Kliker.info

Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić u intervjuu za Dnevni list kaže kako političarima treba jasno reći da nisu vlasnici naroda nego mu služe. Ističe kako se političari i gospodarstvenici moraju jače i jasnije suočiti s mentalitetom kriminala. Kardinal Puljić također govori o apostolskom nunciju u našoj zemlji Alessandru D'Ericu i njegovom djelovanju u BiH, zatim govori o povratku, ali i o odnosima unutar same Katoličke crkve.

Uskoro ćete apostolskom nunciju Alessandru D'Ericu uručiti jedno veliko priznanje. Možete li našim čitateljima pojasniti što je to papinski nuncij toliko dobroga uradio da je zaslužio tako veliko i značajno priznanje?
– Svaka zemlja koja uspostavi diplomatske odnose s jednom državom onda uspostavlja i veleposlanstvo s veleposlanikom. Sveta Stolica nakon uspostavljenih diplomatskih odnosa šalje apostolskog nuncija, koje je u rangu veleposlanika, ali u specifičnoj ulozi. To je odnos države i Svete Stolice, ali i posebna skrb za Katoličku crkvu u toj zemlji. Ovaj apostolski nuncij, desna ruka u ovoj zemlji Svetog Oca, uspostavio je jako dobre odnose sa svim strukturama u ovoj zemlji, iako je naša situacija jako složena. Mislim da ga cijene svi, i državnici i diplomati, kao i vjerski poglavari jer je otvoren za susrete i nastojanja da se uvažavaju pravedna načela za svakog čovjeka i za sve narode. Upornim radom je doveo do međunarodnog ugovora Svete Stolice i države BiH. Nakon tih posebnih ugovora, uporno je radio na provedbenim aktima tih ugovora kroz mješovitu komisiju. Došlo je do vrlo važnog segmenta – uspostave vojnog ordinarijata. Taj rad kroz mješovitu komisiju su i druge Crkve i vjerske zajednice vrlo cijenile, jer svi akti su bili na zadovoljstvo svih vjerskih struktura.

Sveta Stolica je u kontinuitetu bila angažirana u različitim oblicima u BiH i pomoć Vatikana našoj zemlji je bila vrlo izražena. Osobito je karakteristično ratno i postratno razdoblje i povijesni angažman pokojnoga pape Ivana Pavla II. Kako Vi, kao poglavar Katoličke crkve u BiH, gledate i doživljavate odnose Vatikana i BiH i koliko je zapravo značajna ta nepobitna pomoć?
– Moramo duboko biti zahvalni sada blaženom papi Ivanu Pavlu II. koji je neuobičajeno imao srca za naša stradanja. Tako je neumorno dizao glas mira i zaustavljanja rata. Pozivao je međunarodne čelnike da preuzmu odgovornost oko zaustavljanja rata i stradanja nevinih. Pozivao je toliko puta na mir. Posebno je organizirao molitvene skupove, kao što je onaj u Asizu. Preko prvog apostolskog nuncija je održavao kontakte s mjesnom crkvom i svim strukturama u ovoj zemlji. Uporno je htio doći kao glasnik mira i ta mu se želja ostvarila na radost svih nas 12. i 13. travnja 1997. Iz osobnih susreta i razgovora divio sam se s koliko je očinske ljubavi pratio našu situaciju, od priznanja BiH do zaustavljanja rata i poziva na pomirenje i oprost te poticaja za pomoć u obnovi ove zemlje i naroda u njoj. Posebni njegov stav je bio za povratak svih prognanih: svatko svojoj kući.

Uvažavaju li i cijene li svi u našoj zemlji lobiranje Svete Stolice za BiH pa i nuncija D'Erica?
– Mislim da sadašnji apostolski nuncij uživa poštovanje svih diplomata kao i svih državnika u ovoj zemlji, pa i onda kada se međusobno ne slažu ipak poštuju nadbiskupa D'Erica, ali, nažalost, ne primaju njegovu riječ, koja bi itekako značila na putu ostvarenja jednakih prava.

Ovih dana je Islamska zajednica BiH izišla s jednim izvješćem o islamofobiji i islamofobistima u BiH. To je izazvalo različite pa i burne reakcije. Kakav je trend u BiH kad se tiče kršćanstva odnosno katoličanstva? Je li fobija spram katolika u snažnijem porastu i u čemu se ogleda?
– Ovdje se ne bih osvrtao na taj dokument kritički nego bih iznio neka načela. Potrebno je biti korektan, pa ono što tražim za svoju vjersku zajednicu ili svoj narod, to isto priznati drugima s kojim živimo. To vrijedi na lokalnoj i na globalnoj razini. Nije pošteno napadati druge, a isto to doma činiti. Davno sam rekao da je put povjerenja među nama da svatko “svoju avliju pomete, ali smeće da ne baca u tuđe dvorište”. To bi bilo vraćanje povjerenja. To isto vrijedi i za prostore Europe, što traže muslimani u Europi, to trebaju u svojim zemljama poštivati i dopuštati. Ima jedna stara duhovna teza: oni koji se proglase mučenicima, redovito druge oko sebe muče.

Nije, naravno, niti Katolička crkva u BiH “bez grijeha”. Što smatrate mogućim slabostima, na čemu treba raditi možda u reformskome smislu i gdje i od koga, primjerice, prepoznajete dobronamjernu i dobrodošlu kritiku?
– Itekako Katolička crkva uporno ukazuje i na negativne stvari u vlastitoj kući i stalno poziva na obnovu: moralnu i duhovnu. Posebno moramo unutar Crkve poraditi na jedinstvu i otvorenosti na suradnji u evanđeoskom duhu, a ne pod “sjenom politike”. Posebno je važno rasti u duhu solidarnosti. Veću zauzetost za pastoral obitelji, da postane Crkva u malom. Posebno smo propustili pastoral političara i gospodarstvenika, gdje se mora jače i jasnije suočiti s mentalitetom kriminala. Zločin je ne plaćati radnike, koji trebaju svoje obitelji uzdržavati. Političarima treba jasno reći da nisu vlasnici naroda nego mu služe. Nažalost, još je prejaka “avlijska politika” te nam je mnogo naroda koji se osjećaju napuštenima i zapuštenima jer o njima nitko ne skrbi. Doživljavaju da nikome ne pripadaju. Anemija je zahvatila “one koji su izvan avlije”.

Mnogi Hrvati su frustrirani i izbezumljeni političkim podjelama unutar nacionalnoga korpusa. Jednako tako i mnogi katolici su žalosni što i unutar Katoličke crkve ima stanovitih i uočljivih podjela. Jesu li na mjestu takve tvrdnje i koliko to ima veze s političkim opcijama i potporama određenim političkim projektima?
– Itekako sam maloprije rekao da nam je prevažno poći putem duhovne i moralne obnove, gdje će evanđeoska i crkvena načela biti kriteriji. To je što se tiče Crkve. Vrlo često načela političkih interesa se uvlače u kriterije našeg crkvenog poslanja, što jako opterećuje naše poslanje. Treba vratiti Isusa u središte našeg poslanja. Što se tiče politike, to su mnogo širi i važniji pozivi na stvaranje strategija našeg opstanka i perspektive. Valja nadići sebičnost i mentalitet “avlijskih interesa”, pa imati svijesti i odgovornosti za cjeloviti korpus hrvatskog naroda.

I ovoga ljeta ste intenzivno pohodili mnoštvo župa i svetišta. Kakvo je stanje, ima li nade u povratak, ima li obnove ili se radi samo o dolasku naših prognanika i iseljenika u razdoblju godišnjih odmora i za “zapovjedne” blagdane?
– Ove godine sam uočio jaču ljubav prema svome kraju i zavičaju, češća posjećivanja svoje očevine te ostavljajući znakove ljubavi prema svome korijenu. Posebno su prepoznatljive odanosti pobožnosti svojih korijena iz kojih je nikao. Povratak je složeno pitanje. Važno je hrabriti ljude da sačuvaju svoju očevinu, da čim prije izvade dokumente u svome kraju kako bi mogli izići na izbore i na taj način kroz legalne strukture izboriti se za naš opstanak i prepoznatljivost. Posebno moraju na lokalnoj razini biti organiziraniji. Ne čekati da im pamet peru iz drugih prostora, koji su ih otpisali, govoreći kako tu nema života. Svoje se voli, za svoje se žrtvuje i u slozi moguće je otvarati perspektive. Anton Mrkonjic(Dnevni lis)