hamburger-icon

Kliker.info

Ivan Lovrenović : Republika Srpska über alles!

Ivan Lovrenović : Republika Srpska über alles!

24 Marta
03:49 2007

Piše :  Ivan Lovrenoviæ (BH Dani)

Ne znam je li se u ovoj zemlji, osobito na njezinome politièkom vrhu, itko makar samo lecnuo kada je Olli Rehn, komesar za proširenje EU, nakon upozorenja da bi Bosna i Hercegovina mogla zaostati za svim zemljama u regiji ako ne dovrši propisane reforme, rekao: "A mi možemo èekati i cijelu vjeènost." Kako se može èitati ta reèenica? Tek kao neobavezna i pomalo nepristojna dosjetka evropskoga èinovnika kojemu je dodijalo dolaziti u Sarajevo a vraæati se praznih šaka? Možda. Ipak, ne bi li bilo pametnije zamisliti se, u svoju korist, o njezinim moguæim znaèenjima. Jedno od njih moglo bi, svakako, biti i to da citirana izjava samo potcrtava nešto što se veæ duže vrijeme ionako može išèitati iz sveukupne prakse i stava meðunarodnih faktora prema bosanskohercegovaèkim problemima: oèevidno je, naime, da su svi potpuno suglasni u tome da ništa više neæe biti postizano vanjskim pritiscima i nametanjem, nego iskljuèivo dogovorom domaæih politièkih predstavnika. Zatim, mi u toj reèenici jasno vidimo tko je onaj koji èekati može: Evropa, naravno. Meðutim, ako je s dovoljno napregnutim sluhom proèitamo, èut æemo i ono što se ne kaže eksplicitno, ali je, zapravo, njezina prava poruka: Bosna i Hercegovina je ona koja èekati ne može. Ni dana, a kamoli vjeènost. To govore svi relevantni socijalni, ekonomski, demografski, obrazovni i drugi pokazatelji. Po vrhu, politièko-administrativno ustrojstvo zemlje, njezin ustavnopolitièki status, takvi su da sami po sebi stalno proizvode i perpetuiraju krizu i vlastitu neodrživost. Jednom rijeèju, opæe prilike su takve da bi temeljni stav politièara, izabranih narodnih predstavnika, morao biti – uspostavljanje barem minimalne funkcionalne suglasnosti o naèinu na koji se može pokrenuti proces nužnih promjena i konsolidacije. Umjesto toga, što imamo? Sve izraženiju nacionalnu bipolarizaciju, koja politièke odnose i politièku dinamiku u Bosni i Hercegovini svodi na srpsko-bošnjaèku relaciju, personaliziranu na javnoj sceni u likovima Dodika i Silajdžiæa, i to ne u obliku dijaloga, nego sve dublje antagonizacije. Treæa, hrvatska strana, (samo)iskljuèena je, i ako se u ovoj antagonistièkoj prièi uopæe pojavljuje, pojavljuje se tek kao ukrasni demokratski element. Èetvrta, neetnièka, koja je nekad predstavljala koliko-toliko relevantnu alternativnu politièku snagu, i koju je kao lider opozicije predvodila Lagumdžijina Socijaldemokratska partija, danas je svedena na zanemarljivu velièinu. A da æe se taj proces daljega marginaliziranja ove stranke nastaviti, vidjelo se na njezinom nedavnom kongresu, na kojemu nije prostrujao ni najmanji zraèak autokritièkoga preispitivanja, niti se pojavila ikakva naznaka konzistentnoga politièkog odgovora na aktualno stanje i opasni proces nacionalne bipolarizacije i antagonizacije, nego je sve bilo podreðeno glorifikaciji Zlatka Lagumdžije i uèvršæenju njegove predsjednièke pozicije. Prošlonedjeljni nastup trojice èlanova Predsjedništva Bosne i Hercegovine na televiziji morao je djelovati zastrašujuæe na svakog tzv. normalnog gledaoca, jer su se odnosi o kojima govorimo pokazali u svoj svojoj golotinji. Po liènim osobinama Radmanoviæ nije Dodik, dapaèe, u kulturi ponašanja pravi mu je antipod, ali politièki su, naravno, isti: Republika Srpska über alles! S tim ciljem, sve je dozvoljeno, pa i gnusno relativiziranje srebrenièkoga genocida. (Nakon zasluženih javnih šamara koje je zbog toga poiznadobijao, Dodik je malo promijenio formulacije, pa mu je Srebrenica postala "mjesto zloèina koji je okarakterisan kao genocid", ali to i dalje ostaje gesta relativizacije.) Silajdžiæ, pak, s pravom inzistira na èinjenici genocida, sada i sudski utvrðenoj, kao na momentu koji ne može da ne utjeèe na stvaranje novoga ureðenja Bosne i Hercegovine. No, iracionalna strast s kojom on ultimativno zahtijeva politièki povratak na "stanje prije genocida", ukidanje Republike Srpske, te oèita sklonost da genocid instrumentalizira kao sredstvo u politièkoj borbi za (pre)moæ, baca neugodnu sjenu na njegov osnovni stav. Sporednost i pasivnost pozicije Željka Komšiæa u ovoj emisiji bila je žalobitna (pa je i sam urednik morao u njegovu korist intervenirati nekoliko puta), ali ona je samo vjerna slika njegove objektivne sporednosti u politièkom odnosu snaga kakvi su uspostavljeni u likovima jakih nacionalnih lidera Silajdžiæa i Dodika. Zato je važno govoriti o onome što ova dva lika personificiraju i simboliziraju, jer æe to, i kad njih dvojicu posve apstrahiramo kao konkretne individue, oèevidno diktirati ritam i smjerove politièkih zbivanja i odreðivati pravce i tempo oblikovanja nove Bosne i Hercegovine još zadugo. A nije teško zakljuèiti da je ono što njih dvojica predstavljaju, i naèin na koji to rade, nešto najgore što je Bosnu i Hercegovinu moglo snaæi na pragu razdoblja u kojemu æe se morati rješavati krupna pitanja njezinoga politièkog ustrojstva. Jer je sasvim evidentno da njih dvojica nisu osobe dijaloga nego konfrontacije, i da je jedini oblik komunikacije izmeðu njihovih politièkih koncepcija – rat. Za sada, sreæom (o, velike sreæe!), samo verbalni. Možemo li tako živjeti onu "cijelu vjeènost" iz Rehnove reèenice? Po našim politièarima mogli bismo. Njima savršeno odgovara.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *