Kliker.info

U povodu obilježavanja 74. godišnjice oslobođenja grada Tuzla jučer je održana Svečana sjednica Gradskog vijeća. Prisutnima su se obratili predsjedavajući Aleksandar Vujadinović i gradonačelnik Jasmin Imamović, te gosti bivši premijer Federacije BiH Nermin Nikšić, istoričar, istraživač u Institutu za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu, Milivoj Bešlin, bivši predsjednik Republike Hrvatske i Počasni građanin Tuzle, Stjepan Mesić i nekadašnji član Predsjedništva SFRJ Bogić Bogićević.

Govor gradonačelnika Tuzle Jasmina Imamovića prenosimo u cijelosti!

Velike evropske sile su za Dan Evrope, odredile 9. maj, Dan pobjede nad fašizmom i nacizmom. Skoro svakodnevno gledamo dokumentarne i igrane filmove u američkoj, britanskoj i drugim velikim produkcijama, u kojima se analiziraju razlozi dolaska Hitlera, Musolinija i drugih na vlast, analiziraju se karakteri ličnosti koji su unesrećili čovječanstvo, stalno se govori i piše o katastrofi koju su izazvali, kako se takvi ljudi i tolika nesreća i sramota, čovječanstvu ne bi ponovili. Najrazvijenije zemlje današnjice, sa velikim poštovanjem slave velike pobjede antifašista.

Na obilježavanju sedamdesete godišnjice iskrcavanja na Normandiju, okupili su se aktuelni lideri sila pobjednica u 2. svjetskom ratu i svi zajedno spominjali su pet svjetskih lidera čije su vojske pobijedile Hitlera. Uz imena Čerčila, Ruzvelta i drugih, slavljeno je i ime Josipa Broza Tita, koji je uspio sve republike bivše Jugoslavije, a sadašnje države, uvrstiti u red sila pobjednica nad Hitlerom i njegovom bratijom. Bilo je to još jedno veliko priznanje veličanstvenoj antifašističkoj borbi svih naroda i narodnosti bivše Jugoslavije, a pošto su se odlučujuće vojne i političke bitke, Kozara, Neretva, Sutjeska i druge, kao i ZAVNOBiH i AVNOJ, dogodili ovdje u Bosni i Hercegovini, bilo je to i veliko priznanje Bosni i Hercegovini, o kome je aktuelna vlast, uglavnom, šutjela.

Nasuprot ponašanja razvijenog svijeta, ovdje aktuelni nacionalisti, ne samo da ignorišu antifašizam kojim se sav normalan svijet ponosi, nego još i brišu nazive ulica i trgova heroja Drugog svjetskog rata, ukidaju antifašističke manifestacije, zapuštaju antifašističke spomenike, falsifikuju istoriju… O ovome, mi antifašisti, nemamo pravo šutjeti, jer, kad antifašisti šute, fašisti govore, a kad oni govore nastaju velike tragedije i sramote.

Novi nacisti često antifašiste optužuju za nostalgično vraćanje u istoriju, za boljševizam, aktuelni antifašisti lako zašute, da bi neonacisti dohvatili ostavljenu im i nečuvanu prošlost i pristupili njenom besramnom prepravljanju, falsifikovanju i skrnavljenju, što nas vodi u opasnu budućnost.

Oni, između ostalog, našu antifašističku prošlost pokušavaju proglasiti boljševičkom, pa čak i zločinačkom. Dakle, sljedbenici zločinačkih ideja Hitlera i njegovih saučesnika, sad za zločin optužuju one koji su se branili. Mrak se pobjeđuje samo svjetlom, mržnja ljubavlju, a laž, istinom. Oni to rade silom novca i vlasti. Mi demokrate i antifašisti, što kaže Vili Brant, ne trebamo vjerovati u argument sile, nego u silu argumenata. U ovakvim povodima, pobijedimo ih snagom argumenata.

Istina je to da su u antifašističku borbu bili uključeni partizani različitih nacionalnosti, religija nije bila zabranjena, uz partizane su išli i svećenici, i hodže i popovi, na zasjedanju ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a bili su predstavnici različitih političkih partija, Tito nije bio staljinista, nego čovjek koji je rekao ne Staljinu, a dobro sarađivao sa Čerčilom, radi čega je od Čerčila u ratu dobijao pomoć, poslije dobijao obilatu podršku i pomoć od Trumana i kasnije Kenedija. Sadašnje države, a bivše socijalističke republike Jugoslavije nisu bile komunističke nego socijalističke, u njihovim ustavima, kao i u Ustavu i zakonima SFRJ bio je ozakonjen politički sistem socijalističkog samoupravljanja, a ne sistem komunizma, kako danas radikalni desničari tvrde.

Jasno je i to da cijeli normalan svijet izučava  fašizam i nacizam, kako bolesni umovi njime ne bi ponovo otrovali Evropu. Planeta ne smije smatrati da je fašizam definitivno pobijeđen 1945. godine, mora znati da su i Sartr i Umberto Eko u pravu, kada fašizam smatraju vječitom opasnošću, kojoj uvijek mora biti suprotstavljen antifašizam. Ako nekim ljudima nije jasno da se fažizam s kraja tridesetih i početka četrdesetih godina 20. stoljeća, ponovio devedesetih, u zemljama bivše Jugoslavije i posebno ovdje u Bosni i Hercegovini, koja je bila žrtva agresije, koncentracionih logora, čak i genocida, onda im više nikada i ništa neće biti jasno. Za sada je dobro da je to jasno velikim silama pobjednicama u 2. svjetskom ratu, koje su, kao nekada Nirnberški sud, osnovali Haški tribunal, da se zna da će Planeta kažnjavanjem ratnih zločina i zločina genocida u Srebrenici, pokušati spriječiti genocid i ratne zločine u budućnosti.

Revizionisti, prepravljajući istine o Drugom svjetskom ratu, čitave nacije pokušavaju svrstati u četnike ili u ustaše. Moramo im odgovoriti istinom, a istinu možemo pokazati samo spomenicima, ovakvim manifestacijama, okruglim stolovima, knjigama, filmovima, i posebno, istrajavanjem na boljim školskim programima… Radi onih koji bi htjeli Hrvate svrstati u podanike ustaštva, odgovorimo da je Hrvat po rođenju i po ocu bio Tito, da su bivšem predsjedniku Republike Hrvatske, ovdje prisutnom, poštovanom gospodinu  Stjepanu Mesiću, ustaše ubile 11 članova porodice, ubili mu stričeve, djeda i baku, njegov otac, poznati partizan je preživio, svima pokazujem potjernicu NDH i iz 8. mjeseca 1941. na kojoj je deset imena, i svih deset Tuzlaka sa potjernice NDH su Hrvati.

Radi se o čuvenoj Husinskoj četi, koja je dala tri narodna heroja, Petra Miljanovića, Miju Keroševića i Petra Peju Markovića, o kome je spjevana pjesma i snimljen film “Konjuh planinom”. Tog ljeta 1941. godine NDH i Gestapo progonili su i hapsili članove ilegalnog pokreta otpora. Na posebnoj meti bili su Husinjani, zbog svojevremene Husinske bune. Teško je bilo otići u partizane, jer nije bilo oružja i drugih potrebnih sredstava. Husinska četa se prijavljuje u ustaški tabor, tamo uvježbava i na da Velike Gospe, Husinjani, naoružani do zuba, odlaze u partizane i velikim herojstvima ulaze u legendu. Negatori uloge bosanskih Hrvata u pobjedi nad Hitlerom, zaboravljaju da je prvi komandandant sjeveroistočne Bosne bio Narodni heroj Ivan Marković Irac, zaboravljaju na herojske porodice Ribar, Herljević, Mažar i druge, prave se da ne znaju da je od ukupno 19.000 boraca u Bici na Sutjesci, poginulo njih 7000, te da je među poginulima bilo 50% Dalmatinaca.

Onima koji Bošnjake žele svrstati u podanike poglavnika Pavelića i doglavnika Ademage Mešića, onima koji i danas govore poput ustaškog doglavnika Ademage Mešića, poručujemo da je bošnjačka elita u velikoj većini bila za Tita i njegovu ideju iz 1939., 1940. i 1941. godine, da Jugoslaviju treba urediti kao federaciju ravnopravnih republika, te da Bosna i Hercegovina treba biti socijalistička republika, ravnopravna sa drugim. Uostalom, Tito je to obećanje i izvršio ZAVNOBiH-om i AVNOJ-em. Onima koji u vezi s tim i danas šire dezinformacije,  samo treba kazati da su šefovi gradske organizaciju ilegalnog pokreta otpora fašizmu u Tuzli bili: Jusuf Jakubović, Abdulah Saračević, Fadil Hadžiefendić i Mustafa Vilović, da su u ime BiH i Vrhovnog štaba instruktori bili Mahmut Bušatlija, Muhamed Sadiković Škrab, Vladimir Perić Valter i Mustafa Vilović, da su u vojnom rukovodstvu antifašističkih partizanskih snaga za sjeveroistočnu Bosnu bili: Ivan Marković, Pašaga Mandžić, Cvijetin Mijatović, Fadil Jahić Španac, Slavko Mičić, Enver Šiljak, Franjo i Albin Herljević i svi su narodni heroji…Znaju li ti negatori istine o antifašističkoj tradiciji Tuzle, da su prvi, od NDH javno strijeljani antifašisti: narodni heroj Enver Šiljak, Rudolf Vikić i Mehmed Memo Suljetović, znaju li da su, veliki umjetnici Ismet Mujezinović, Meša Selimović i Derviš Sušić, istaknuti partizani i antifašisti? Znaju li ti nasljednici ustaše Ademage Mešića, koji i danas sramote Bošnjake i sve bošnjačko, za djelovanje tuzlanske muslimanske elite u 2. svjetskom ratu, za političku borbu muftije Kurta, bivših gradonačelnika Hadžihasanage Pašića, Muratbega Zaimovića, doktora Mustafe Mujbegovića, velikih antifašista, humanista i BH patriota? Znaju i svjesno prešućuju i zato je naša obaveza da to ponavljamo u ovakvim prilikama.

Oni koji bi bosanske Srbe, rado svrstali u četnike, zaboravljaju na narodne heroje Mladena Stojanovića, Koču Popovića, Cvijetina Mijatovića, Ratka Vokića, Slavka Mičića, Strajka Mitrovića, Veljka Lukića Kurjaka, Voju Ivanovića Crnogorca, Mitra Trifunovića, Veselina Maslešu, Miloša Zekića, Žarka Vukovića, Jovaša Radovanovića, znaju li i to da su mnoge od njih ubili četnici? Znaju, ali koristeći promjenu školskih programa, po kojima čitave generacije učenika i studenata, o tome neće znati ništa, koristeći našu šutnju, koriste priliku i lažima zamjenjuju istinu, naknadno prekrajaju istoriju.

Građani, narodi i narodnosti Bosne i Hercegovine, dali su u pobjedu nad Hitlerom, četnicima, ustašama i drugim hitlerovim slugama, u pobjedu Planete nad Hitlerom, više od bilo koga, jer su se skoro sve ofanzive i odlučujuće bitke vodile ovdje, ovdje u Bosni i Hercegovini su oslobađane i branjene velike slobodne teritorije. Tito i Vrhovni štab, oslobađaju Tuzlu, na današnji dan 2.10.1943., puštaju glas da će se zasjedanja ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, održati u Tuzli i dok nacisti i njihove sluge, uvjerene da se u Tuzli, nalazi i Tito sa Vrhovnim štabom, uporno atakuju na Tuzlu, a branioci Tuzle odolijevaju skoro 40 dana, što je sasvim dovoljno vremena da  Tito, dovoljno daleko od Tuzle, u Mrkonjić Gradu i Jajcu, organizuje zasjedanja ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a.

Antifašisti su pobijedili jer su od početka, a naročito 1943., uspjeli promijeniti dotadašnju paradigmu. Do tada je više od dvije decenije trajalo međunacionalno nepovjerenje, mržnja, pa čak i bratoubilački rat, i baš te, za BiH i Tuzlu, važne 1943. godine, građani su masovnije nego prije, prihvatili poziv Titovih partizana, na bratstvo i jedinstvo, prihvatili zaokret, nakon kojeg čovjek čovjeku više neće biti vuk, nego brat. Umjesto bratoubilačkog rata i mržnje,  ponuđeno je i od naroda prihvaćeno bratstvo i jedinstvo različitih naroda i to je za nas najveća tekovina antifašističke borbe, i samo tako mi danas možemo izaći iz aktuelne krize. U krizu smo zapali kada su građani odustali od ideje bratstva i jedinstva, iz krize možemo izaći samo povratkom na ideju bratstva među građanima. Bosna i Hercegovina je u antifašističkoj borbi, ZAVNOBiH-om i AVNOJ-em, ponovo rođena, samo na idejama antifašizma i bratstva među ljudima, ona ponovo može biti reintegrisana.

Mi danas ne pozivamo na obnovu SFRJ, na obnovu socijalizma, to i nije moguće, mi danas, sve građane u Bosni i Hercegovini pozivamo na promjenu paradigme, na bratstvo među ljudima i na jedinstvo u borbi za naše zajedničke ciljeve ekonomske, pravne i socijalne sigurnosti svih nas.

Bosna i Hercegovina, je neuporedivo, od nekih država bivše Jugoslavije, čak deset puta manje zadužena država. Kada bi se građani, baš kao 1943. godine, odlučili za bratstvo, vrlo brzo bismo izašli iz krize. Ovako više ne ide, jer ovi nacionalizmi su neprirodni, nazadni i štetni. Nema nam drugog izlaza, osim da budemo ono što jesmo, a mi jesmo sestre i braća, po majci Bosni i Hercegovini. Ujedinimo se i pobijedimo ovu nesnosnu klimu nacionalizma, korupcije, siromaštva, nesigurne budućnosti i masovnog odlaska mladih u inostranstvo, pobijedimo zajedničke nedaće zajedno.

Bosanci i Hercegovci, budimo pametniji i bolji, budimo braća i sestre, i postanimo najstabilnija država bivše Jugoslavije.

(Tačno)