Izostanak kajanja : Zločince ništa tako snažno ne povezuje kao zajednički zločin
Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)
Čovjek zaziva Boga kad god se nađe u nevolji, a jedno od najbizarnijih mjesta na kojima se to danas čini su haške sudnice. Kad je konkretno riječ o Srbima koje je ruka pravde privela u Haag da u holandskoj prijestonici plate ovozemaljski račun za počinjene ratne zločine, ne sjećam se da je iko od njih, sa izuzetkom Slobodana Miloševića, propustio da se prilikom pojavljivanja pred Pretresnim vijećem Tribunala prekrsti. Jer, Bog je bio posljednji koji im je "mogao" pomoći, on im je bio mnogo potrebniji nego oni njemu. Laički gledano, Bog bi, ako postoji, morao biti prvi koji će se odreći takvog ološa. Ali, religijske dogme tvrde drugačije.
Haaški tribunal je početkom ovog mjeseca, u razmaku od sedam dana, izrekao dvije najteže kazne, doživotnu robiju za Milana Lukića i generala Zdravka Tolimira. Žalbeno vijeće proglasilo je Lukića direktnim krivcem za spaljivanje bošnjačkih civila zatvorenih u kućama u Pionirskoj ulici u Višegradu u julu 1992. godine. Tom prilikom stradalo je više od stotinu žena, djece i staraca. Zloglasni komandant srpskih paravojnih jedinica Beli orlovi i Osvetnici izvršio je ovaj monstruozni zločin uz pomoć svog rođaka Sredoja Lukića i još nekoliko četnika. General Tolimir proglašen je krivim za zločin genocida u Srebrenici i Žepi. Opisan kao „oči i uši" generala Ratka Mladića, Tolimir je drugi srpski general koji je osuđen za najteži od svih ratnih zločina. Prije njega, za genocid u Srebrenici osuđen je general Radislav Krstić. Bila je to prva presuda jednom Evropljaninu poslije Nirnberškog procesa za genocid. Milan Lukić je tokom izricanja presude, sa slušalicama na ušima, čitao Bibliju ili je samo tupo zurio u nju, dok se general Tolimir prekrstio četiri puta, jednom prije i triput nakon što je saslušao odluku Pretresnog vijeća.
Razumljivo je što je Biljana Plavšić u Haagu revnosno ispoljavala svoju religioznost, jer je ona i prije rata nosila o vratu veliki zlatni krst, ali kad to u trenucima svog moralnog i političkog sloma čine generali bivše JNA, na čelu sa Ratkom Mladićem, pokolebani polaznici nekadašnje visoke škole ateizma, onda to nije ništa drugo do ironija njihove sudbine. Od njih nećete čuti kajanje zbog zločina za koje su odgovorni, a kad se prekrste, to je samo gest namijenjen sudijama Tribunala, poruka da je optuženi tu na pravdi Boga. "Časni sude, ja sam vjernik, psihijatar i pjesnik, ne mrzim nijedan narod i kao takav nikako ne mogu biti ratni zločinac", branio se pred Tribunalom Radovan Karadžić. Ni Karadžić, dakle, nema razloga za kajanje iako je upravo on tvorac genocidnog plana, čije je izvršenje povjerio generalu Ratku Mladiću.
Postoji izreka prema kojoj zločince ništa tako snažno ne povezuje kao zajednički zločin. To se vidi i na primjeru Biljane Plavšić i Radovana Karadžića na jednoj strani i njihovih generala na drugoj. Plavšić i Karadžić su još u komunizmu bili deklarirani vjernici, a kompletan vojni vrh Republike Srpske potekao je iz ateistički ideologizirane JNA. Pa ipak, postoji nešto što tu razliku između njih briše, a zove se laž. Bilo da su istinski vjernici ili pritajeni ateisti, njihovo obraćanje Bogu je lažno. Lažno pokajanje Biljane Plavšić ušlo je u anale Haškog tribunala. Ona je u dogovoru sa Karlom Del Ponte priznala krivicu, koju je ograničila na pripadnost rukovodstvu bosanskih Srba, "čiji su plodovi grobovi, izbjeglice, izolacija i ogorčenje prema cijelom svijetu, koji nas je odbacio upravo zbog tih lidera". Svoje "pokajanje" čitala je sa ledenom maskom na licu, koja je jedva prikrivala odsustvo svake iskrenosti. Podmuklo je prevarila Karlu Del Ponte i odbila da svjedoči protiv Slobodana Miloševića, Momčila Krajišnika, Radovana Karadžića i generala Mladića, iako je glavna tužiteljica ispunila svoj dio usmene nagodbe i povukla optužnicu protiv Plavšićeve za genocid. Nešto kasnije, dok je bila u zatvoru u Švedskoj, Biljana Plavšić je u intervjuu Alternativnoj televiziji (ATV) iz Banjaluke izjavila da je tada lagala, jer nije mogla dokazati svoju nevinost.
Kajem se! Logično je da sudije Tribunala vole čuti tu biblijsku frazu, iako ni sami nikada nisu sigurni da li je to stvarni odnos optuženog prema vlastitom zločinu ili samo lukavi pokušaj da se utiče na odluku suda. "Da li se vi kajete?", upitala je danska novinarka Birte Weiss Radoslava Brđanina, koji izdržava 30-godišnju kaznu u jednom zatvoru u Danskoj. "Ja se ne kajem, jer to bi podrazumijevalo da sam učinio nešto krivo", mirno je odgovorio jedan od arhitekata etnički očišćene Republike Srpske. "Jedan od onih koji su u haaškoj sudnici izrazili kajanje, kasnije mi je rekao da se njegovo pokajanje odnosilo na to da se kaje što nije ubio više Muslimana." Inženjer po struci, Brđanin je prije rata bio direktor jednog preduzeća u Banjaluci koje je zapošljavalo 3.500 radnika. Danas je 66-godišnjak. Početkom rata bio je ministar u Karadžićevoj vladi i predsjednik Kriznog štaba srpske samoproglašene Autonomne regije Krajine (ARK). Po njegovom nalogu u Čelincu, mjestu udaljenom desetak kilometara od Banjaluke, u kojem je živjelo oko 17 hiljada Srba i 1.400 Bošnjaka, stupili su na snagu posebni propisi o ponašanju bošnjačke manjine, posve po uzoru na nacističke rasne zakone: Zabrana kretanja Muslimana od 16 do 6 sati, zabrana prodaje imovine, zabrana kupanja u rijekama Vrbanji i Jošavki, zabrana ulaska u ugostiteljske objekte, zabrana odlaska u lov i ribolov, zabrana okupljanja više od tri osobe i zabrana iznošenja više od 300 njemačkih maraka, kao i svih plemenitih metala. Čuvena je i Brđaninova misao da svu djecu iz miješanih brakova treba pobacati u Vrbas, pa koja isplivaju – ta će biti Srbi!
Poznata je teorija Hanne Arendt o "banalnosti zla", koju je objavila prateći suđenje Adolfu Eichmannu u Jeruzalemu, jednom od glavnih organizatora holokausta. Umjesto u demonskim pojedincima, Arendtova povijesno zlo vidi kao zbir malih, lokalnih konformizama, moralnih indiferentnosti i običnih ljudskih tuposti. Ali to ne znači da ona zločince pošteđuje kazne. "Kada počinite zločin, živite sa zločincem", kaže autorica niza djela iz oblasti političke filozofije, o kojoj je nedavno u Njemačkoj snimljen biografski film sa Barbarom Sukowom u naslovnoj ulozi.
Komentari