Kliker.info

Kako nekom objasniti, kad radiš tekst godinama, koliko je rada, truda, razočarenja, muke, euforije, slavlja, i svega drugog strpljivo i nestrpljivo ulagano u tekst. Teško se to može objasniti, pogotovo nekom ko je završio jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Imao sam tu nečast da sam tamo studirao, pa znam šta je glavni profesor iz tzv. norme i kulture bosanskog jezika predavao. Nikad od njega nisam čuo ništa vezano za predmet, kako se šta pravilno piše, nego je uglavnom pričao viceve sa nacionalističkom porukom.

Piše : Faruk Šehić (BH Dani)

Sjećam se jednog vica: “Ide kao neki čovjek nekom pustopoljinom i naleti na fratra, te mu fratar kaže: Hvaljen Isus. Našto junak profesorove priče kaže: Ni mi ga ne kudimo”. Eto čega se sjećam s tog predmeta. I sjećam se pravopisnog rječnika gdje su glavne riječi: četnik, četnikuša, ustaša i slični sinonimi. Dok je u rečenicama koje se navode kao primjer za određeno pravopisno pravilo sve frcalo od bošnjačkih znanih i neznanih junaka. Slovo H je stavljeno i gdje treba i gdje ne treba. I ničega se više ne sjećam s tih predavanja. Znam samo da oni koji završe taj fakultet od jezika ne znaju ništa. Odnosno znaju ono što im je profesor usadio u njihove nevine mini-mozgiće (za imbecile: pleonazam kao stilska figura pretjerivanja). A to je da bosanski jezik treba biti bliži tzv. zapadnoj jezičkoj varijanti, jer svaki pravi bošnjački nacionalista zna da su mu Hrvati bliži, i da su oni manji neprijatelji od Srba, njihovih praiskonskih neprijatelja. Otud zapadna varijanta futura prvog “pisat ću”, umjesto sasvim lakše (za izgovor) i logičnije varijante “pisaću”. Mada ovaj tzv. naš jezik dopušta dublete, pa se može koristiti i jedno i drugo, ali se preferira zapadna varijanta. Tako se od studenata prave mali nacionalisti. I kada oni postanu navodni jezikoslovci onda misle da su pokupili svu pamet svijeta. I misle da je jezik skup pravila koje samo oni znaju.
Štos je što se ja sjećam jezika kakav se nekad govorio. I što želim, koliko je to moguće, da zadržim neke stvari u jeziku onako kako ih se sjećam. Zanimaju me jezičke novotarije, ali samo one koje ne smrde na nacionalizam. A ovdje je svaka takva novotarija izmišljena prvenstveno iz šovinističkih razloga.

Tako je meni jedna lektorica, bez većeg razmišljanja, ispravila Adem u Adam u rečenici gdje spominjem Adema i Evu. A knjigu sam pisao devet i više godina. Pošto je ona glupa mislila je da je to moja greška. Dok je to bila moja isključiva namjera da spojim dva načina pisanja istih biblijskih imena, spajajući na mikro nivou islam i kršćanstvo.

Takvi su lektori, kao slonovi u staklari. Ili kad se sjetim da mi je umjesto grudvice stavila grudice, dođe mi da nju, a ne sebe ranim u potkoljenicu, pa makar vazdušnim pištoljem. Koliko lektor može biti glup i neobrazovan toliko autor ne može imati živaca. Kako da imbecilu objasniš da postoje neke riječi koje hoćeš da pišeš onako kako hoćeš da pišeš, taman to bilo jezički neispravno.

Imam ja takvih riječi koliko hoćeš. Nikad ne pišem “dolje” jer mi se takva riječ gadi, nego pišem “dole”. Kao što volim pisati: božiji, slijedeći (ne sljedeći), jer imam svoje razloge, jer mi određene riječi imaju takav zvuk pa ih pišem kako ja hoću, i nikakav me pravopis ne može natjerati da mijenjam takve riječi. Ili kad mi lektor ispravi “najžalije” pa stavi “najžalivije”. Pa može li biti išta odvratnije od ove glupe, lažne riječi: najžalivije. Na stranu što nikad nisam čuo za tu riječ. Ali ona je biva ispravna, pa sam imao čast da lektor na mom tekstu eksperimentiše uvodeći riječi koje se njemu sviđaju u moj vlastiti tekst. Sjedi, jarane, pa sam napiši kolumnu prema svojim jezičkim pravilima. Nemoj lomiti moje bagrenje, i okani se uređivanja moje avlije, kad od uređivanja nemaš pojma. Pusti ti mene da ja budem “nepismen” na svoj način. Uostalom, moja kolumna je literarna, valjda tu čovjek može imati svoju slobodu od nasrtljivih adolescenata u jeziku.

Najviše me frapira ta nonšalantnost s kojom oni prilaze tuđem tekstu. Ta neuviđavnost, arogancija, i bezosjećajnost za jezik. Ja trebam pisati decenijama, gajiti svoj jezik i stil dok se ne pojavi neka balavica, koja se juče rodila, i pokuša uvesti svoj red u moj tekstualni svijet. Šokira me ta vrsta jezičkog čistunstva, ta podvrsta fašizma koju gaje profesori jezika, misleći da je jezik samo skup pravila i normi. Riječi i glasovi su postojali davno prije nego im je neko dao imena i sjetio se da ih nazove riječima i glasovima. Ljudi su prvo izmislili jezik, a hiljadama godina kasnije su počeli smišljati nešto što može biti nauka o jeziku. Mene zanima ova primarnost. Zanima me magijsko porijeklo jezika. Ne zanima me ganjanje riječi dvocijevkom i pucanje u tzv. neispravne riječi.

Spisak gluposti, elementarne neobrazovanosti, i pračovječkog neznanja, koje sam doživio u radu s lektorima toliko je bio dug da sam ga u međuvremenu skroz zaboravio. Zato slava zaboravu što prašinom pokriva ljudsku glupost i neznanje. I jezik se ne može nazor naučiti. Jer ne možeš naučiti disati. Ili dišeš ili si mrtav. Mene zanima isključivo disanje. Umjetničko disanje i sloboda.