hamburger-icon

Kliker.info

Ivo Komšić : Zašto se slave ratni zločinci i zašto svijet šuti o tome?

Ivo Komšić : Zašto se slave ratni zločinci i zašto svijet šuti o tome?

27 Jula
16:35 2019

Može li se ponoviti genocid? Radi čega se ratovalo? Za koga?

Može li se odgovoriti na ova pitanja nakon toliko godina i svih saznanja koja se imaju o ratu u BiH. Danas je potpuno jasno da ciljevi rata nisu ostvareni. Srbijanska nacionalistička politika nije ostvarila svoje ciljeve.

Piše : Ivo Komšić (Analiziraj.ba)

Republika Srpska ne može biti kompenzacija za to. Ratovalo se za veliku Srbiju – „svi Srbi u jednoj državi“, koja je obuhvaćala i veliki dio Hrvatske, ne samo BiH. Milošević je htio cijelu BiH u svojoj velikoj državi. Cijeli plan je na kraju reduciran na RS, jedan entitet unutar BiH, u kome su sva tri naroda ravnopravna i koji se ne može ni formalno, ni stvarno odvojiti od BiH i prisajediniti Srbiji. Kada bi se to u nekim novim okolnostima i desilo, to nije kompenzacija za veliku Srbiju u kojoj su trebali biti cijela Crna Gora i Makedonija. Uz to, Srbija je trajno izgubila Kosovo, kolijevku svoje povijesti i najvažniji element svoga identiteta. Rat je bio totalni promašaj, ciljevi  nisu postignuti, sve žrtve su uzaludne.

Humano preseljenje

S druge strane, hrvatski rat u BiH bio je samo dio reduciranog srpskog plana. Kada su srpski stratezi shvatili da ne mogu osvojiti cijelu BiH jer bi u tom slučaju rat sa Hrvatima bio totalan a ne selektivan (jer Hrvati ne bi prihvatili nikakvu varijantu ostanka u velikoj Srbiji), nagodili su se s Tuđmanom o podjeli BiH kao ratnog plijena. Tuđman je vidio priliku uz srpski rat u BiH doći do ostvarenja „tisućljetnog hrvatskog sna“ o jednoj državi (po srpskoj paradigmi) i krenuo u rat protiv BiH. Za ostvarenje tog „povijesnog interesa“ morao je prethodno izvršiti veliko preseljenje naroda jer su Hrvati imali najveću teritorijalnu disperziju u BiH. Sam taj čin je zločin prema vlastitom narodu koji je on prikrivao eufemizmom „humano preseljenje“. Međutim, kako su ti hrvatski krajevi bili dio povijesnog interesa Srba, prepustio je njima da obave taj posao. Mislio je da će iz rata izaći čistih ruku i sa čistim etničkim teritorijima. U toj situaciji procijenio je da će lako uzeti „hrvatski povijesni dio“ i pripojiti ga Hrvatskoj. „Herceg-Bosna“ je bila samo prelazna faza do toga. Naravno, cijela ta operacija nije mogla proći bez najtežih zločina koji su u Evropi počinjeni nakon Drugog svjetskog rata. Usprkos tome, ništa nije dobio. „Herceg-Bosna“ je propala, pored toga osuđena je kao „Udruženi zločinački poduhvat“ na čijem čelu je bio. Hrvati jesu protjerani sa područja gdje su živjeli u Posavini i velikom dijelu srednje Bosne, ali etnizacija teritorija nije uspjela. Hrvati se nisu „preselili“ tamo gdje im je namijenjeno, a nisu se ni vratili u BiH − etnička masa naroda se i dalje tanji.

Najveći otpor toj politici i takvim ratnim ciljevima bio je upravo među Hrvatima. Hrvati srednje Bosne, Posavine, Krajine i Tuzle su se usprotivili tome i aktivno angažirali u obrani cjelovite države. Uz to, imali su veliku potporu hrvatske opozicije, čak dijela HDZ-a Hrvatske, te cijele hrvatske dijaspore. Tuđmanov rat u BiH nije imao jednodušnu podršku Hrvata i bio je totalni promašaj. „Herceg-Bosna“ je nestala, Hrvatska je ostala u svojim granicama i osramoćena u svijetu.

Ratni ciljevi

Bošnjačka politika se formirala između ove dvije vatre. Bošnjaci su bili primorani braniti BiH kao svoju jedinu državu i sebe kao narod. Bili su svjesni da je obrana države obrana opstanka naroda, da bez države narod nema budućnosti. Bilo je i među njima kolebanja jer je i njima nuđena reducirana varijanta Miloševićevog i Tuđmanovog plana. Nuđen im je opstanak na uskom prostoru srednje Bosne. Uz to, nuđena im je muslimanska, vjerska država u kojoj su mogli graditi svoj vjerski identitet, htjelo ih se svesti na vjersku skupinu umjesto na državotvorni narod. Tim iskušenjima, u ratu kakav je bio i uz projekte koji su se realizirali, bilo je teško odolijevati. Postojali su dramatični trenuci kada je opcija podjele države i za njihovu vladajuću politiku bila najizglednija. Preovladala je ipak borba za cjelovitu državu, onakvu kakva je međunarodno priznata. No, taj cilj nije do kraja ostvaren jer entitetska BiH ne odgovara tim standardima, to nije država za kakvu su se građani izjasnili na referendumu 1992. godine i kakva je priznata u UN-u. Konačno, vladajuće politike u regionu ne pružaju potpunu sigurnost opstanku te države.

Bošnjacima je bilo najteže obraniti svoje ratne ciljeve. Njihovu sudbinu je najavio Karadžić svojim govorom u Skupštini Republike BiH kada je kazao da će, ukoliko istrajavaju na nezavisnosti BiH, državu uvesti u pakao, a sebe možda u nestanak. Dakle, njihove ratne ciljeve su definirali Milošević i Tuđman, odnosno Boban i Karadžić, jer im je preostala jedino borba za goli opstanak, njihov i države. Njihova sudbina je određena poistovjećenjem s državom  s kojom su zajedno trebali nestati. Ta borba, međutim, imala je potporu velikog broja Hrvata i dijela Srba iz urbanih sredina. Iako ta potpora i nije bila velika u vojnom smislu, bez obzira što su dijelovi HVO-a ostali do kraja u obrani države, bila je značajna u političkom, jer se sudbina BiH rješavala ne samo vojno nego i politički, u međunarodnim pregovorima.

Pošto su svi domaći ratni ciljevi neostvareni, postavlja se pitanje što je s onim stranim. Za koga se uistinu ratovalo?

Bez sumnje, rat je bio dio šireg plana o uništenju BiH kao države. To se najjasnije pokazuje u analizama međunarodnih „mirovnih“ projekata za BiH, od Cutileirovog do Owen-Stoltenbergovog. U svim tim planovima Bosni i Hercegovini je namijenjen nestanak. To nisu smislili ni Milošević ni Tuđman, oni su samo bili izvođači radova. Međutim, i u tome su bili loši, unutar tih planova ostvarivali su svoje posebne nacionalne interese, ali ne onako kako se očekivalo – doveli su u pitanje „viši“ globalni plan. Ni najveći neprijatelji naše zemlje nisu očekivali tako velike i stravične zločine. Plan nije uspio, BiH je opstala, makar i u dejtonskoj formi.

Konačno rješenje srpsko-hrvatskog pitanja

Krajnji ciljevi rata su bili nedostižni jer su se morali postići zločinima. Problem su bili svi koji su branili BiH, koji su se s njome poistovjetili. Bez njihovog uništenja, plan je bio neostvariv. Sa Srbima nije bio veliki problem jer su se masovno prebacivali na teritoriju samoproglašene RS. Oni koji su to odbili, bili su otpisani. Kada smo u pregovorima upozorili Karadžića da granate koje baca na Sarajevo podjednako ubijaju i Srbe kao i ostale građane, on je hladnokrvno odgovorio: pobijte ih sve, to nisu Srbi; da su Srbi, ne bi bili u Sarajevu. Dakle, identifikacija s glavnim gradom i državom je bila dovoljna za uništenje. Sa Hrvatima je bio veći problem jer nisu svi podržavali Tuđmanovu politiku, ali preseljavanja i raseljavanja su izvršena prisilno. Haški sud je utvrdio da je ta raseljavanja nasilu vršio i HVO tamo gdje se narod nije htio preseliti.

Bošnjaci su bili nerješiv problem pri uništavanju BiH. Njima je bilo namijenjeno uništenje u mjeri u kojoj se budu identificirali s BH državom. Oni su imali šansu samo ukoliko politički napuste BiH ili ukoliko napuste svoj identitet i opredijele se biti Hrvati ili Srbi. Radi toga rat nije bio običan, vodio se za više interese u kojima je trebao nestati jedan evropski narod koji po vjeroispovijesti nije pripadao kršćanstvu. Njegovo prisustvo na Balkanu trebalo je riješiti u sklopu „konačnog rješenja“ srpsko-hrvatskog pitanja. Rješavanje tog pitanja dato je Tuđmanu i Miloševiću, to je trebao biti njihov nacionalni program. Inače, kako tumačiti da su dvojica osvjedočenih komunista koji ideološki nisu bili nacionalisti rješavali taj problem. Pošto se plan morao prelomiti preko cijelog jednog naroda, i dijelova druga dva, rat je bio uglavnom usmjeren na civilno stanovništvo. Radi toga je taj rat bio unaprijed određen kao zločin protiv čovječnosti i kao genocid. Bošnjacima se nije dozvolilo biti narod ravnopravan s drugima u zajedničkoj državi. Jedini put je bio da se Srbima i Hrvatima omogući stvaranje nacionalnih država a da se Bošnjaci pojave kao „višak“. Zato im je bilo omogućeno biti vjerska zajednica, skupina s vjerskim identitetom. Imali su još jednu šansu, identificirati se s Turcima i obnoviti srednjovjekovni stereotip, što bi još više pojačavalo mržnju prema njima. Nije slučajno Mladić, nakon vojnog zauzimanja Srebrenice, izjavio da je još jedan grad osvojio od Turaka i da ga vraća srpskom narodu. Ta njegova identifikacija je trebala pred Srbima, i pred svijetom, pravdati genocid koji je izvršio, jer samo je ta identifikacija teža od one s BiH. Ta identifikacija s Turcima se čuva kao rezervna varijanta i danas (još joj se dodaje arapska). Nije li Dodik jednom izjavio da će za reprezentaciju BiH navijati samo u slučaju kada igra s Turskom. Međutim, to već danas nije vjerojatno.

Izdajnici povijesnog sna

Sličnu identifikaciju je pravio i Tuđman. Kada mu je nuđena konfederacija BiH sa Hrvatskom, odbio je riječima: što će meni u državi dva miliona muslimana. Za njega oni nikada nisu bili građani, nisu bili narod. Pogotovu nije mogao podnijeti da kao narod unose u konfederaciju državu u kojoj su suvereni. Njihova upornost u državotvornosti, pored svih žrtava, Tuđmana je izluđivala. Mrzio ih je jer su mu kvarili „tisućljetni san“ koji je bio ostvariv samo ukoliko BiH nestane s lica zemlje. A Bošnjaci su je branili. Iz istog razloga mrzio je sve koji su se poistovjećivali s BiH. Inače, nema opravdanja mržnja prema bosanskim fratrima. Pa oni su sigurno i katolici i Hrvati. Za njega su oni bili izdajnici „hrvatskog povijesnog sna“ i nije im priznavao ni katolički ni hrvatski identitet. Bosanski fratri su mu bili simbol hrvatske identifikacije s BiH, koja nije bila mala, tako da ih se užasavao. Fra Petra Anđelovića, provincijala bosanskih fratara, smatrao je najopasnijim političkim neprijateljem. Isto tako nije mogao skriti svoj animozitet prema fra Luki Markešiću, tako da su njihovi susreti nekada završavali hvatanjem za revere. Smatrao ih je glupima i politički nezrelima. Za njega franjevačko naslijeđe u BiH, i hrvatsko u cjelini, nije značilo ništa. On, doduše, nije govorio da Hrvate treba pobiti u Sarajevu i drugdje, nego samo ih preseliti. Boban je poručivao nadbiskupu Puljiću da će mu izgraditi ljepšu i stariju katedralu od sarajevske, samo da izađe iz Sarajeva i izvede svoje vjernike.

Do danas nije posve jasno za koga se ratovalo i čiji su interesi gotovo bili uništiti jednu državu i jedan narod. Tko je zaista stajao iza toga u svijetu. Istina, nije svijet u cjelini stajao iza toga; i država i svi koji su je branili imali su svoje prijatelje u svijetu. Ali nikada nije objelodanjen autor projekta uništenja. Jasno je jedino to da lokalni projekti nisu uspjeli. Međutim, mora se postaviti pitanje da li je globalni projekat ugašen. Kome je on još u interesu. Danas bi trebalo biti jasnije da se BiH ne može uništiti a da se ne unište Bošnjaci. Je li projekat genocida otvoren i dalje? Zašto se ne prizna izvršeni genocid, zašto se slave zločinci, zašto svijet šuti na to? Muslimanska država koja se nudila samo je bila zamka, prelazno rješenje do konačnog uništenja. Lord Owen je na jednoj večeri, na kojoj sam bio, nudio Izetbegoviću da formira muslimansku državu, da ne oklijeva. Uvjeravao ga je da će ta država biti prosperitetna, da će imati podršku i Istoka i Zapada, itd. Doduše, i ta ponuda je došla kada se shvatilo da se taj narod ne može istrijebiti ratom.

Današnje igre s RS-om i „trećim entitetom“ samo su pokušaji da se BiH vrati u ratno stanje bez rata. Sve što je propalo želi se naknadno ostvariti. I dalje postoji zamka za Bošnjake, zamka u njihovoj identifikaciji. I danas ih se želi svesti na vjersku skupinu i oduzeti im državotvornost, identitet političkog naroda. Onoga trenutka kada bi prihvatili vjersko legitimiranje države, otvorili bi ponovno put u nestanak. Nepriznavanje genocida i odnos svijeta prema tome je davanje do znanja da rat nije završen, da je plan još živ, da su otvorena vrata za novi genocid. To se mora znati i uzeti veoma ozbiljno, tome se treba na vrijeme suprotstaviti. Bošnjaci sami moraju izbjeći ove identifikacije koje im se poturaju a koje su osnova za novi genocid. Oni moraju odbiti svako poistovjećivanje s vjerskom skupinom, te s Turcima ili Arapima. To odbijanje ne može poremetiti prijateljske odnose s državama tih naroda. Oni sami moraju pojačati političku kampanju za opstanak države BiH, onakve kakva je međunarodno priznata. Oni sami moraju se opredijeliti i založiti za sekularnost države, jer to je najbolji dokaz da su politički narod, a ne vjerska skupina. S tom odlučnošću će dobiti suradnike u druga dva naroda, od onih koje nacionalisti nisu uspjeli odroditi od BiH. S tom odlučnošću se mogu nadati ponovno dobiti prijatelje u svijetu, posebno one koji su u međuvremenu izgubljeni. Mora se znati s kim se ova zemlja može i mora braniti.

Možda se u međuvremenu jave i skriveni stratezi politike uništenja naše države. Možda izgube strpljenje.

Podijeli

2 0 komentara

  1. 9 maj
    9 maj 27 Jula, 20:18

    Krstaski rat, drugim rijecima, mada se to krije sakriti se ne moze. Religije su starije od svake drzave. Sve one njih i prezive i nadzive i svakoj oni o glavi rade ako nisu u njenom vrhu s kakvim monahom sa kojim mogu da rade sta hoce

    Odgovori
  2. FAJTER
    FAJTER 03 Augusta, 13:49

    POLAKO prof.KOMŠIĆU,SVE ŠTO SI REKAO NEMA VEZE S MOZGOM.SRBI NISU HTJELI RAT,NEGO VI KOJIMA SE NADIGLO GOVNO A VI MISLILI DA JE SRCE.PRVO U USTAVU IZ 1974-e JE PISALO DA NARODI ODREĐUJU SUDBINU SFRJ A NE REPUBLIKE.SRBI SU BILI KONSTITUTIVNI U HRVATSKOJ BIH,MAKEDONIJI,A U CRNOJ GORI SU BILI A I SAD SU JEDINI NAROD,GOVORIM O NARODU A NE O NACIONALNIM MANJINAMA,KOJE NEMAJU PRAVO DA ODLUČUJU O SUDBINI DRŽAVE GDJE SU MANJINA.NA PRIMJER NEMOGU SRBI U MAĐARSKOJ ODLUČIVATI O SUDBINI MAĐŽARSKE ILI U RUMUNIJI O SUDBINI RUMUNIJE. TO ZNAJU KAO STARI I PRAVI EVROPSKI NAROD.U TURSKOJ IMA OKO 9 MILIONA NARODA SRPSKOG KOJI SE TAMO NAŠAO ZA VRIJEME TRAJANJA OKUPACIJE OSMANSKOG CARSTVA PA NEPRAVE PROBLEM I POŠTUJU TURSKU DRŽAVU.ZNAČI TO ŠTO SU TRAŽILI DA OSTANU U ISTOJ DRŽAVI BILI SU APSOLUTNO U PRAVU.VI HRVATI IMATE PROBLEM MEGALOMANIJE PA STE DOŠLI NIOTKUD U POBJEDNIČKI TABOR 1918-e I BEZOBRAZNO ISTAKLI PRETENZIJE NA SRPSKI ETNIČKI PROSTOR I UDRUŽILI SE SA ISFRUSTRIRANIM NESOJEM KOJI JE BIO ISLAMSKE VJERE I NEMILICE KLALI SRBE U DRUGOM SVJETSKOM RATU A ONDA JE VLAST ZAJAŠIO BROZ I SPRIJEČIO DA PLATITE ZA ONO ŠTO STE URADILI SRPSKOM NARODU KOJI SE JEDINI KAO NAROD SUPROSTAVIO ŠVABI OKUPATORU.NEMOJTE SAMO MANTRATI O TOME DA SU I DRUGI NARODI UČESTOVALI U ODBRANI OD GERMANAJER TO NIJE TAČNO.POJEDINCI IZ REDA HRVATA I MUSLIMANA DA ALI VEĆINSKI NAROD NE I TO JE ISTINA.ŠTO SE TIČE PRIČE O ZADNJEM RATU I TO ĆEMO POLAKO DA IZANALIZIRAMO:FALA ALIJ ŠTO NIJE PRIHVATIO SLOBINU PONUDU JER BI TO SRBE TEK DOKUSURILO POŠTO NIKAD VIŠE NEBI IMALI SRPSKU DRŽAVU. SRBI NISU HTJELI NI ZENICU NI TRSVNIK NI TUZLU NI OSTALA BALIJSKA MJESTA KAO NI VAŠU USTAŠKU HERCEGOVINU NEGO SMO NA KUPRESU DOČEKALI HRVATE IZ BUGOJNA KAO SVOJE,NAHRANILI IH I POSLALI NJIHOVIM U LIVNO I DUVNO DA NIKOM NIJE FALILA DLAKA SA GLAVE.SAM SAM UČESTOVAO U TOME I NA TO SAM PONOSAN.ZNAČI RS JE NAMA DOVOLJNA I NIJE I VAŠA KAO NAŠA JER MI NESMATRAMO ZENICU,TRAVNIK,VITEZ MOSTAR GRUDE,TUZLU KALESIJU I DRUGE GRADOVE U FEDERACIJI SVOJIM JER TO REALNO NISU A VI BI I BANJALUKU I DRUGE SRPSKE GRADOVE SVOJATALI KAO SVOJE. E VIDIŠ PROFESORE TU I JESTE PROBLEM PA TI SAVJWTUJEM DA UPITAŠ U SARAJEVU, BILO KOG BALIJU JRLI SARAJEVO SRPSKO I ČUĆEŠ ODGOVOR.TO JE REALNOST MOJ PROFESORE A NE TVOJ I JOŠ NEKOLICINE IDEALIZAM NASTAO NA JUGOSLOVENSTVU I KOMUNIZMU ,DVIJE STVARI KOJE SU UKOPALE SRBE.ZNAČI SRPSKA JE NAŠA CRNA GORA JE SRPSKA I TU NEMA NEKIH VEĆIH PROBLEMA JER ĆEMO SE LAKO OBRAČUNATI SA MILOGORCIMA PA I AKO TREBA FIZIČKI GA LIKVIDIRATI JER MUTI VODU I ZAVAĐA BRAĆU.NA KOSOVU JOŠ NIŠTA NIJE GOTOVO I SVE IDE KA TOME DA ĆEMO MORATI ŠIPTARE PROTJERATI JER SU SE KAO GOSTI KOD NAS SRBA DOLAZEĆI OD ENVERA HODŽE POKAZALI KAO NESLROMNI I NEZAJAŽLJIVI I ZATO MORAJU NAPOLJ SA SVETE SRPSKE ZEMLJE SA TIM ŠTO ĆE LETJETI I IZ SKADRA I OKOLINE JER JE I TO BILO SRPSKO KROZ VIJEKOVE.ŠTO SE TIČE RSK TO SMO PRIVREMEN O IZGUBILI ALI SAMO ZBOG SLOBE I BAGRE KOJA JE VODILA SRBIJU ALI FALA BOGU OSTAO JE NAROD KOJI SE SKLONIO U SRBIJU PA ĆEMO USKORO KAD SE BUDEMO OBRAČUNAVALI SA HRVATIMA I ZA PRVI I ZA DRUGI SVJETSKI RAT I NARAVNO OVAJ ZADNJI DA IM ISPOSTAVIMO RAČUN JER DO SADA SE NISMO PORAVNAVALI ALI FALA BOGU HOĆEMO.PRIČAŠ O GENOCIDU A NEĆEŠ DA ZNAŠ DA JE U PRVOM SVJETSKOM RATU UBIJENO U SREBRENICI I OKOLINI OKO 8500 SRBA U DRUGOM SVJETSKOM RATU SVI SRBI KOJI SU SE ZATEKLI U SREBRENICI OSIM JEDNE TROGODIŠNJE DJEVOJČICE KOJU JE SPASILI JEDNA ČESTITA NENA MUSLIMANSKA I SVAKA JOJ ČAST TO JE ZA MENE HEROINA. U OVOM RATU PRVO SU ONI POBILI I POKLALI U OKOLINI SREBRENICE 3500 SRBA I TO VEĆINOM CIVILA TO JEST ŽENA I DJECE A MLADIĆ NJIH 23000 PREBACI U TUZLU I NIKOM NEFALI DLAKA SA GLAVE I ONDA OSTATAK KREĆE U PROBOJ I TU DOBIJU PO TAMBURI JER SU IŠLI U PROBOJ SA NAMJEROM DAPOBIJU SRBE KOJI IM SE NAĐU NA PUTU ŠTO SE I DEŠAVALO. VINKO PANDUREVIĆ IH PUSTI PREKO PET HILJADA A MOGLI SU IH SVBE POBITI JER SU BILI U OBRUČU I OPET BUDE PROGLAŠEN RATNIM ZLOČINCEM.ZAKLJUČAK JE TREBAO IH JE SVE POBITI JER DA SU ONI BILI U PRILICI NEBI NIKOG ŽIVOG OSTAVILI.TO ŠTO SU BEARA I SALAPURA KOJI SU BILI STRANI AGENTI UČINILI NA SVOJU RUKU DA IH NIJE SUDIO HSG MI BI IH STRELJALI ZA LJAGU KOJU SU BACILI NA OBRAZ SRPSKOG NARODA.PRIČAŠ DA MUSLIMANI TREBA DA BUDU NAROD A NE VJERSKA SKUPINA ALI TO PROFESORE NEMOŽE JER SU ZAKASNILI I ŠTO KAŽE EFENDIJA ZUKORLIĆ KAD SU U 19-om VIJEKU TREBALI KAO I SRBI DA SE BORE ZA SLOBODU U NACIJU PROTIV OSMANSKOG CARSTVA ONI SU SE UHVATILI ZA TURSKI SKUT I SEBE SMATRALI CARSKIM SINOVIMA.PRIČAŠ O NJIMA A NEĆEŠ DA VIDIŠ DA BIRAJU DŽAFEROVIĆA ZA GLAVNU FUNKCIJU A ON BIO NAČELNIK POLICIJE U ZENICI GDJE SE NA VOZUĆOJ EL MUDŽAHID I DOMAĆI BALIJAĆI IGRAJU SA RITUALNO OTSJEČENIM SRPSKIM GLAVAMA,I NIKOM NIŠTA,TO NIJE ZLOČIN I PO VAMA I PO NJIMA. E TO SU RAZLOZI ŠTO NEĆEMO SA VAMA.KAŽEŠ DA SE SRPSKA NEMOŽE ODVOJITI A JA TE PITAM KO ĆE TO DA SPRIJEČI. MISLITE MEĐUNARODNA ZAJEDNICA ALI MORATE ZNATI DA SADAŠNJU MEĐUNARODNU ZAJEDNICU ČINE I RUSIJA I KINA I INDIJA ITD ALI OVO JE DOVOLJNO DA MI ONO ŠTO JE NAŠE MOŽEMO UZETI U SVOJE RUKE I RADITI SA TIM ŠTO NAM JE VOLJA. MAKEDONCI ĆE MOLITI DA SE VRATE ALI IH TREBA OTJERATI JER NISU ZASLUŽILI DA BUDU SA NAMA

    Odgovori

Napiši komentar

Kliknite ovdje da poništite odgovor.

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku