Kliker.info

Tokom dvije stotine godina postojale su dvije škole mišljenja o tome šta određuje distribuciju dohotka – i kako ekonomija funkcioniše. Prva potiče od Adama Smitha i liberalnih ekonomista XIX vijeka i usredsređuje se na konkurentno tržište.

Piše : Joseph E. Stiglitz ( Project Syndicate )

Druga, svjesna da Smitov brand liberalizma vodi hitroj koncentraciji bogatstva i dohotka, kao svoju početnu tačku uzima nesputanu sklonost tržišta ka monopolu. Važno je da razumijemo obje, pošto su naši pogledi na politike vlada i postojeće nejednakosti oblikovani prema tome za koju od dvije škole vjerujemo da bolje opisuje stvarnost.

Za devetnaestovjekovni liberale i njihove najnovije odane sljedbenike, pojedinačne zarade su – zbog toga što su tržišta konkurentna – povezane sa njihovim doprinosom društvu, ili rečeno jezikom ekonomista, sa njihovim “marginalnim proizvodom”. Kapitalisti su nagrađeni zbog toga što štede, a ne troše, zbog njihove apstinencije, kako bi rekao Nassau Senior, moj prethodnik na Drammond katedri političke ekonomije na Oksfordu. Razlike u dohocima su onda povezane sa njihovim vlasništvom nad “bogatstvom” – ljudskim i finansijskim kapitalom. Učenjaci nejednakosti su se tako usmjerili na determinante distribucije bogatstva, pa i na to kako je ono propušteno među generacijama.

Druga škola mišljenja kao polaznu tačku uzima “moć”, uključujući i sposobnost monopolske kontrole ili, na tržištu rada, nametanje autoriteta radnicima. Učenjaci u ovoj oblasti su se usredotočili na to šta vodi usponu moći, kako se ona održava i osnažuje, kao i na druge karakteristike koje tržište mogu spriječiti da bude konkurentno. Rad na eksploataciji koja potiče od asimetrija informacija je jedan važan primjer.

Na Zapadu je u periodu poslije Drugog svjetskog rata dominirala liberalna škola mišljenja. Ipak, pošto se nejednakost širila i zabrinutost zbog toga rasla, škola konkurencije koja pojedinačne plate posmatra kao marginalni proizvod postala je sve manje u stanju da objasni kako ekonomija funkcioniše. Tako da danas druga škola mišljenja ima prevlast.

Najzad, veliki bonusi isplaćivani direktorima banaka koji su svoje firme upropastili i ekonomiju doveli do ivice propasti teško se mogu pomiriti sa uvjerenjem da plate pojedinaca imaju bilo kakve veze sa njihovim doprinosom društvu. Naravno, historijski gledano, represija nad velikim grupama – robovima, ženama i manjinama različitih vrsta – očigledni su primjeri u kojima su nejednakosti posljedica odnosa moći, a ne marginalnih proizvoda.

U današnjoj ekonomiji mnogi sektori – telekomunikacije, kablovska televizija, digitalne branše od društvenih medija do internet pretraživača, zdravstveno osiguranje, farmacija, poljoprivreda, i mnogi drugi – ne mogu biti shvaćeni ako se gledaju kroz naočari konkurencije. Konkurencija koja postoji u ovim sektorima je oligopolistička, a ne “čista” konkurencija opisana u udžbenicima. Za malo sektora se može reći da određuju cijenu; firme su toliko male da nemaju efekta na tržišnu cijenu. Poljoprivreda je najočigledniji primjer, ali intervencije vlada u tom sektoru su ogromne tako da cijene nisu pretežno određene silama tržišta.

Veće ekonomskih savjetnika (CEA) predsjednika SAD Baracka Obame, koje predvodi Jason Furman, pokušalo je da markira razmjeru uvećanja koncentracije na tržištu i neke njene posljedice. U većini industrija, prema CEA, standardne mere pokazuju veliki – a u nekim slučajevima dramatični – rast tržišne koncentracije. Udio vodećih deset banaka na tržištu depozita, na primjer, uvećan je sa 20 na 50 posto za trideset godina, od 1980. do 2010.

Nešto od povećanja moći tržišta je posljedica tehnoloških promjena i ekonomske strukture – pogledajmo mrežu ekonomija i rast lokalnih uslužnih sektora. Nešto je posljedica toga da su kompanije – Microsoft i farmaceutske firme su dobar primjer – bolje naučile kako da podignu i održavaju ograde koje sprečavaju ulazak drugih na tržište, čemu su često doprinosile konzervativne političke snage koje opravdavaju labave antitrustovske zakone i propust da se ograniči moć tržišta na osnovu toga da su tržišta “prirodno” konkurentna. A nešto i odslikava ogoljenu zloupotrebu i snaženje moći tržišta kroz politički proces: velike banke su, na primjer, u Kongresu SAD lobirale da se izmjene ili opozovu zakoni koji komercijalne banke odvajaju od drugih oblasti finansija.

Posljedice su očigledne u podacima, a nejednakost raste na svim nivoima, ne samo gledano prema pojedincima, već i prema firmama. U izvještaju CEA se primjećuje da “devedesetina percentila firmi ima prinos na investiranje u kapital koji je pet puta veći od medijane. Prije samo četvrt vijeka ovaj udio bio je dva puta veći”.

Joseph Schumpeter, jedan od najvećih ekonomista XX vijeka, tvrdio je da ne treba brinuti zbog moći monopola: monopoli će postojati samo privremeno. Javit će se ogorčena konkurencija za tržište i to će zamijeniti konkurenciju na tržištu i osigurati da cijene ostanu konkurentne.

Moj teorijski rad je davno pokazao mane Schumpeterove analize, a sada ga empirijski rezultati snažno afirmišu. Karakteristika današnjih tržišta je istrajnost visokih monopolističkih profita.

Implikacije toga su duboke. Mnoge pretpostavke o tržišnim ekonomijama zasnovane su na prihvaćanju modela konkurencije, gdje su marginalne zarade srazmjerne društvenim doprinosima. To gledište je dovelo do oklijevanja oko zvanične intervencije: ako su tržišta suštinski efikasna i pravična, čak i najbolje vlade mogu malo da urade kako bi popravile stvari. Ali ako je tržište zasnovano na eksploataciji, objašnjenje za laissez-faire ne stoji. Zapravo, u tom slučaju, bitka protiv zabarikadirane sile nije samo bitka za demokratiju; to je i bitka za efikasnost i podijeljeni prosperitet.

/Autor je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, profesor na Univerzitetu Kolumbija i glavni ekonomista Roosevelt Instituta/