Kliker.info

Kusturica i živa lomača: Kad mediji, novinari i urednici prigrle neku frazu, onda ih ne možeš ni razređivačem odvojiti od nje. Ako u Google tražilicu ukucate dvije riječi: proslavljeni režiser – za 0,35 sekundi izbacit će vam oko 290.000 rezultata, a već na prve tri stranice jasno vam je da na ex-Yu govornom području taj stilski ukras novinari najčešće povezuju s Emirom Kusturicom. Ima tu nešto malo Tarantina i Makavejeva, i još nekih autora, ali urođeni Sarajlija ubjedljivo vodi. Pa da onda ne kvarimo tradiciju, recimo to ovako: proslavljeni reditelj neku je noć u svom Andrićgradu održao predavanje Apostol istine, nadahnuto slovo posvećeno Peteru Handkeu, ovogodišnjem dobitniku Nobelove nagrade za književnost. Predavanje se vremenski podudarilo s još jednim za Višegrad suštinski važnim događajem. Sud Bosne i Hercegovine proglasio je Radomira Šušnjara krivim za ratni zločin protiv civilnog stanovništva 1992. i osudio ga na 20 godina zatvora. Riječ je o živoj lomači, užasnom odstrelu Bošnjaka tokom kojeg je u Pionirskoj ulici spaljeno 57 ljudi, među njima i beba kojoj još ni ime nije dato.

Višegradska lomača ni danas ljude ne ostavlja ravnodušnim. Proslavljeni reditelj nije mogao ignorirati takvu koincidenciju, niti zatvoriti oči pred hororom koji se desio tristotinjak metara vazdušne linije od mjesta njegovog predavanja. „Pošto se moje predavanje zove Apostol istine, i pošto nam je istina svetinja, danas ne možemo ignorisati ono što se desilo tu, u komšiluku, prije nepune tri decenije. Živa lomača spada u najjezivije događaje u istoriji Višegrada i Balkana, i Handke je s pravom ukazivao na njega. Kao apostolima istine, dužnost nam je da govorimo upravo o tim stvarima i ja neću da šutim.“

Šta kažete, nije ni spomenuo živu lomaču? Bez ozbira na vremensku i prostornu koincidenciju? I bez obzira na stravičnost događaja? I uprkos tome što maltene u rukama ima scenarij stoljeća. Samo ga još snimiti. Onda ništa, ostaje nam da citiramo jednog novinarskog barda, inače Kusturicinog istomišljenika, koji je znao reći: „Imaš li ti kakav jači argument od istine?“

Ramiz i 40 savjetnika: Precizno rečeno, ukupno ih je 44. S toliko savjetnika na grbači, Ramiz Salkić, potpredsjednik Republike Srpske, trebao bi biti najbolje šjetovani političar u užem i širem zavičaju. Nek svaki od njih samo dva puta godišnje porodi genijalnu ideju, tj. savjet, i eto ukupno 88 savjeta za druga Ramiza, 88 briljantnih prijedloga za poboljšanje položaja Bošnjaka u Republici Srpskoj. Položaj im je više nego težak. Milorad Dodik, sve zaklinjući se u Dejtonski sporazum, osporava im pravo da jezik kojim govore nazovu onako kako oni hoće, što otvara novu fazu pretvaranja manjine u niža bića. Šta u takvoj situaciji mogu Ramizova 44 savjetnika? Da li dovoljno poznaju situaciju u manjem entitetu i probleme s kojima se povratnička populacija hrve? Kako bi bilo da to upitamo nekog od tih Bošnjaka. Recimo, Refik Hodžić na Twitteru kaže: „Može se SDA zamjeriti milion stvari ali nikako i nekonzistentnost: od 44 savjetnika, potpredsjednik RS-a nije našao za shodno da pozove makar jednog Prijedorčanina ili Kozarčanina povratnika, iako se radi o najmnogobrojnijoj povratničkoj zajednici u RS-u. Nije bilo mjesta.“

Amerika i BiH: Nedavna rasprava u američkom Senatu u jednom je trenutku došla do pitanja zašto mladi odlaze iz Bosne i Hercegovine. Pa je ljestvica podignuta za bitan stepenik dodatnim upitom: zašto odlaze čak i oni koji su stambeno, poslovno i finansijski situirani? Odgovor je jasan: jer je Dejtonski sporazum davno dosegao limite i vrijeme ga je mijenjati. Funkcionalnu državu mnogi smatraju nepravednom, odnosno “unitarnom“, pa isto kao što nema dogovora o formiranju vlasti tako ga neće biti ni o izmjenama postojećih ustavnih rješenja. Ovdje egzistiraju dvije dijametralne vizije države, budućnosti i političkog okvira za normalan život.

Jedno je ipak sigurno: EU ne nudi garanciju nikome. Makedonija je toga postala svjesna ranije nego ostatak Balkana. Sad je i drugima jasno, ako hoćeš da i dalje živiš neizvjesno, loše, s obećanjima na dugu štapu, uzdaj se u Uniju. A ako ti je stalo do bilo kakve sigurnosti, kopaj i rukama i nogama za NATO opciju, u protivnom – zdravstvujte…

Kolinda iza zavjese: Moramo biti iskreni pa priznati da nas je zapala izuzetna čast, ali i obaveza, da budemo savremenici jedne tako briljantne stand-up komičarke kakva je predsjednica Hrvatske. Kolinda Grabar-Kitarović ima tu rijetku osobinu da svake sedmice, a ponekad i znatno frekventnije, unese malo radosti u ovdašnje sumorne živote. Zbirni tekstovi s listingom njenih provala spadaju u najmaštovitije i najbolje hronike 2019. godine. Kolinda je u politici ono što su Messi i Ronaldo u nogometu. Bez nje bi život bio siv, dosadan, anemičan. Ona je onaj fundamentalni faktor koji donosi veselost, ona je višnja na tufahiji, mirođija svakom bezličnom danu. Kolinda je jogurt na našoj socijalističkoj stvarnosti, ako razumijete šta hoćemo poručiti.

Robert i 11 razbojnika: Robert Prosinečki započeo je novu seriju medijskog optimizma. U najnovijoj izjavi kaže da je utakmica s Italijom dobar test za baraž. Izuzimajući onaj nesretni odlazak na Svjetsko prvenstvo –gdje smo se po terenu vukli ko prebijene mačke dok su drugi ginuli ko Prva dalmatinska proleterska brigada na Sutjesci – karakteristika naših selektora već je postala tradicionalna. Radosni optimizam na početku takmičarskog ciklusa i razarajući pesimizam na njegovom kraju. Generalni utisak o aktuelnoj reprezentaciji može se svesti na jedno lucidno pitanje: šta će takva momčad na bilo kakvom prvenstvu? Oni ne iskazuju volju da urade išta ozbiljno. Mnogi tvrde da im je kvalitet prosječan, ali onda se taj hendikep nadoknadi nadprosječnim zalaganjem na terenu. Valjalo bi im stoga uporediti broj pretrčanih kilometara na klupskim s istim tim parametrom na reprezentativnim utakmicama i mnoge bi stvari postale jasnije. Za neke među njima moglo bi se reći da se na reprezentativnom meču oznoje manje od naloženih BH Fanaticosa, koji vascijelu utakmicu odskaču i otpjevaju. Šta god da je posrijedi, Prosinečkom i momcima valja se pripremiti. Momci, zagrijte stolicu, pregledajte te kasete i makar jednom potrčite kako treba. A raspirivanje nade ostavite pobjednicima, to nije rabota za luzere. Svaki put kad neko od naših fudbalera uoči kakvog važnog duela ispolji optimizam, jedno siromašno dijete u Brazilu s tugom okači kopačke o klin i posveti se kompjuterima.

Ozren Kebo (Analiziraj.ba)