Kliker.info

Pročitavši veoma sadržajan intervju kolegice Edine Kamenice s prof. dr. sc. Franjom Topićem, predsjednikom HKD Napredak, osjetio sam potrebu da prozborim nekoliko riječi o Napretku kao instituciji u kojoj su se početkom 1990-ih kovale mnoge identitetske stvari ove države, od grba i zastave do školstva i ekonomskog napretka.

Piše : Ivan Markešić (Oslobođenje)

U tome smislu želio bih naznačiti neke od temeljnih odrednica HKD Napretka. Kao prvo, u Napretku su čovjek i njegovo dobro bili i ostali mjera i kriterij, ne samo riječima nego djelom i istinom, a što se pokazalo tijekom prošloga rata u BiH (1991-1995). Drugo, u Napretku ne stvaraju neprijatelje. Njegovi članovi nisu samo katolici Hrvati nego i pripadnici drugih naroda i vjera; u njemu su našli mjesto i prostor harmoniziranja i usklađivanja neusklađenoga političkog i društvenog života.

A to znači da Napredak nije bio niti danas jest izvorište mržnje. Suprotno tome: on je izvorište susreta u razlici; uspio je, prema riječima Gradimira Gojera, naći “prave putove, (…) finu mjeru i pravi način kulturnoga djelovanja da hrvatstvo i Hrvati budu svoji na svome u BiH”. Treće, Napredak je za mnoge bio i ostao most i put do prvog ili pak ponovnog otkrivanja svoga nacionalnog i religijskog identiteta, bio je i ostao most prema Bošnjacima, Srbima, Židovima, ateistima i drugima koji žive u BiH. Iako je, posebno u posljednjemu ratu, imao puno ponuda i zahtjeva, Napredak nikoga nije ‘pokrstio’.

Temeljem tih i takvih odrednica Napredak je dužnu pažnju posvećivao kako očuvanju kulturnog, vjerskoga (religijskog) ali i nacionalnog identiteta (samo njegovo ime to jasno govori) tako isto i u traženju rješenja tzv. “hrvatskoga pitanja u BiH”, naglašavajući uvijek koliko veliko značenje ne samo za Bosnu i Hercegovinu nego i za Hrvatsku kao državu ima opstanak Hrvata u toj zemlji. Sve dok je u BiH bilo Hrvata, u Hrvatskoj nisu trebale nikakve mjere demografske obnove. Gubitak koji bi nastao migriranjem iz Hrvatske na Zapad nadoknađivan je gotovo u cijelosti iz Bosne i Hercegovine. Sada se, nažalost, i taj demografski bazen već ispraznio i isušio.

No, ono bolno pitanje hrvatske bosanskohercegovačke politike, ali i hrvatske politike u Zagrebu, a koje u Napretku s velikom pažnjom i zebnjom promatraju i prate, jest odnos tih politika prema Bosni i Hercegovini, prema Bosni, odnosno prema ‘mehkim’ Hrvatima u Bosni, posebno onima još preostalim u Republici Srpskoj koje se smatra nacionalnom ‘smetnjom’, ako ne i “nacionalnim otpadom”, jer još uvijek ustrajavaju na svom ostanku u Bosni. Nažalost, nisu samo političari na toj “liniji”. Ne čujemo jasan i glasan zahtjev iz ovdašnje Crkve prema Vladi Republike Hrvatske da se učini sve da se izbjegli Hrvati vrate svojim kućama u Bosnu. Razlog bi mogao biti sljedeći: tada bi pusta ostala lička i kordunska područja Republike Hrvatske u koja su oni progonom i zbjegom došli i time popunili već ranije nastale nacionalno-religijske ‘rupe’.

Za mnoge od njih, kako u politici tako i u Crkvi – i ovdje u Hrvatskoj i u BiH – Bosna je tuđa, balijska, srpska, čifutska, ona je za njih ničija zemlja, zapravo ona je svačija samo ne hrvatska. Iako je najveći dio hrvatske dijaspore podrijetlom iz Bosne i Hercegovine, rijetko ćete gdje u nekoj od Hrvatskih katoličkih misija u svijetu (a zadužene su za dušobrižništvo katolika iz Hrvatske i BiH) naći zastavu Bosne i Hercegovine.

Nažalost, tu su ziratnu zemlju svojim bosanskohercegovačkim sunarodnjacima ogadili njihovi politički predstavnici, pa čak i mnogi svećenici i redovnici, potpomognuti kako lokalnim tako i nacionalnim medijima i njihovim trabantima. Učinili su da se ljudi stide kazati odakle su. Da itko od tih političara tu zemlju Bosnu smatra mjestom življenja i opstanka Hrvata, ne bi šutke prelazili preko bjelodane činjenice da na području Republike Srpske više nema Hrvata.

A da je to tako, nedavno su svojim sudjelovanjem na proslavi obljetnice Republike Srpske u Banjoj Luci bezobrazno javno posvjedočili dvojica predstavnika tih dviju tzv. hrvatskih politika. Takvim odnosom stječe se dojam da bi mnogi željeli da sve to prijeđe u zaborav. Kao kad dođete u dućan pa Vam kažu: da – bilo je pa nestalo! Da, bilo je u Bosni Hrvata pa su nestali. A što možemo – Bog dao, Bog uzeo!? I riješen problem. Nažalost, Hrvati nestaju iz bosanskih područja gdje su Bošnjaci u većini, ali i iz područja u kojima su u većini, iz zapadne Hercegovine.

I sada kada se netko iz HKD Napretka ili u ime Napretka javi da želi biti glasnogovornik one još preostale manjine na tim “bespućima bosanske zbilje”, odjednom – kao što će biti i nakon ovoga teksta – slijede nacionalne diskvalifikacije nacionalnih dušobrižnika, pankroatista, da se eto Napredak koji je u toj hrvatskoj antibosanskoj galami uvijek nastojao ponuditi zrno istine, ne bi – i posebno stoga što mu je sjedište u Sarajevu, a ne u Zagrebu ili možda u Mostaru – trebao baviti politikom, a posebno ne na način koji će dirati u umilnu uspavanku zaborava koju promoviraju politike dvaju HDZ-ova.

Nasuprot tomu smatram da Napredak kao udruga mora i dalje davati svoj puni doprinos u rješavanju problema ne samo Hrvata, nego i svih onih s kojima oni žive u BiH. Tako da prigovor da se Napredak ni njegovi predstavnici ne bi trebali baviti politikom je deplasiran. Napredak se mora uključiti u rješavanje postojeće političke zbrke, mora biti korektiv lutajuće hrvatske politike prema Bosni i bosanskim Hrvatima, unatoč tome što će ga optužiti za nacionalnu izdaju jer time što brani cjelovitu i nacionalno nedjeljivu Bosnu i Hercegovinu i što ne prihvaća da se politiku – pa i onu kulturnu – mora voditi iz Zagreba, staje na krivu stranu.

A upravo zbog Bosne i njezinih ‘mehkih’, ali stoljećima durašnih Hrvata katolika Napredak se ne treba bojati stigme ‘nacionalnog izdajnika’. Sasvim suprotno!

(Autor je sociolog religije iz Zagreba)