Kliker.info

Piše : Ivan Lovrenović (BH Dani)

Tri su najvažnije vizure iz kojih treba sagledavati najnoviji potez Dodikovoga režima – odluku Narodne- skupštine Republike Srpske, donesenu na posebnom zasjedanju sa samo jednom točkom dnevnoga reda, o usvajanju Zakona o statusu državne imovine koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske. Treba li podsjetiti: ta odluka je u potpunoj suprotnosti s izričitim odlukama najautoritativnijih tijela međunarodne zajednice, PIC-a i OHR-a, iz 2005. i 2010. godine.

Promatran iz vizure Dodikove politike, ovaj potez je sasvim jasan i logičan, moglo bi se reći i očekivan; on predstavlja samo novu stepenicu u eskalaciji Dodikovoga džihada protiv Bosne i Hercegovine. Eskalacija je očigledno planska i sistematska, bez obzira tumači li se odluka Narodne skupštine kao jednokratan potez sračunat na pojačavanje izgleda SNSD-a i Dodika na izborima, ili kao postupak u sklopu dugoročne strategije obesmišljavanja i razbijanja Bosne i Hercegovine. Uostalom, o toj strategiji ne može se ništa jasnije, točnije i više kazati od onoga što o njoj ovih dana otvoreno govore i poručuju sam Dodik i njegovi glavni suigrači Nikola Špirić i Nebojša Radmanović.

Poslanici SDA, SBiH i SDP-a u Narodnoj skupštini RS-a, kao predstavnici bošnjačkoga "nacionalnog interesa" (hrvatskih tamo ionako praktično nema), glasali su, naravno, protiv ovoga zakona, ali to u daljem postupku, zbog normirane srpske dominacije u strukturi parlamenta i načinu odlučivanja, poklonjene još od Wolfganga Petritscha, neće mnogo pomoći.

Politička razdrtost u okviru bošnjačke (etno)politike u Sarajevu i u Federaciji, praćena slaboćom i dvosmislenošću hrvatske politike, i u ovom slučaju manifestira se kao kronično pomanjkanje pravoga i djelatnog odgovora na poteze Banje Luke. Silajdžić, verbalno najglasniji i po trenutnoj funkciji u Predsjedništvu države najreferentniji predstavnik bošnjačke politike, nalazi se zapravo u politički mrtvoj poziciji. Da bi mogao izgraditi stav koji bi istinski i uvjerljivo legitimirao njegovo deklarativno zalaganje "za Bosnu i Hercegovinu", te kojim bi, onda, mogao oko sebe okupiti sve relevantne političke snage i djelatno parirati Dodikovoj politici dezagregacije države, nedostaju mu elementarni preduvjeti, a najprije jasnoća i programsko-politička artikuliranost vlastitog shvaćanja Bosne i Hercegovine. Tako se njegov odgovor svodi na puko retoričko zaklinjanje: "Mi to nećemo dozvoliti", pri čemu je u Silajdžićevoj političkoj legitimaciji uvijek bila i ostala najveća nepoznanica i apstrakcija: tko su MI u tom samo naoko čvrstom i ponosnom iskazu? Bojat se: uz ovakav "odgovor", Dodik i njegovi mogu mirno i bez većih smetnji nastaviti svoju rabotu. Još mirniji mogu biti u pogledu hrvatske politike. Apsurdno raspolućena, tako da njezin politički jači dio, Čović, ide uz Dodika, a drugi, Ljubić, pokušava artikulirati državotvornu poziciju ostajući pri tomu u nekim važnim elementima nedorečen ili dvosmislen – hrvatska politika sama sebe obesnažuje.

Napokon, treći ugao iz kojega treba sagledavati najnoviji udar iz Banje Luke, jest – međunarodna zajednica, odnosno njezin aparat u Sarajevu. Za odgovor Valentina Inzka na još jedan snažni šamar što mu je opaljen iz Dodikovog štaba teško je reći što je prije – smiješan, bijedan, autokarikaturalan? Ili je to svetroje u isti mah. Umjesto da kao zaštitnik i jedini ovlašteni tumač Daytona napokon poduzme nešto djelatno kao reakciju na političko siledžijstvo koje ugrožava državu i ustavni poredak, sve što visoki predstavnik ima poručiti, nepokolebljivo blažen u svome nirvanjenju, jest briga za OHR i bezazlena salonska dosjetka o "kontradiktornoj politici vladajuće koalicije u Republici Srpskoj, koja neprestano traži zatvaranje OHR-a, ali zatim postupa na način koji traži daljnji rad OHR-a"!

Upozoravajući nedavno otvorenim pismom u Oslobođenju nastupajućega Gregorijanova zamjenika u OHR-u Rodericka Moorea na mine koje ga čekaju, bivši pravni savjetnik brčanskoga supervizora Matthew Parish piše i ovo: "Amerikanac po temperamentu, Vi ćete se zalagati za promjene, dok će gdin Inzko i Evropljani u Vijeću za implementaciju mira pokazati nevoljkost, koju ćete Vi doživjeti kao kukavičluk. Skoro svi Vaši prethodnici su bili opterećeni istim problemom."

Kada se atribucijom kukavičluk može opisati ponašanje najvišega službenog predstavnika međunarodne političke volje, s velikim ovlastima i s povlaštenim, odlično honoriranim osobnim statusom, kada se strašnim nejedinstvom i odsutnošću političke vizije, iz koje bi proistjecalo i konkretno, odgovorno i dugoročno političko ponašanje, može opisati ponašanje onih faktora kojima je "stalo do Bosne i Hercegovine", politici destrukcije kakvu oličava Milorad Dodik sva su vrata otvorena.