hamburger-icon

Kliker.info

Jože Mencinger: U Europi se ponovo priča o industrijalizaciji. Pa što ste radili sve ove godine?

Jože Mencinger: U Europi se ponovo priča o industrijalizaciji. Pa što ste radili sve ove godine?

Septembar 01
08:10 2014

mencinger1E konomist Jože Mencinger prvi je slovenski ministar gospodarstva, član Europske akademije znanosti i umjetnosti, bivši rektor i aktualni profesor na ljubljanskom sveučilištu. Mencinger je i oštar kritičar ekonomske politike Europske unije, koji se u vrijeme svog ministarskog mandata zalagao za postupnu privatizaciju u kojoj bi slovenska poduzeća pripala njihovim radnicima. Kad njegov model privatizacije nije prihvaćen, dao je ostavku.

Također, Menzinger je bio jedan od najglasnijih protivnika slovenske politike po pitanju dugovanja Ljubljanske banke. Danas kritizira europsku politiku štednje i brze financijske konsolidacije, odnosno politiku privatizacije svega što se privatizirati može. O sebi kaže: »Ja sam jedan od rijetkih koji se u političkom smislu pomjerao s desna na lijevo.« S Mencingerom smo razgovarali na Visu, gdje je sudjelovao u radu Zelene akademije, koju su organizirali Green European Fondation, hrvatski ured zaklade Heinrich Böll Stiftung te Open Society Foundation. Za naš list Mencinger govori o ekonomskom krahu Slovenije, jalovoj vjeri u strane investicije te ekonomskim politikama zemalja regije, koje diktira Europska unija.

Vi ste prvi slovenski ministar gospodarstva. Vodili ste ekonomsku politiku koja se dosta razlikuje od aktualne slovenske politike. Mislite li da je ekonomski krah Slovenije posljedica ulaska u Europsku uniju?

– Ekonomski krah Slovenije posljedica je politike vođene u razdoblju između 2005. i 2008. godine, koje nazivam razdobljem hazarderstva. U to vrijeme svi su vjerovali da mogu stvoriti bogatstvo financijskim spekulacijama, pri čemu je novac za ulaganje stizao putem raznih kreditnih linija. Idila je trajala dok nije stigla kriza, a tad je odjednom trebalo platiti kredite, dok su u isto vrijeme dionice rapidno gubile na vrijednosti. Najbolje se to vidi ako promatrate kretanja na Ljubljanskoj burzi. Index se za godinu i pol podigao sa četiri na dvanaest tisuća, da bi potom pao na 1.600 baznih bodova. Kad pogledate te podatke sve vam je jasno. Dakle, u razdoblju hazarderskog kapitalizma sve se radilo na kredit, a to je bio koncept koji je podržavala i Vlada. U to vrijeme mi smo postizali rast od oko sedam posto. Ako gledate strukturu tog rasta, u pitanju je bio financijski balon s jedne i građevinarski balon s druge strane. Ti sektori rasli su po petnaest posto godišnje, a onda je došlo do kraha. Po mom mišljenju, nakon ulaska u krizu Vlada je bila nespretna, odnosno nije se radilo ono što je bilo potrebno raditi. Kad je problem eskalirao došlo se do ideje da moramo uništiti tajkune, prekinute su im sve kreditne linije, pri čemu su se zapravo uništavala poduzeća.

Izgubljena imovina

Slovenija se nije strmoglavila u privatizaciju na način na koji su to napravile Srbija i Hratska. Jedno vrijeme činilo se i da je izabrala dobar put, ali rezultat je na koncu ispao isti kao u Hrvatskoj i Srbiji.

– Slažem se s vama. Slovenija je do 2004. godine bila dosta uspješna. Imali smo rast od četiri posto, što je po mišljenju maksimalno za zemlju kao što je Slovenija, ako hoćeš raditi na svojim kapacitetima, odnosno na svojoj štednji. Od 2005. godine došlo je do potpune promjene. Došlo je do onog što se naziva kazino kapitalizam. Vjerovalo se da svi možemo biti kapitalisti i svi su ulazili u taj kazino uključujući i tajkune kao što su Kordeš i Bavčar. Oni nisu radili neke velike kriminalne radnje, nego su samo kupovali dionice. Bavčar koji je htio preuzeti Petrol natjerao je dionicu ove tvrtke sa 260 na 1000 eura, a pritom je koristio kredite. A onda je dionica pala na 160 eura. Imovina je izgubljena. Za ono vrijeme, 2006. i 2007. godine, smatralo se da si uspješan privrednik ako nešto kupiš za tisuću do podne, a prodaš za deset tisuća poslijepodne. Osnovni problem nastao je pak kod naše privatizacije. Podjelom vaučera mi smo stvorili dva milijuna kapitalista, a 99 posto njih samo je gledalo kako proizvodnu imovinu pretvoriti u potrošnu imovinu. Usput smo stvorili i fondove za privatizaciju, koji su skupili 62 posto tih vaučera. Oni se također nisu ponašali kao vlasnici poduzeća, nego su se ponašali kao vlasnici imovine koju je valjalo prodati. Do 2004. godine sve je išlo normalnim smjerom, dolazilo je do koncentracije vlasništva, ali takva privatizacija imala je jednu krupnu grešku. Njome je novac iz poduzeća iznesen, a ne unesen. Ja sam 1991. godine dao ostavku kao ministar upravo zbog te privatizacije, jer sam tražio nešto drugo. Vjerovao sam u unutrašnje vlasnike, u preuzimanje tvornica u vlasništvo od strane njihovih radnika, što je bilo dobro za Sloveniju. Trebalo je, naime, pri privatizaciji uzeti u obzir karakteristike Slovenije. Ona se razvijala na drugačiji način od, primjerice, Hrvatske. Išlo se tvornicama ka ljudima, a ne ljudima ka tvornicama. Sve su naše tvornice nastale na selima pa smo stvorili socijalnu kategoriju radnika-seljaka. Oni su imali imanje i na njemu, recimo, šest krava, što nije bilo jako profitabilno, ali značilo je socijalnu stabilnost, a to je bitno olakšalo tranziciju.

Danas se Hrvatska i Slovenija nalaze u istoj situaciji. Vlade prodaju državne tvrtke koje vrijede i mogu se prodati, dok se u isto vrijeme zaklinju u strane investicije kao pokretače gospodarstva.

– Nemam ništa protiv greenfield investicija, ali priče o strateškom partnerstvu – to je bezveze. Strateški partner u pravilu postaje vlasnik i on odlučuje što se radi. Razmišljajući o privatizaciji, odnosno stranim investicijama, morate pogledati što su stranci kupovali. Kupovali su banke, telekomunikacijske kuće, financijske institucije. Strane investicije, dakle, nisu donijele tehnološki progres. Nemam ništa protiv stranaca, ali protiv sam vjere da će strane investicije spasiti zemlju. Niti jednu zemlju nisu spasile. Mada razumijem, pogotovo u slučaju Srbije, kad se nema drugog izlaza.

  Hrvati uništili industriju

Ima li Hrvatska drugog izlaza?

– Hrvatska ima veliku manu u odnosu na Sloveniju. Vi ste uništili svoju industriju. Nešto industrije propalo je zbog deindustrijalizacije, a tu nisu krive ni Slovenija ni Hrvatska, nego preseljenje proizvodnje u Kinu. Zbog toga puno zamjeram Europskoj uniji, koja nije željela natjerati svoje multinacionalke da pri poslovanju u obzir uzmu socijalne norme koje postoje u Europi, nego su svi pohrlili iskoristiti nisku cijenu rada. To se moglo djelomično spriječiti. Nakon toliko godina takve politike, sad se u Europi ponovo priča o industrijalizaciji. Pa što ste radili sve ove godine? Uzmite ovu priču o štednji, koja je sad zamijenjena idejom rasta. Pa što ste radili do sada? Do sad se zaustavljalo kreditiranje podizanjem uvjeta za dobivanje kredita, a sad se odjednom govori da će banke biti kažnjene ako odbiju kreditirati. Ukratko, ne mogu shvatiti politiku Europske komisije, osobito politiku prema ovim zemljama s europske margine. Recimo, ova aktualna slovenska privatizacija tipična je ideološka privatizacija, koja mene podsjeća na 1948. godinu. Inače, ja potječem iz obitelji koja je nekad smatrana neprijateljima socijalizma i kojoj su nacionalizirali gotovo svu imovinu. I tad se više radilo u idelogiji, nego o ekonomskim pitanjima. Čak i privatni frizer smatran je protivnikom socijalizma. Sad imamo situaciju gdje se želi nametnuti teza da su poduzeća u javnom vlasništvu prijetnja kapitalizmu i Europskoj uniji. Nakon šezdeset godina ponavljaju se iste gluposti.

Ponuda bez potražnje

U uvjetima sve oštrije ekonomske krize u Hrvatskoj se javnost nerijetko obrušava na ljude zaposlene u javnoj upravi. Stvara se dojam da je njihova brojnost jedan od glavnih krivaca što Hrvatska ne uspijeva napraviti korak naprijed. U dnevnim novinama trančiraju se njihovi kolektivni ugovori, kako bi se pravima zaposlenih u javnoj upravi iziritirali slabije zaštićeni radnici u privatnom sektoru. Vaše postavke o smanjenju javnog sektora, pak, bitno su drugačije. 

– Priče da bi smanjenje javne uprave moglo nešto pokrenuti su čista glupost. Ne znam kakav je prosjek javne uprave u Hrvatskoj, ali Slovenija je u tom segmentu u prosjeku Europske unije. Nemamo više službenika po glavi stanovnika nego druge zemlje Unije. Ako ćete otpuštati ljude iz javnog sektora, oni neće dobiti posao u privatnom sektoru, jer ionako imate previše nezaposlenih. Dakle, njih privatni sektor neće preuzeti. Otpuštanjem ćete, naprotiv, samo smanjiti privatni sektor, jer ako mi otpustimo jednog službenika, dva radnika u privatnom sektoru mogla bi izgubiti posao zbog pada potražnje. Kome će privatni sektor prodavati ako otpuštamo ljude iz javnog sektora? Ponuda već danas imate koliko hoćete, ali nema potražnje. To je problem čitavog svijeta.

Jeste li razmišljali o rješenjima tog problema?

– Imam neke postulate. Školstvo, zdravstvo i socijalna zaštita ne bi smjeli biti privatni. Tu tržišta nema i to je jedan od preduvjeta. Drugo, globalizaciju bi trebalo prestati gledati kao benefit, jer ona je zapravo teret, što Europska unija od početka nije razumjela. U uvjetima globalizacije vi ste suočeni s konkurencijom koja ima manju socijalnu zaštitu, daleko manju cijenu rada i vi tu ne možete konkurirati. Ne može Europska unija cijenom rada konkurirati Bangladešu. Europske multinacionalke koje su išle u zemlje poput Bangladeša moralo se prisiliti da zadržavaju iste socijalne norme kao u Europi. Kad govorimo o rješenju u aktualnim uvjetima, kratkoročno rješenje je daljnji rast zaduživanja. Međutim, s druge strane to je dugoročno najveći problem suvremenog društva. Mi smo stvorili kreditno društvo. U vrijeme mojih roditelja bila je sramota uzimati kredit. U moje vrijeme krediti su uzimani za kupnju stana i automobila. U ovo vrijeme krediti se uzimaju za sve. Poduzeća su ih nekad uzimala da bi unaprijedila svoju tehnologiju, a sad su ih prisiljena uzimati da bi poslovala normalno. U takvim uvjetima ne možeš odjednom prekinuti kreditiranje i vjerovati da će stvar ići prema oporavku.

    Uništavajuća pomoć EU

Govoreći o situaciji u svojoj zemlji tvrdili ste da »Slovenija mora izbjegavati pomoć Europske unije, jer pomoć EU ujedno znači i uništenje«.

– Pomoć Europske unije jeste Trojka – Europska komisija, Europska centralna banka i MMF – koja je bila na vidiku i za Sloveniju. Slovenska oporba čak je tražila da odmah dođu, ali Trojka na kraju ipak nije stigla i u Sloveniju. Dakle, to je ta pomoć Eurpske unije: postave ti uvjete pod kojima dobivaš pomoć, a ti su uvjeti smanjenje potrošnje i štednja. Štednja jeste korisna ako između nas dvojice ja štedim, a vi trošite. Ako obojica štedimo – to nije dobro, jer sve se zaustavlja. To je problem pomoći EU.
Udružena ljevica tvrdi da je jedini razlog zbog kojeg Trojka nije u Sloveniji činjenica da je Alenka Bratušek napravila sve što bi napravila i Trojka.

– Da, Alenka Bratušek je napravila ono što je Europska unija od Slovenije tražila, ali manje radikalno nego što bi to napravila Trojka. Kad se vratila iz Europske komisije, ona je napravila sve ono što je ranije tvrdila da neće. Obećala je, uz ostalo, i privatizaciju petnaest poduzeća, bez ikakve analize što treba prodati, a što ne pa se sad prodaje zračna luka u Ljubljani, prodaje se telekom i još dvanaest poduzeća. To je čak stavljeno i u zakon. Ta privatizacija radi se pod pritiskom, ali ne znam o kakvom se točno pritisku radi. Osnovni problem je u činjenici da se Europskoj komisiji nikad ne kaže ne. Što bi bilo da se kaže: ne, nećemo to uraditi? Od Udružene ljevice tražim da ponovo daju zakon o privatizaciji u parlament, što bi moglo promijeniti situaciju. Prodaja poduzeća strancima u Sloveniji nije popularna pa su prije izbora sve stranke odjednom bile protiv toga. Sad će, kad su izabrani, vjerojatno opet promijeniti stavove, samo što ćemo sad govoriti o strateškim partnerima, kontroliranoj privatizaciji i tako dalje.

S obzirom na pojavu Udružene ljevice i njezinu rastuću popularnost, mislite li da postoji šansa da veći dio slovenskog bitačkog tijela pomisli da odgovore na otvorena pitanja i probleme zemlje treba tražiti na ljevici?

– Ja vjerujem da postoji. Ako budu pametni i ako se ne posvađaju u parlamentu, jer tu su ipak tri stranke u koaliciji. Mislim da će njihov utjecaj rasti ako ne budu ulazili u neke gnjile kompromise.   Ponovno samoupravljanje

U Hrvatskoj se isto kunemo u privatizaciju i ne vjerujemo u sudjelovanje države u privredi.
– Protivnik sam mišljenja da država mora izići iz privrede. Ona štiti interes slabijeg protiv jačeg i štiti javni interes kontra privatnom interesu. To je posao države. Pogrešno je mišljenje da se država ne smije uplitati u privredu. Pa to je njezino mjesto, odnosno mjesto politike. Druga je stvar što se kod nas sa svakom promjenom vlasti mijenjaju i menadžeri u poduzećima. Tu se radi o stranačkoj, a ne o državnoj politici. Takva politika dovodi do toga da se ljudi opredjeljuju za privatizaciju i traže izbacivanje države iz poduzeća.

Što se krize tiče, rekli ste da će trajati dok se na nju ne naviknemo.

– Da, trajat će do trenutka dok je ne uzmemo kao normalno stanje stvari. Možda smo ranije živjeli u situaciji koja nije normalna. Ja sam čovjek iz najsretnije generacije čovječanstva. Mi smo živjeli u vremenu u kojem se ekonomska situacija iz godine u godinu popravljala. Sad se to mijenja. Možda je ono što sad imamo zapravo normalno stanje stvari.

Mislite li da ćemo uz postojeću ekonomsku politiku i odnos prema pravima radnika mi u zemljama europske periferije biti neka vrsta europskog Bangladeša.

– Na neki način da. Ja bih bio zadovoljan kad bi uspjeli zadržati razinu standarda koju sada imamo; da ne dođe do pogoršavanja socijalnih prilika i rasta nezaposlenih. Nekad smo bili najbliže onom što se danas naziva socijalno poduzetništvo, ali sve smo to srušili. Devedesete nitko nije htio čuti za samoupravljanje. Ja sam do devedesete također mislio da je samoupravljanje nekakva ideja iz Kardeljeve glave, nešto što je nemoguće, ali tek kad smo ga počeli rušiti vidio sam da je to živa ideja, koja je odgovarala Sloveniji. Imali smo radnika-seljaka, čovjeka koji je bio vezan za poduzeće i svoje imanje. U vrijeme žetve pustio si ga da ostane doma. Izgubio si nešto u fabrici, ali si socijalno dobio. Oni su bili najbolji radnici, jer su navikli raditi. Imali smo preduvjete da to zadržimo, da to unesemo u privatizaciju, ali tražilo se da se sve odradi preko noći. Kao gradualista ja sam mislio da će privatizacija trajati deset godina i to donošenjem kapitala, odricanjem od profita, unutarnjim vlasništvom. Međutim, bilo je to vrijeme u kojem se nalagalo da se mora sve zaboraviti, a nije trebalo zaboraviti. Sad, nakon dvadeset godina, javljaju se iste ideje pa imamo čak i zakon o socijalnom poduzetništvu, a to nije ništa drugo nego samoupravljanje.

RADNICI SVEDENI NA REPROMATERIJAL

 Spomenuli ste greenfield investicije pa vas molimo da prokomentirate jednu, u Hrvatskoj vrlo popularnu. Nadomak Zagrebu, naime, svoj trgovački centar otvorila je IKEA. U svečanosti otvaranja udio je uzeo čak i predsjednik države. U Hrvatskoj je IKEA velika tema, ali rijetki primjećuju da su Šveđani, kao i mnogi drugi prije njih, došli uzeti novac, a ne proizvoditi.

  – Naravno. IKEA kupuje tržište. Radi se o tipičnom trgovačkom poduzeću. Vašeg predsjednika razumijem, on traži popularnost. Pretpostavljam da se govori kako će IKEA otvoriti stotine radnih mjesta, pri čemu će rijetki primijetiti da će zbog otvaranja te trgovačke kuće na drugom mjestu biti izgubljeno jednako toliko, ako ne i više radnih mjesta. Što se samih stranih investicija tiče, one će doći samo ako se ulagačima omogući jeftina radna snaga, što je, inače, pogrešan termin koji se svugdje koristi.

  Termin »radna snaga« smatrate uvredljivim?

  – Da, smatram. To mi govori da su ljudi svedeni na neki repromaterijal.

  Pa zar nisu?

  – Jesu. Radnike smo sveli na repromaterijal, ništa drugo.

ŠTETNA POLITIKA FINANCIJSKE KONSOLIDACIJE

 U nekoliko svojih javnih istupa vi ste tvrdili i da je politika financijske konsolidacije, na kojoj Vlada Zorana Milanovića u Hrvatskoj jaše tijekom cijelog mandata, zapravo štetna politika.

  – U ovo vrijeme ona jest štetna, jer ne možeš se tako brzo financijski konsolidirati na način da prestaneš davati, odnosno uzimati kredite. Do 2008. godine svi krediti su davani poduzećima na tri mjeseca i obilno su produživani. Kad odjednom prekineš kreditiranje, poduzeće će doći u ogromne probleme. Vidio sam to na primjeru instituta na kojem radim. Imali smo revolving kredit od 60 tisuća eura i to je išlo gore dolje. Kad smo došli negdje na trideset tisuća eura banka je odjednom stopirala kredite i tražila da otplatimo cijeli iznos. Sav novac koji je stizao na naš račun uzimala je banka, zbog čega nismo mogli plaćati svoje dobavljače. Na opisani način zaustavlja se čitava privreda. Brzom financijskom konsolidacijom ne postižeš ništa osim da sve zaustavljaš.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *