hamburger-icon

Kliker.info

Jel’ Beograd gdje je nekad bio : Kosovo je zauvijek izgubljeno, a od kompenzacije u BiH nema ništa!

Jel’ Beograd gdje je nekad bio : Kosovo je zauvijek izgubljeno, a od kompenzacije u BiH nema ništa!

Septembar 28
06:52 2019

Milorad Dodik, član Predsjedništva BiH i lider SNSD-a, vladajuće partije iz RS-a, predvodio je delegaciju srpskih stranaka iz RS-a u Beograd, na sastanak s državnim vrhom Srbije, koji su predvodili predsjednik Aleksandar Vučić i premijerka Ana Brnabić.

Piše : Prof.dr. Ivo Komšić (Analiziraj.ba)

Dodikov cilj sastanka bio je dobiti jednodušnu podršku iz Srbije u njegovom obračunu s Deklaracijom SDA, koja je inače Dodikov partner u vlasti BiH. Deklaracijom SDA najavljuje nove principe na kojima će politički djelovati u BiH, što je Dodika do te mjere iritiralo da je tražio podršku u Srbiji. Naime, SDA će svoju buduću politiku voditi u smjeru reafirmacije Republike BiH i svih onih principa koji iz toga proizilaze: demokratska država s jednakim pravima za sve njene građane, građansko društvo s temeljnim ljudskim pravima i bez diskriminacije po bilo kojem osnovu, strogo odvojeni nivoi vlasti – parlamentarni, izvršni, pravosudni, što implicira efikasnu borbu protiv kriminala i korupcije, decentralizaciju države kroz regionalizaciju i lokalnu samoupravu, sekularnu državu, što znači odvajanje države od vjere i vjerskih zajednica.

Dodik je pokušao ovu SDA-ovu najavu promjene političkih principa prokazati kao regionalni problem, destabilizaciju BiH i ugrožavanje ravnopravnosti naroda. Bez obzira što se može pokazati da u Deklaraciji nema gotovo ništa što već ne postoji u Dejtonskom sporazumu, Dodiku je ona poslužila kao povod za alarmiranje srpskog javnog mnijenja i za postizanje svesrpskog jedinstva. Za njega je ona bila prilika da se dobije nedvosmislena i snažna podrška srbijanskog državnog vrha i srbijanske politike u cjelini. Njemu je potreban takav svesrpski konsenzus oko bilo kojeg pitanja u BiH da bi bio osnažen i uvažen pred međunarodnom zajednicom. Ne manje od toga, njemu je potrebno političko jedinstvo u RS-u koje je uvjerljivije i snažnije ako je postignuto pred srbijanskim autoritetima. Doduše, u Srbiji nije više stanje kao devedesetih godina kada je Milošević bio neprikosnoveni autoritet u cijelom srpskom narodu. U to doba je zaista postojalo nepomućeno srpsko jedinstvo (uz rijetke izuzetke ), koje je kreirao vožd iz Beograda.

Problem s Kosovom

Međutim, niti je Vučić Milošević, niti je srbijanska politika tako jedinstvena kao što je bila devedesetih godina. Sam Vučić i njegova vlada bore se za podršku kako bi opstali na vlasti. Uz to, imaju veliki problem s Kosovom. Upravo stalno vezivanje tog problema za BiH, odnosno RS, obija im se o glavu. Izgubili su i aktivnu poziciju i tempo u pregovorima jer su igrali na kartu kompenzacije gubitka svoje bivše pokrajine s bh. entitetom koji je Dejtonskim sporazumom zakovan za BiH. Sada je jasno da od svega nema ništa, da je Kosovo zauvijek izgubljeno, s njihovim priznanjem ili bez njega, a da se kompenzacija ne može dobiti u drugoj državi. To je mnogo teže postići nego sačuvati uz sebe svoju bivšu pokrajinu.

Oni su vodili pregovore očekujući trgovinu da bi se konačno pokazalo da nema trgovine teritorijima ni unutar Srbije. Srbijansko državno vođstvo, kao i hrvatsko, stalno griješi što svoje unutarnje probleme rješava preko BiH. Oni međudržavne odnose svode na odnose naroda, tako da se stalno vezuju za Srbe, odnosno Hrvate u BiH, umjesto za državu BiH. Takva međudržavna komunikacija ne postoji u svijetu i međunarodna zajednica je neće nikada podržati i odobriti. To je samo blamaža i izdvajanje iz svijeta.

Nije prvi put da je Dodik izgubio kalendar i da je pomiješao političke lončiće. On je Vučića i ostale iz Srbije samo doveo u nelagodnu poziciju. Daljnjim miješanjem u BiH samo im pada rejting u pregovorima koji se vode oko Kosova, pogotovo kada te pregovore vodi specijalni izaslanik za Balkan, iz države koja je tvorac Dejtonskog sporazuma. Vučić je, očekivano, bio veoma suzdržan u podršci. (To vjerovatno samo Dodik nije očekivao.) On nije nasjeo ni na Dodikovu retoriku, ni na njegov radikalizam. Naprotiv, insistirao je na spuštanju tenzija, na smirivanju situacije, na suzdržanost u reakcijama na tu „deklaracijsku provokaciju“.

Sigurno je da Vučić nije pročitao ni slovo iz Deklaracije, ali i ono malo informacija koje je dobio o njoj bilo je dovoljno da se ne blamira. Kako netko u Evropi da bude protiv principa na kojima su izgrađene evropske države, čak i Srbija?! Tko bi danas još mogao biti protiv demokratske države koja je republika, protiv ravnopravnosti naroda i građanskog društva koje se gradi na jednakosti i ljudskim pravima, protiv sekularne države, decentralizacije vlasti i slično?! Zna se da je alternativa tome monarhija s neograničenom vlašću monarha, podijeljeno feudalno ili staleško društvo, vjerska država, nepoštivanje ljudskih prava… Možda je u Beogradu bilo i šaputanja na uho, ali to nitko nije čuo, ni srbijanska, ni bosanskohercegovačka, ni međunarodna javnost. Politika se vodi u javnom diskursu i politički je relevantno samo ono što se javno izgovori. Razlika diskretnog i javnog samo otežava situaciju, produbljuje zabludu.

Izostala javna podrška

Sve to zna i Dodik. Ni on nije toliko politički nepismen da bude protiv principa na kojima su izgrađene evropske države. On je, zapravo, htio javnu podršku iz Srbije, i to jedinstvenu, za svoje destruktivno političko i državničko djelovanje u BiH. Deklaracija SDA je samo povod, samo prilika. Zna on i to da su njegovi postupci u suprotnosti s Dejtonskim sporazumom i sa intencijama međunarodne zajednice u BiH, ali se boji ostati usamljen. Također, želio je preko Srbije osigurati opću podršku u RS-u. Zato je bilo važno da kod Vučića idu  lideri svih stranaka iz RS-a. Međutim, nije izostala samo Vučićeva javna i nedvosmislena podrška nego i podrška stranaka iz RS-a. Dodik je dobio kontraefekat jer je uz Vučićevo prisustvo stav Dodikove opozicije postao jači nego bez njega. Faktički je Vučić podebljao njihove stavove, a ne Dodikove. Opozicija je cijelu stvar potpuno relativizirala i Deklaraciju SDA stavila u istu ravan s deklaracijama SNSD-a i HDZ-a. Njihov je zahtjev, ukoliko se otvara rasprava o Deklaraciji SDA u NS RS-a, otvoriti raspravu o svim deklaracijama.

Vučićevoj izbalansiranoj retorici kontrapunkt su bile izjave ministra Zorana Đorđevića koji je rekao da ne treba nikome smetati saradnja Srbije i RS-a, „ali granice više nema“. „Nama je važno da se paralelno razvija i RS i Srbija, to je u interesu naših građana… RS je u srcu svakog građanina Srbije… Naša ljubav se ne mjeri finansijskim sredstvima.“

Teško da bi itko dobronamjeran bio protiv ovih stavova. Kome bi smetala ljubav, pogotovo ako nije finansijska, ako je, dakle, iskrena i bez interesa? Po Dejtonskom sporazumu, Srbija i RS imaju pravo na specijalne paralelne veze; Srbija, prema tome, ima pravo svoju ljubav pretvoriti i u finansijsku pomoć, može ulagati u RS, može primati radnike iz RS-a, kao što RS može primati radnike iz Srbije itd. Još ako se to čini srcem, čini se jače i iskrenije. Međutim, ima jedna začkoljica u demonstraciji te „ljubavi“ – granica postoji, Bosna i Hercegovina je država, međunarodno priznata kao i Srbija. Dejtonskim sporazumom, koji je potpisao Milošević u ime današnje Srbije i RS-a, Bosna i Hercegovina je država, samostalna i „sa postojećim međunarodno priznatim granicama“.

Također, u tom istom Sporazumu piše da je BiH demokratska država, da se sastoji od dva entiteta, da joj je glavni grad Sarajevo. Jasno je, dakle, ukoliko se poštuje Dejtonski sporazum, da entiteti nisu države i ne mogu sklapati međudržavne ugovore i formirati saveze, pored mogućnosti specijalnih veza. Specijalne paralelne veze su oblici saradnje sa susjednim državama, a ne institucionalna međudržavna povezanost. Uz sve ovo, SRJ, odnosno Srbija, kao i RH, imale su obavezu povući svoje vojne snage iz BiH te u budućnosti postići balansiran i stabilan nivo obrambenih snaga u regiji. Također, Sporazumom je propisano da „sve oružane snage u BiH funkcioniraju konsistentno sa suverenitetom i teritorijalnim integritetom Bosne i Hercegovine“.

Koliko naši susjedi poštuju Sporazum koji su potpisali i na koji se često pozivaju kada sebi uzimaju za pravo miješati se u naše unutarnje stvari, najbolje pokazuje njihova militarizacija i međusobna trka u naoružanju. Sigurno se ne radi o međusobnom zastrašivanju, niti o vojnim namjerama jednih prema drugima. Uostalom, Hrvatska je članica NATO-a, što znači da nema punu autonomiju korištenja svojih oružanih snaga.

Zastrašivanje je usmjereno prema BiH, odnosno time se želi poduprijeti i ojačati podrška njihovim nacionalističkim ekspoziturama u BiH. Vjerovatno je Dodik požurio formirati svoju žandarmeriju nakon povratka iz Beograda kako bi kompenzirao hladni i suzdržani Vučićev stav. Ali, dejtonske odredbe vrijede i za njega, stav o oružanim snagama u BiH odnosi se na oba entiteta, i na sve snage koje su pod oružjem, a to znači da moraju funkcionirati „konsistentno sa suverenitetom i teritorijalnim integritetom Bosne i Hercegovine“.

Podijeli

Jedan komentar

  1. Bolje pakt nego rat
    Bolje pakt nego rat Septembar 29, 07:19

    Dayton nam je trebao da zaustavi rat. Nato nam treba da rata vise nikad ne bude. Zar jos neko vise voli rat nego pakt? U onom istorijskom trenutku je bilo ok ali danas ne. Samo oni sto bi da djele BiH ne zele Nato. Na zalost, potrebna nam je svjetska policija da drzi pod kontrolom ove nacionalisticke razbojnike sa njihovim religijama na celu

    Odgovori

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *