hamburger-icon

Kliker.info

Ispovjest Bore Stjepanovića : Kako sam pucao na Sarajevo ?

Ispovjest Bore Stjepanovića : Kako sam pucao na Sarajevo ?

Januar 31
16:30 2015

BoroS1Većina ljudi ima utisak da nije Boru Stjepanovića vidjela samo u filmovima u kojima nije igrao već i u samom životu. U onim običnim, malim ljudima za koje mislimo da se nalaze odmah iza ugla. Komšije, poštari, pozornici. I Boro je izbrusio te likove do onoga što će mu donijeti titulu “kralja sporednih uloga”, kako će to zapisati Miljenko Jergović.

Povodom premijere filma “Gorčilo” glumac i profesor, jedan od najvećih dramskih pedagoga na Balkanu, proveo je dva dana u Beogradu. U intervjuu za magazin Nedeljnik prisjetio se ratnih i izbjegličkih dana, naših predrasuda i zabluda, anegdota iz Ateljea 212, Žarka Lauševića Vladimira Jevtovića, ali i utakmice koju je Partizan odigrao sa Manchester Unitedom…

“Svi ti veliki zamasi politički, vjerski, nacionalni… Sve to je obično falš. Posljedica je i intelektualne pretencioznosti, jer intelektualci stvaraju cijeli svijet iz početka. I imaju poštovanje prema sebi. Pa vidite oba Kovačevića, i Duško i Siniša, imali su pretenziju da budu srpski “Haveli”. Siniša je zadrtiji, a Duško umjereniji nacionalista. A koje su naciji Topalovići? Koje su nacije ovi iz filma “Ko to tamo peva”…?

Ti likovi nisu obilježeni nacijom. To je obilježeno čovjekom i zato prolaze kod svih ljudi. A kod ovih nema priče a da se ne spomene naš, srpski narod, patnja, naša sudbina… I kandiduju se za vođu a njihov je sabrat po peru napisao “Vođu”. A oni bi bili iste te vođe. Slijepi i zaslijepili bi druge da idu za njima. Mi glumci smo nešto drugo. Nepretenciozni smo da se nametnemo kao vođe. Kao što te pretenzije imaju reditelji, pjesnici, pisci, sveštenici…

Zašto su naši intelektualci bili retrogradni pa ih je tamo s početkom raspada Jugoslavije zanimala nacija a ne ulazak u EU?

Zato što su iz opanaka ušli u cipele. Obrazovani divljaci. To je najgore. Ne mislim ništa ružno o seljacima, ali mislim o seljaku-intelektualcu. Pamtim kada je u mojoj rodnoj kući postavljan drveni pod. To je jedna svijest, potreba, od sebe i od svijeta, prirode, sasvim svedena na najminimalnije potrebe. Ali, bilo je onih koji su tada govorili: “Šta će mi drveni pod? Pa moji su hiljadama godina živjeli na zemljanim podovima sa otvorenim krovom i tako sušili meso. To ima svoje tehnološke prednosti. Šta će meni drveni pod? Šta će mi plafon i kako ću da sušim meso?

Pedesetih godina ja sam bio svjedok kad je otac strugao sa stričevima i pravili su sve to. I sada isti ti ljudi postaju evropejci a ovi drugi mrze Ameriku koja tobože nema istoriju a mi je imamo. Koju istoriju? Koju istoriju su imali ti seljaci kod Nikšića, Trebinja, u centralnoj Bosni koji su živjeli tako hiljadu godina. I odjednom došla struja, voda, asfalt, automobili, i oni su izdali sve svoje zbog toga. Sad se vraćaju u prošlost, u svoje ruralno, fundamentalno, primitivno…

I onda nastaje zbrka, a ovi najobrazovaniji imaju najviše načina da to formulišu, racionalizuju i spakuju i sebi i drugima. Često sam imao slučaj sa jako pametnim ali netalentovanim studentima glume i vidio kako oni znaju da upakuju svoju nemoć i da objasne zašto to sve tako biva. Kažu: “A zašto je ovaj koji je toliko manje inteligentan od mene sjajan glumac? Zato što se uvlači, a ja se nisam promijenio od kad sam se upisao na Akademiju”. Pa čovječe, šta si radio ako se nisi promijenio? Upisao si fakultet da se promijeniš. Ali to pakovanje izgleda fantastično i dobro mu dođe.

U doba Jugoslavije osjećali smo nadmoć u odnosu na istočnoevropski lager a onda nas kulturne i intelektualne elite nisu odvele tamo gdje je cijeli taj Istok pohrlio, nego unazad?

Nedavno sam imao prepisku sa rođakom iz Norveške. Počinje njegovo pismo sa “Pomoz Bog strikane”. Mislim se, kakva Norveška i kakav “pomoz Bog”. On je tamo godinama i osnovali su društvo za zaštitu srpskog jezika i kulture. Odgovorim mu: “Pa ne misliš da ćete ga vi braniti tamo u Norveškoj, uostalom šta ti znaš šta je srpska kultura”?

Kaže mi rođak da su ih Norvežani svesrdno podržali. Kažem mu: “Pa naravno da su vas podržali. Hoće da vas skupe i da vas imaju pod kontrolom, jer vi ste za njih ista potencijalna teroristička opasnost kao ekstremni muslimani”. Ozlojeđeni, izgubili rat, nikako da se uklope u tu kulturu. Šta god im daš, oni hoće svoje, pa svoje. Kažem mu: “Je l’ imaš posao? Radi ga. Djecu napravi da budu Norvežani”. Ali ta djeca su već sad Norvežani i sretni su zbog toga. Ti zamišljaš da su oni nesretni zbog toga, ali nisu uopšte. Što bi bili. Žive u kulturi, standardu i sad treba da kukaju za zemljanim podom.

Da li ste maštali da igrate napolju, da li ste intenzivnije maštali o odlasku u inostranstvu tokom rata u Bosni?

Mi glumci smo vezani za jezik. Konkurisali smo, mislim na moju porodicu, 1992. ili 1993. u kanadskoj ambasadi. Htjeli smo da budemo primljeni kao izbjeglice, ali bio sam iskren. Napisao sam da sam profesor, član Ateljea 212, da mi žena radi a sin studira. Odgovorili su da je sve to u redu, da nas primaju, ali ne mogu da nas prihvate kao izbjeglice i džabe već da uplatimo nekoliko hiljada dolara i dođemo standardno. A mi tada nismo imali u džepu više od dvadeset dolara i odustali smo.

Među njima i oni koje ste najviše glumili – poštari.

Zanimljivo da je čovjek koji me je mobilisao, tačnije jedan od te trojice, bio poštanski službenik, koji me je molio da ga uzmem uza se da me voda po Grbavici jer odlično poznaje teren. Da mi bude, kao Vladimiru Nazoru u partizanima – vodič. Kada je došao da me mobiliše, izgledao mi je kao crni đavo. Ali on to nije bio, već običan poštanski službenik natjeran u sve to. Mali bezazleni čovjek, ja sam takve često igrao u filmu i na televiziji. Najčešće su se zvali Milan, Milanko ili su imali neko slično umiljato ime. Obični mali ljudi običnih zanimanja.

Ali ima i druga strana. Dragoš Kalajić je imao jednu svoju rečenicu u reportaži kada je opisivao idealnog srpskog borca. On ga vidi iz svoje donje vizure, fašističke, i opisuje njegova široka ramena, prsa, kovrdžavu kosu… Kaže Kalajić za ovog idealnog srpskog borca: “Njega je ovaj rat spasio banalnosti molerske profesije”. Eto, u mnogim sudbinama je i to. Rat koji nekog spasava njegove banalnosti i koji odlučuje o životu i smrti. Dobijaju božanske prerogative. Ne može se o ljudima suditi generalno, već samo lično.

A veliki šekspirolog Nikola Koljević je bio sa one strane brda, sa srpskim snagama i kao ministar u Vladi Republike Srpske…

Veliki šekspirolog koji Šekspira nije umio da pročita. Nije umio da pročita: “Sad kad tražiš svoju funtu mesa i insistiraš na tome. To ti naš zakon omogućava. I mi ti naređujemo da je uzmeš, ali nigdje u ugovoru ne stoji da smiješ zbog toga proliti i jednu kap krvi. Proliješ li je – visićeš”.

Drugim riječima, Srbine, Hrvatu, Muslimanu, imaš pravo na svoj dio Bosne, na svoju funtu mesa Bosne, uzmi je, naređujem ti, Koljeviću, da je uzmeš, ali proliješ li jednu kap krvi, visićeš. To je najgora dilema pred koju stave Šekspirovog Šajloka. Insistirao si, uzmi. Kao što mi je jedan prijatelj rekao – sve može, razmjena naroda, humano preseljenje, ali po koju cijenu. Neka pitaju Indiju i Pakistan – dva miliona izgubljenih života. Oni dva miliona mi 200.000. Nijedna ideja, vjera, nacija ne vrijedi jedne dečje suze, što bi rekao Dostojevski. To Koljević nije znao da pročita.

Dakle vaše različito tumačenje Šekspira u skloništu, prije mobilisanja, i Nikole Kojlevića, u miru velikog šekspirologa…

Ko zna šta je on čitao u Šekspiru. Možda je prebrojavao stihove. Ja sam Koljevića doveo na fakultet u Sarajevu. Doktorirao je u Americi. Djelovao je kao divan čovjek. Sjećam se, moj sin Marko i ja u Neumu na ljetovanju osamdesetih. Imali smo tamo prikolicu i boravili cijelo ljeto. Jednom prilikom, idemo stazom, na jednom mjestu uzak trotoar i neki čovjek i žena se spustiše dole da bi nas propustili. Pogledam na dole kad ono Nikola Koljević.

Pitam ga: “Profesore, kako ste? Da li ste u hotelu”? A on mi odgovori: “Ma ne, otkud profesoru u penziji pare za hotel. Tu smo kod prijatelja”. Rastanemo se i kažem Marku: “J…. ti zemlju kad profesor univerziteta ne može sebi i ženi platiti hotel na nekoliko dana”. Poslije par godina Nikola Koljević je postao čovjek koga sam tokom rata u Bosni zamolio da me pusti da odem iz Sarajeva u Beograd, a on me grubo primio.

Branko Rosić (Nedjeljnik)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *