Kliker.info

Sporazum lidera bosanskohercegovačkih vladajućih stranaka o formiranju vlasti , sa sve većim neizvjesnostima šta je tačno – i da li je nešto uopšte – dogovoreno savršena je ovovremena ilustracija “dvostrukog mišljenja” i “novogovora” iz “1984.” Džordža Orvela (George Orwell) u kojoj Veliki brat i Partija jedno govore a sasvim suprotno misle: kažu mir a misle rat; kažu ljubav a misle mržnja; kažu sloboda a misle ropstvo.

Piše : Kemal Kurspahić (RSE)

Ta dva koncepta, dvostrukog mišljenja i novogovora, kasnije su dobila i zajedničko ime “dvostrukog govora”. Ta vrsta govora praktikovana je u reagovanjima međunarodnih političkih vođa na ubijanje Bosne i Hercegovine devedesetih: u zapadnim prijestonicama masovni progon nesrpskog stanovništva nazivan je “etničko čišćenje” umjesto primjerenijeg pojma “genocid” koji bi obavezivao na intervenciju za održavanje istorijskog obećanja “nikad više”.

Aktuelni primjer sarajevskog “sporazuma” ima sve karakteristike tog orvelovskog dvostrukog govora kad se jedno govori, a nešto suprotno misli.

Uzmimo za primjer odnos prema najznačajnijoj i, po oprečnim interpretacijama, najkontroverznijoj tački tog sporazuma: da li on otvara put ispunjavanju uslova za približavanje NATO-u, počev od slanja godišnjeg nacionalnog plana u sjedište zapadnog vojnog saveza, ili “od toga nema ništa” kako tvrde lider vladajuće srpske partije i njegova prva pratilja?

“Sporazum” je napisan po svim pravilima dvostrukog govora ostavljajući i zagovornicima i protivnicima euroatlantskih aspiracija Bosne i Hercegovine prostor da tvrde kako su očuvali vlastite pozicije.

Ta tehnologija dvostrukog govora najvidljivija je u sljedećoj rečenici tog dokumenta: “Nastaviti integracijske procese u skladu s Ustavom i zakonima, usklađujući stavove i interese svih nivoa vlasti u BiH”.

Ona omogućuje bošnjačkom vođi da se poziva na ozakonjeno strateško opredjeljenje Bosne i Hercegovine za pristupanje NATO-u ali i srpskom vođi da nastavlja blokadu tog NATO puta u navodnom “interesu” svog entiteta. U osnovi – pristajanje lidera bošnjačke partije na “usklađivanje stavova i interesa svih nivoa vlasti” znači uvođenje entiteta u odlučivanje o stvarima koje su isključivo u nadležnosti države kao što su odbrana i spoljna politika.

Na taj način, htio – ne htio, on daje određen “sporazumni legitimitet” neustavnim odlukama entiteta o vojnoj neutralnosti ili usklađivanju odnosa prema NATO-u sa susjednom državom (“Ako Srbije ne pristupi NATO-U za 300 godina, nećemo ni mi”).

Lider vladajuće srpske stranke dnevno emituje primjere “dvostrukog govora”.

On voli da se zaklinje “u slovo ali ne i duh Dejtona” ali u višegodišnjoj upornoj kampanji poricanja državnosti Bosne i Hercegovine potpuno ignoriše već i član 1 dejtonskog ustava koji glasi:

“Kontinuitet. Republika Bosna i Hercegovina, čije će zvanično ime od sada biti ‘Bosna i Hercegovina’, nastaviće svoje zakonito postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturom prilagođenom kako se predviđa ovdje i sa svojim međunarodno priznatim granicama. Ona će ostati država članica Ujedinjenih nacija i može kao Bosna i Hercegovina održavati ili se kandidovati za članstvo u organizacijama u okviru sistema Ujedinjenih nacija i drugim međunarodnim organizacijama.”

“Slovo dejtonskog ustava”, dakle, uvodi Republiku Srpsku kao dio “unutrašnjeg prilagođavanja” na osnovu tog sporazuma ne ostavljajući nikakvog prostora za protivustavan inat u vezi s datumom njenog nastanka. Insistiranje entitetskih vođa kako se odluke mogu donositi samo konsenzusom, dakle – saglasnošću svih, još jedan je primjer orvelovskog dvostrukog govora: odluke ranije donesene opštom saglasnošću mogu se i mijenjati samo saglasnošću svih a ne jednostranim odbacivanjem ranije ozakonjenih aspiracija za prijem u NATO ili takođe samovoljnim opredjeljenjem za Rusiju nasuprot zapadnim partnerima.

Hrvatska vladajuća stranka ne zaostaje za partnerima Stranke demokratske akcije (SDA) – Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) u praktikovanju dvostrukog govora. Ono je posljednjih godina najizraženije u njenoj kampanji za “jednakopravnost i pravo hrvatskog naroda da bira svoje legitimne predstavnike”. Naizgled nesporne težnje – jednakopravnosti i legitimnog zastupanja naroda – u direktnoj su suprotnosti s evropskim vrijednostima jednakopravnosti i prava svih građana da se kandiduju i budu birani na javne funkcije na svim nivoima vlasti.

Kampanja u međunarodnim organizacijama i prijestonicama za formiranje trećeg entiteta i oživljavanje međunarodnopravno osuđene “Hrvatske Republike Herceg-Bosne”, uz ukazivanje počasti njenim ratnim vođama, vodi aktuelnu politiku hrvatske nacionalističke stranke na teren opravdavanja “udruženog zločinačkog poduhvata”.

Bošnjački nacionalizam ima svoje načine ispoljavanja.

On je u protekle tri decenije, s izvjesnim zakašnjenjem, shvatio kako će Zapad prije podržati multietničku nego etnički podijeljenu Bosnu i Hercegovinu, i zato je – u bošnjačkoj verziji dvostrukog govora – nastojao da se nametne kao baštinik tih evropskih vrijednosti.

U tome bi bio znatno ubjedljiviji da na teritorijama pod svojom kontrolom, i posebno u gradu Sarajevu, nije predsjedavao nad krajnje nazadnim tendencijama: propuštanja da istraži i kazni zlodjela nad srpskim i hrvatskim civilima; pljačkaške privatizacije javnih dobara; preimenovanje ulica i javnih ustanova po ličnostima bliskim ustaško-fašističkoj ideologiji; osporavanja “podobnosti” ličnosti nebošnjačke nacionalnosti za javne poslove u poratnom Sarajevu.