Kliker.info

Kao Amerikanac koji zahuktavanje debate u Britaniji prati s druge strane Atlantika, osjećam izvjesnu zavist: u Britaniji postoji bar privid vjere da je racionalna i argumentirana rasprava moguća. Možda nekoliko probranih lekcija iz ekonomske teorije i prakse zaista može utjecati na dalji tok događaja?

Piše : Joseph Stiglitz (Prospect Magazine)

Prije nešto više od trećine stoljeća, na obje strane Atlantika započet je veliki ekonomski eksperiment. Prije toga, u poslijeratnim decenijama, rast je bio snažan, a prosperitet su osjećali svi. Dohoci u SAD-u su rasli u svim segmentima distribucije, a rast je bio najbrži na dnu dohodovne ljestvice. Konvergencija je bila očigledna. U to doba u SAD su pokrenuti veliki programi javnih investicija u infrastrukturu (izgradnja mreže auto-puteva), obrazovanje, nauku i tehnologiju – lansiranje Sputnjika je bilo veliki podsticaj. Obje partije su bile saglasne da su takvi programi potrebni, kao i državna regulativa, na primjer u oblasti zaštite životne sredine. Vazduh se ponovo mogao disati, a u rekama se moglo kupati. Finansijska regulativa usvojena poslije Velike depresije osigurala je decenije finansijske stabilnosti: bio je to nezapamćen period kontinuiranog rasta od pola stoljeća, bez finansijskih kriza.

Historičari se još spore oko pravih motiva iza ekonomskog eksperimenta Ronalda Reagana i Margaret Thatcher, ali nema spora o onome što je slijedilo: rast se usporio, a nejednakost je počela rasti. U SAD-u dohodak je praktično stagnirao za sve slojeve u donjih 90 posto. Danas je srednji dohodak radnika sa punim radnim vremenom – to su oni sretnici koji imaju posao sa punim radnim vremenom – niži nego prije 42 godine. Nejednakost u Britaniji je bila manja, a i njen sistem javnog zdravstva (NHS) je spriječio neke od teških posljedica koje su se osjetile u Americi, gdje očekivani životni vijek opada, naročito za srednje i niže klase. Ali Britanija se 80-ih godina približila SAD i postala društvo naglašene nejednakosti. I tako je do danas.

Ukratko, teorija da niži porezi i deregulacija – otklanjanjem ograničenja za preduzetnike i podsticanjem lične inicijative – vode u novu eru rasta je diskreditirana. Deregulacija je donijela umnožavanje novih metoda manipuliranja tržištima i javnim politikama za potrebe stvaranja profita i nezapamćenu nestabilnost koja je Britaniju i Ameriku već koštala trilione funti i dolara. Niži porezi nisu donijeli skok kapitalnih investicija ili rast ulaganja u istraživanje i razvoj. Zapravo, takozvane ekonomske reforme su nam suzile ekonomski horizont, a performanse su se pogoršale.

Kao što pokazuje upravo završena sezona partijskih konferencija, Jeremy Corbyn i laburisti sa jedne i Theresa May i njeni konzervativci sa druge strane nude dvije različite vizije. Uprkos godinama stagnacije, Theresa May je u svom govoru tvrdila – doduše, uz nekoliko ograda koje se tiču regulacije – da je laissez-faire starog stila i dalje najsigurniji put do višeg životnog standarda. Njen prijedlog je da se propali eksperiment nastavi sa još više poleta. Laburisti, s druge strane, traže nove vizije i naglasak na investicijama. Saglasni su da treba učiti na primjerima iz prošlosti, ali smatraju da ekonomija 21. vijeka treba da se razlikuje od ekonomije iz prošlog.

Šta je najveći problem sa politikama i mjerama štednje? To što nikada nisu donijele rezultate. Herbert Hoover je pokušao da ih primijeni i tako berzansku krizu 1929. pretvorio u Veliku depresiju. Vidio sam neuspjeh tih politika i u istočnoj Aziji kada sam bio glavni ekonomista Svjetske banke: periodi opadanja pretvarali su se u duboke recesije, a recesije u depresije. Mjere štednje slabe agregatnu tražnju i obaraju rast; smanjuju potražnju za radom, spuštaju nadnice i uvećavaju nejednakost; također ugrožavaju javne službe od kojih zavise građani u Britaniji. Rezovi javnih investicija u Britaniji ne slabe ovu zemlju samo danas, već ugrožavaju i njenu budućnost.

Kompanije koje žele opstati znaju da moraju investirati. Isto važi za države. Zemlja treba ulagati u svoje ljude, infrastrukturu i tehnologiju. Ako je potrebno da se zaduži da bi to učinila, njene obaveze i dug će rasti, ali vrijednost aktive će rasti još više, pa će bilans biti pozitivan. Imamo dosta prostora za podizanje prihoda na načine koji doprinose efikasnosti i općem blagostanju. Zajedno sa Nicholasom Sternom predsjedavam u međunarodnoj komisiji koja je jednoglasno podržala prijedlog za uvođenje visokih dažbina za emisije ugljenika – 30 funti po toni ili više; takva taksa bi ubrzala prelazak na zelenu ekonomiju budućnosti. Oporezivanje prihoda od zemlje, uključujući kapitalnu dobit, također može osigurati visoke prihode – a zemljište se ne može preseliti u drugu državu. Britanija bi, kao i SAD, mogla imati dosta koristi od progresivnijeg oporezivanja.

Smanjivanje poreza na dobit – i dalje nadmetanje sa Irskom u trci ka dnu – neće privući kompanije i podstaći investicije. Umjesto toga, Britanija treba povećati poreze za one korporacije koje ne investiraju u zemlji i ne otvaraju radna mjesta, a smanjiti ih za one koje to čine. Tako će se poslati jasna poruka multinacionalnim kompanijama kao što su Starbucks i Apple koje se predstavljaju kao dobri poreski rezidenti: plaćanje odgovarajućeg udjela u porezu dio je njihove odgovornosti. Ako im se ostave sadašnje poreske olakšice, to će zemlju lišiti potrebnih prihoda i pružiti multinacionalnim kompanijama nepoštenu prednost u odnosu na lokalne.

Ekonomija trojke Reagan/Thatcher/May zasniva se na diskreditiranoj teoriji o prelivanju bogatstva – teoriji da nagrađivanje onih na vrhu donosi brži rast, od čega na kraju svi imaju koristi. Ali to se još nigdje nije obistinilo. Zašto bi Britanija očekivala da se to dogodi u godinama koje slijede, u teškim godinama prilagođavanja situaciji poslije brexita? Sa ukidanjem pristupa istraživačkim fondovima EU, Britanija će morati više ulagati ukoliko želi očuvati visoki kvalitet svojih slavnih univerziteta – mnogo više.

Snaga svakog društva je u ljudima, pa ima smisla razvijati ekonomiju tako što ćemo poći od osnove ili od sredine naviše. Ekonomija znanja u 21. vijeku zasniva se na obrazovanju i inovacijama, kao i na prihvatanju nužnosti doživotnog obrazovanja. Budući da se korporacije povlače sa područja obrazovanja, države će morati da čine više, uz primjenu novih tehnologija. Univerzitetsko obrazovanje mora biti dostupno svima. Uskraćivanje pristupa obrazovanju velikim dijelovima stanovništva zbog prijetnje dugovima za studentske kredite koji se mjere desetinama hiljada po studentu nije samo moralno neprihvatljivo, nego i ekonomski glupo.

Preveo :  Đorđe Tomić (Peščanik)