuđenje evropskim i drugim međunarodnim partnerima vlastita rješenja za Bosnu i Hercegovinu.

Ali, umjesto “državotvornog” odbacivanja makar i upitne podrške Hrvatske i Srbije u vezi sa euroatlantskom budućnošću Bosne i Hercegovine, jedino djelotvoran odgovor bilo bi postizanje bosanske – bosanskohercegovačke – saglasnosti o tome šta mora da se uradi za približavanje Evropskoj uniji i NATO-u.

To je i jedino relevantan test “bošnjačke politike”: ona može doprinositi bosanskohercegovačkim euroatlantskim perspektivama samo u mjeri u kojoj će graditi bosanskohercegovačku saglasnost o tome šta mora da se uradi za uspostavljanje funkcionalne, eurokompaktibilne države.

Hrvatska predsjednica ili premijer Srbije mogu biti i vrlo korisni partneri – i poželjni oslonci – u približavanju Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji samo ako o tome postoji bosanskohercegovački projekt i saglasnost.