Svjedočenjem beogradskog novinara Zorana Petrovića Piroćanca ove sedmice završit će se prva faza suđenja Radovanu Karadžiću pred Tribunalom u Haagu. Piroćanac nije bio planiran kao svjedok, njegov iskaz u Haagu koji je dao tokom suđenja Vujadinu Popoviću i Ljubiši Beari (prvostupanjski presuđenim na doživotnu zatvorsku kaznu) i ostalim suizvršiteljima, Vinku Pandureviću, Ljubiši Borovčaninu, Dragi Nikoliću, Milanu Gveri, u genocidu u Srebrenici, već je bio uvršten u sudski spis u “predmetu Karadžić“. Važno je da predratni novinarski anarho-liberal, blizak sandinističkim ustanicima u Nikaragvi, Zoran Piroćanac, i uživo posvjedoči, sve u prisustvu Karadžića, da je nakon povratka iz Srebrenice u julu 1995. godine napisao jezivu uvodnu rečenicu u “patriotskoj reportaži“ (naš zajednički poznanik mu je nije objavio): “Možete mi verovati, ili ne verovati, ali bio sam svedok likvidacije tri hiljade Turaka“.
Tužilaštvo je tokom nešto malo više od dvije i po godine od početka suđenja u dokazivanju optužnice izvelo više od dvije stotine svjedoka, u sudski spis je uvršteno hiljade dokaza kojima se ustanovljava odgovornost bivšeg predsjednika Republike Srpske sadržana u jedanaest tačaka optužnice, za dva odvojena genocida, u Srebrenici i još 27 bh. općina te ubijanje Sarajeva i kidnapovanje pripadnika međunarodnih vojnih snaga. Rano je, nepreporučljivo, pretenciozno pogotovo, u ovom trenutku ocjenjivati uvjerljivost i kvalitet dokaznog materijala, građe koju je tokom suđenja Karadžiću predočilo Tužilaštvo Tribunala u Haagu. U formalno-proceduralnom smislu, moj je dojam, laičko pristrasni, da je višestruko mijenjanje optužnice, kondenziranje, grupisanje istih zločina pod jednu tačku optužnice, kao i razdvajanje najvažnijih njenih tačaka (ukupno ih je na kraju ostalo jedanaest) značajno doprinijelo brzini, ili, može se to i tako kvalificirati, produktivnosti, efikasnosti suđenja. Time se, vrlo vješto i elegantno, razbila prvobitna Karadžićeva taktika odugovlačenja, prolongiranja, proceduralno-procesnog zanovijetanja. Tužilaštvo Tribunala je išlo u predmetu protiv Karadžića ziheraški, rutinerski, nasigurno, samo sa dokazima koji su, prema njihovoj procjeni, čvrsti i neupitni, svjedocima koji neće vrludati, kolebati se i odustajati od prvobitnih iskaza i u tom je smislu prilično učinkovito obavilo svoj posao.
Dokazali haški tužitelji da su se zločini za koje je Karadžić optužen izvan svake razumne sumnje desili, pribavili su nepobitne dokaze i brojne svjedoke koji optuženog predsjednika Republike Srpske, u idejnom, operativnom i naredbodavnom ključu dovode u neposrednu vezu sa tim zločinima. Bivši predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić će sa izvođenjem svojih dokaza i svjedoka početi za pola godine, u oktobru, i bit će zanimljivo vidjeti i slušati za kakvu su se strategiju Karadžić i njegovi nevidljivi pravni savjetnici opredijelili. Pogotovo je prerano anticipirati u kojem će pravcu optuženi Karadžić usmjeriti svoju odbranu. Koliko se iz njegovih intervencija u sudnici, unakrsnih ispitivanja svjedoka, pismenih predstavki, žalbi, zahtjeva za intervjue sa potencijalnim svjedocima njegove odbrane može nazrijeti, on će tokom svojeg “poluvremena“ pred Tribunalom u Haagu zločine za koje ga se tereti nastojati pozicionirati u “širi kontekst“. Što je, naravno, njegovo pravo.
Poziva posljednjih sedmica i mjeseci optuženi Karadžić autoritete iz vascelog svijeta, predstavnike vlasti, političke, vojne, obavještajne… iz Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Grčke, Njemačke, Hrvatske… i, naravno, Srbije, da posvjedoče o globalnom kontekstu, političkom, civilizacijskom, posttranzicijskom, u okviru kojeg su se dešavali, mogli i neumitno morali desiti zločini za koje je optužen. Famozni “širi kontekst“, raspad Jugoslavije, međunarodni utjecaj, diplomatsko-obavještajne zavjereničke igre, sve to, i još mnogo drugih, što izgovorenih što neizgovorenih premisa, ima za cilj dokazati da je “svaki zločin – zločin, osim ako ga nije formirao mračni, neuhvatljivi magloviti “širi kontekst“ koji je teško utuživ. (Jeste li primijetili da je u srpskim medijima mnogo važnija vijest da je Vojislav Šešelj malo zdravstveno zglajzao, nego što je opserviran iskaz prvog presjednika RS-a u Haagu?)
Teorijsku osnovu, “potku“, politološko-pravnu akademsku injekciju ohrabrenja Radovanu Karadžiću jučer-prekjučer je u “prazničnom broju“ jednih beogradsko-banjalučkih novina ponudio, licitirao profesor doktor NENAD KECMANOVIĆ. Ne propuštam Kecmanovićevu kolumnu u listu Press, naslovljenu kao “Kec iz rukava“, u početku zato što su mi narušena autorska prava, a kasnije mnogo općenitije i neprivatnije. Jednoj svojoj predratnoj beznadežnoj, očajničkoj, ali solidno upakovanoj, argumentiranoj i uobličenoj kolumni metnuo sam naslov: NENAD KECMANOVIĆ: MILOŠEVIĆEV KEC IZ RUKAVA. (Nedjeljnik Bosanski pogledi, te i te godine).
Predratni rektor Sarajevskog univerziteta, predsjednik Saveza reformskih snaga, ratni član Predsjedništva BiH, prof. dr. Nenad Kecmanović nudi u tom dnevno potrošnom uratku pojašnjenje novijih istorijskih procesa, dakle neminovnosti raspada Bosne i Hercegovine. Nemam ja problema sa ljudima koji nedužno i bez zadnje misli izmišljaju, opasni su ljudi koji ciljano, plaćeno lažu. Bio je prije rata najgenijalniji sarajevski “izmišljator“, ne znam mu ime, ali ga je cijeli grad znao kao Ramu Šampiona. Jedna od najgenijalnijih njegovih operacija bilo je podsjećanje na najteže trenutke iz Drugog svjetskog rata: kada su ga “saveznici“ poslali 1945. da likvidira Adolfa Hitlera. “Penjem se ja uz oluk Hitlerovce vile, Britanci me poslali na taj zadatak, pod punom spremom, kad me na balkonu drugog sprata sačeka njegova nevjenčana hanuma Eva Braun.
“Gdje si krenuo, Ramo?“, pita me zabrinuta Eva. “Da roknem Adolfa“, kažem joj ja. “Mog Dolfija, Ramo?! Budibogsnama! Je li te strah pred Bogom?!“, uspaničila se Eva. “Evo, moja draga, ti si mi ko sestra, ali trebala si na vrijeme shvatiti sa kakvim si se zlikovcem spanđala“, kaže joj Ramo-Šampion i nakon toga hladno ohladi gazdu Trećeg Reicha metkom u potiljak.Nenad Kecmanović ne izmišlja, on hladno laže: popularnim spletkaroško-kvazinaučnim tehnikama. Drukčije nikad nije ni bilo, još od njegove epohalne knjige “Četiri stotine pitanja Todi Kurtoviću“ (Kecmanovićevom šefu u Marksističkom centru Centralnog komiteta SK BiH). On je odavno, ha su ga komunisti uhljebili, socijalno i statusno usrećili, karikaturalni naučni opus faustovski žrtvovao u korist publicističkog šlamperaja i akademske pristrasne, tendenciozne nesolidnosti.
Rat u BiH, piše doktor Kecmanović, nije mogao biti “izbegnut“. “Pitao sam ih (svoje prijatelje Muslimane) .., da li je trebalo da Srbi, pošto njihovi apeli ne urode plodom, sagnu glavu i prihvate muslimansko-hrvatsku majorizaciju kao trajan princip odnosa u BiH, ili im je jedino preostalo da oružjem brane ravnopravnost“. Sve u ovoj rečenici/misli vrišti od odsutnosti elementarnog poštenja i sve u njoj panično bježi od sudbinskog pitanja: kakva se crna i nesretna “ravnopravnost“ brani sistematskim zločinima, organiziranim istrebljenjem do uništenja cijele jedne etničke zajednice?! Sve laže, sve konstruira, čitav svoj naučno-publicistički opus tako plete trideset i kusur godina Nenad Kecmanović. Sa ovom zakašnjelom pameću, mogao je glatko biti ono što su mu namijenili njegovi vjekovni beogradski skrbnici i dušebrižnici; da bude poglavica ugnjetenih, samosvjesnih Srba u BiH.
Nudili su mu to i Dobrica Ćosić i Slobodan Milošević i Jovan Rašković; Kecmanović je to odbio, jerbo nije imao odgovarajuće, presudne signale iz Velike Britanije, od čijih je službi za svoje “neovisne, kritičke analize“ bio više nego solidno plaćen. Sad treba biti brutalan do kraja: Kecmanović, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, u maju 1992. godine iz svoga stana na Obali (Vojvode Stepe, ili Kulina Bana, svejedno), nije pobjegao pred pomahnitalim, ,krvoločnim zelenim beretkama“, nego je predsjednički kvalificirano, uz pomoć “Alijine policije“, okupirao stan Boše Tanjevića na Ciglanama.Daleko bi nas odvela dodatna priča, neporeciva argumentacija, sada već anegdotalna ratna događanja, zgode i nezgode različitih “šegrta Hlapića“. Treba se držati onoga bez čega je svaka interpretacija rata u Bosni i Hercegovini besmislena, površna, nedovršena: ratni zločini nisu bili samo sredstvo, bili su pakleni, konačni cilj ozlojeđenog, “majoriziranog“ srpskog emancipatorskog tornada 1992. godine.
Ubio je, iskasapio je Veselin Vlahović Batko na Grbavici doktora, gospodina, ginekologa, šarmera, humanistu najšireg mogućeg spektra Miru Kundurovića i raskomadano tijelo bacio u kontejner; nije kretena iz Nikšića pokojni doktor Miro, kao ni pokojni pjesnik Jakov Jurišić, ili Goran Čengić…”majorizirao“; majmunu je neko šapnuo da ubija sve odreda, po slobodnoj procjeni.“Neka se ustanovi je li bilo ratnih zločina i ko ih je počinio u Srebrenici“; to je predizborna mantra srpskih lidera koji izlaze na nedjeljne izbore. Bilo je zločina, bio je pokolja, tri su zločinca presuđena za taj genocid (Krstić, Beara, Popović), ali je vrlo teško, gotovo nemoguće u priču o raspadu Jugoslavije umetnuti temu masovnih zločina….Ispumpati ulogu zločina, od Vukovara do Srebrenice, iz priče o uzrocima i posljedicama rata u bivšoj državi neoprostiv je zločin! Senad Avdić (Slobodna Bosna)
Komentari