hamburger-icon

Kliker.info

Igor Štiks : Slovenski ustanci su velika inspiracija svima

Igor Štiks : Slovenski ustanci su velika inspiracija svima

Mart 12
08:17 2014

IgorStiks12gor Štiks je pisac, po obrazovanju politolog, a prije svega aktivista. Kada je počeo rat u Sarajevu, imao je 15 godina. Tada se sa porodicom preselio u Zagreb. Jedno vrijeme se bavio književnom kritikom, a onda je napisao prvu knjigu “Dvorac u Romanji”, za koju je i nagrađen. Višestruko je nagrađivan i za svoju drugu knjigu “Elijahova stolica”. Studirao je i živio u Zagrebu, Parizu, Čikagu, Edinburgu, Beogradu… i uvijek ga put nekako nanese u Sarajevo. Bio je jedan od organizatora festivala Subversiv, sa hrvatskim filozofom Srećkom Horvatom, sa kojim je 2010. godine napisao i knjigu “Pravo na pobunu – uvod u anatomiju građanskog otpora”. Smatraju ga jednim od vodećih mislilaca ljevice u regionu. Sa početkom protesta u BiH, došao je u Sarajevo, sudjelovao u mirnim demonstracijama i radu plenuma, o čemu govori za Mladinu.

Više od dvije sedmice, širom Bosne i Hercegovine, građani protestuju i organizuju se u plenume, pokušavajući na taj način izvršiti pritisak na vlasti, odnosno najerati ih da rade svoj posao. Ono što se dešava neki opisuju kao pravo čudo. Vi ste bili u Sarajevu na protestima i plenumima, u stalnom ste kontaktu sa Tuzlom i nekim drugim gradovima. Možete li pokušati objasniti šta se dešava u Bosni i koliko to što se dešava može stvarno promijeniti ovdašnju realnost?

Smatram da su ovi protesti promjena paradigme, kako političke, tako i društvene, ne samo u BiH, nego i u čitavoj regiji, s validnim lekcijama za druge zemlje u Europi danas. Korijeni protesta se tiču isključivo posljedica kapitalističke tranzicije u BiH. Ono što su ovi protesti donijeli jeste jedna vrlo originalna forma samoorganiziranja kroz građanske skupštine ili plenume. Kada kažem originalna forma, pri tome mislim da se radi o nečemu što ne viđamo ni u takozvanim razvijenijim zemljama Europe. Ovdje se radi o modelu koji je, naprimjer, bio prakticiran u meksičkoj pokrajini Oaxaca 2006. godine, ili unutar zapatističkih pobuna, ali koji se na takav način nije pojavio na protestima od Wall Streeta pa do Taksima. Iako je ”otvoreni mikrofon” korišten na Wall Streetu i na trgu Syntagma u Ateni, u Bosni se otišlo puno dalje. Građani su sami odlučili formirati vlastite plenume, vlastite skupštine, kroz koje će direktno formulirati svoje zahtjeve i time pokušati uticati na izvršnu vlast, te istovremeno zapravo djelovati na jednoj široj socijalnoj razini. Ovi protesti se dešavaju u BiH, u zemlji u kojoj se tako nešto nije nikada smjelo dogoditi po onima koji su zaključili mirovni sporazum 1995. godine. Građanima je trebao biti onemogućen direktan pristup javnom i političkom, te je čitavu situaciju trebalo pacificirati preko političkih elita i civilnog sektora, koji je uglavnom bio ovisan od stranih donacija.

PARADIGMATSKA PROMJENA

I kako se onda u takvom jednom društvu rađa pobuna koja dovede do formiranja plenuma?

E, pa to je jedno malo čudo koje niko od nas, čak i nas koji zagovaramo plenumsku demokraciju, nije mogao predvidjeti. Možemo pokušati objasniti situaciju time da su ideje koje su se razvijale od studentskih okupacija u Zagrebu, Ljubljani i Beogradu, došle i do Bosne i Hercegovine. Možemo razmišljati o tome  da su neki ljudi usavršili modele kojima su eksperimentirale ogranične skupine kao što je studentska populacija. Možemo reći da je bilo moguće ponuditi jedan emancipatorski model u određenom trenutku koji se spojio sa konkretnim događajem u BiH – konkretno, tuzlanskim protestima –  u kojem je velika većina građana shvatila da je upravo plenum put konstruktivnog političkog organiziranja i instrument kojim se stvara novi politički subjekat. Tuzlanski plenum je avangarda svih plenuma u BiH i on je dao put ostalima koji su uslijedili, ponudivši model koji je omogućio ovu paradigmatsku promjenu u BiH, kao i politički instrument koji se može aplicirati bilo gdje i bilo kada.

Kolika može biti stvarna moć plenuma? Može li se na taj način doći do ozbiljnih promjena u svakodnevnom životu građana? Šta se ustvari može zaista postići putem plenuma?

Pitanje samih rezultata je, naravno, otvoreno. Sasvim je jasno da političke institucije, kao i politička kasta u ovoj ili bilo kojoj drugoj zemlji, neće lako odustati od svojih privilegija. Međutim, moglo bi se reći da je plenum svoju prvu pobjedu izvojevao na tom gramscijevskom kulturno-hegemonijskom frontu. Danas svi govore o plenumima kao najnormalnijoj stvari, danas se svi određuju prema plenumu, o tome da li si participirao ili ne, da li podržavaš zaključke plenuma ili ne, i to je vrlo brza promjena koja budi nadu. Dakle, zamislite zemlju u kojoj se 20 godina ozbiljno radi na etnonacionalnim podjelama – a taj ozbiljan rad je išao od nacionalističke propagande do masovnog krvoprolića – i onda u toj zemlji nastaje subjekat koji sve u jednom mahu gurne u stranu i kaže da ono što je bitno jeste socijalna i ekonomska situacija koja nam je svima zajednička, i tim činom, zapravo, ponovo ujedini Bosnu.

I to se dešava u zemlji u kojoj je do jučer, odnosno do prije nekih dvadesetak dana, vladala potpuna apatija, činilo se. Iz tog dubokog sna, odjednom je došlo do masovnog buđenja. Kako to objasniti?

Filozofi pričaju o događaju sa velikim D, fantaziraju o komunama, o multitudama, traže različite primjere koji potvrđuju njihove teorije, od kojih se sa mnogim i sam slažem. A onda se dogodi nešto ovako što apsolutno nitko nije mogao pedvidjeti, a najmanje ne na duploj periferiji Europe. Mi u BiH nismo samo na južnoj periferiji kao što su Slovenija, Hrvatska, Srbija, Grčka itd, nego smo i na njihovoj periferiji i u jednoj zemlji koja je unutar sebe dodatno isfragmentirana.

Mislim da je jedan ključni momenat shvaćanje velikog broja ljudi da je rat vođen isključivo za to da bi se podijelio teritorij, zgrabili resursi na tom teritoriju i poslije toga eksploatirala vlastita, u etnonacionalnom smislu, populacija. Ljudima je potpuno jasno da danas zapravo Srbi eksploatiraju Srbe, Hrvati Hrvate, Bošnjaci Bošnjake i da je, u tom smislu, vladajuća kasta bilo gdje u potpunosti ista. Dakle, ako se oni ne dijele i među njima nema zapravo bitnih razlika, zašto bismo mi ostali podijeljeni? To shvaćanje se, mislim, polako provuklo kroz cijelo društvo. Pravi je neprijatelj onaj ko te eksploatira, onaj ko ti uzima reket, koji ti obećava zaštitu od onog drugog, a istodobno mora konstantno kreirati prijetnju od tog drugog da bi mu ti plaćao reket za zaštitu. I ovo što rade bosanskohercegovačke elite jeste, zapravo, reket. Ljudi su naprosto odlučili da prestanu plaćati taj reket i sada se nalazimo u situaciji koja je otvorena, za koju ne znamo kuda će otići, u kojoj su različite konfrontacije moguće, ali znamo da ljudi neće lako zaboraviti ovo što su osvojili, a to je taj prostor slobode samoorganiziranja, gdje nastaje jedna nove kolektivna svijest i solidarnost.

ZBUNJENA MEĐUNARODNA ZAJEDNICA

BiH je i dalje poluprotektorat, sa jakim prisustvom međunarodne zajednice koja je sada, čini se, prilično zbunjena svime što se dešava. Šta i da li uopće očekivati od njih nešto u ovom i šta oni mogu uraditi, šta bi bilo ispravno da urade?

Međunarodna prisutnost u BiH već 20 godina, osim stabilnosti, koja je bila njezin cilj, nije donijela puno više. Ljudi su očekivali da će međunarodna zajednica, s obzirom da se radi o poluprotektoratu, imati mjere koje će unaprijediti život bosanskohercegovačkih građana, da će umanjiti utjecaj elita, da će doista pružiti neku vrstu i ekonomske pomoći i u rekonstrukciji i razvoju zemlje. Ništa od toga se nije dogodilo.

Vidjeli smo i sami da su svi bili zbunjeni ovom situacijom i da i dalje ne znaju kako da se odrede prema njoj. Neki smatraju da je ovo prilika da međunarodna zajednica uistinu pritisne lokalne lidere, da ih prisili na neku promjenu. Drugi smatraju da se mora čekati i da se ni na koji način ne smije dati podrška samim tim procesima, kako ne bi ispalo da se međunarodna zajednica opet miješa. I tu imamo veliki kontrast sa Ukrajinom i jednim prilično intenzivnim uključivanjem EU i SAD u situaciju, biranju strana i potpomaganju jedne od opcija u samom sukobu. Naravno, teško je očekivati da će EU glorificirati plenume. Pa oni tako nešto sasvim sigurno ne žele u Londonu, Briselu, Madridu ili širom Europe. I tu je Srećko Horvat bio u pravu kada je rekao da zamislimo situaciju da plenum Londona skine gradonačelnika, da zamislimo da plenum Pariza obori regionalnu vladu. To bi bila, naravno, revolucija. Tako nešto se uistinu ne može dozvoliti. Tako da imamo jedan pomalo licemjerni diskurs u kojem se daje podrška demokratizaciji i demokratskim procesima u BiH, a istodobno se, naravno, ne hvali sam način organiziranja građana koji, potrebno je i to reći, sasvim sigurno pripada emancipatornim progresivnim praksama, a socijalni zahtjevi građana pripadaju, iako nisu tako artikulirani, želji da se stane na put različitim oblicima koje neoliberalni kapitalizam zadobiva u ovom dijelu Europe.

U oktobru ove godine, trebali bi biti održani novi izbori u BiH. Na listama će biti ponovo sve iste stranke i ljudi. Plenumi ne znamo da li mogu opstati do tada. I šta ćemo onda u oktobru?

Ja mislim da je važno da su ljudi shvatili da su izbori samo jedan oblik relativno demokratskog izražavanja mišljenja i da se, bez obzira na izbore, njihovi pokreti u raznim formama, od protesta do plenuma, moraju nastaviti. Imat ćemo iste partije, u istom sistemu koji je napravljen da oni pobijede, sa nekoliko možda alternativnih grupa, koje će na lokalnom nivou uspjeti možda dovesti neke ljude na vlast, koji su na neki način pod uticajem ovih događaja. Ali, sasvim je jasno da je nemoguće očekivati značajniju promjenu unutar ovog i ovakvog elektoralnog sistema. Ipak, ono što jeste promjena, a opet se vraćam na promjenu društvene paradigme, na razbijanje straha, izlazak građana u javni prostor, spremnost na borbu… ta društvena promjena će s vremenom morati proizvesti i značajniju političku promjenu. I tu je nada za budućnost BiH. Ali ne samo BiH, nego i drugih zemalja.

Spomenuli ste strah. Taj strah se osjeti i na plenumima, protestima… Strah je sveprisutan u ovom društvu. Čini se, a pri tome nije da baš živimo u nekom represivnom sistemu, da strah vlada našim društvom. Otkud toliki strah ovdje?

Naravno, tu se moramo vratiti na rat i sjećanje na ogromnu količinu žrtava i duboki osjećaj koji građani imaju da im se životi mogu promijeniti u sekundi, da im ljudi koji su spremni na nasilje mogu opet upropastiti živote, da i dalje postoji jako puno onih koji bi mogli posegnuti za tim instrumentima. U Sarajevu ljudi znaju reći  – važno je samo da ne puca. To znači da nam mogu raditi sve, ”samo da ne puca”. E, to se sada promijenilo. Ovaj februar 2014. jeste novi datum u istoriji ove zemlje, nakon kojeg počinje drugačije računanje vremena. I drugačiji odnos prema prošlosti. Do sada, taj definirajući momenat je bio rat, pogotovo 1992. godina, a u samom Sarajevu opsada grada. Sa ovim zadnjih dešavanjima, kao da su građani sami povukli svoju zemlju tamo gdje žele da ona bude, a to je da više nije samo postkonfliktna fragilna država pod međunarodnim protektoratom, nego uistinu moderna, progresivna, socijalna, sekularna država.

Ali, naravno, nemojmo biti naivni da oni koji su investirali 20 godina u to da od ove zemelje naprave retrogradnu, podijeljenju, socijalno hijerarhiziranu zemlju dužničkih robova, neće odgovoriti instrumentima kojima raspolažu. Moja nada je da su oni shvatili da se nešto fundamentalno promijenilo i da stari instrumenti vladanja više ne funkcioniraju i da više neće moći imati takav uticaj na društvo kakvo su imali do sada. I to je, u tom smislu bi se moglo uvjetno reći, revolucionarna promjena.

REGIONALNA ISKUSTVA

Može li se naći veza između nedavnih dešavanja u Sloveniji, Turskoj i generalno regiji, svih protesta i ustanaka koji su prilično protresli region?

Slovenski ustanci su bili velika inspiracija svima. Dakle, radilo se o provali jedne radikalnosti u zemlji koja nam je svima bila primjer kako se odbraniti od globalnog kapitala, a onda smo odjednom vidjeli pred našim očima kako globalni kapital može vrlo brzo uništiti jednu progresivnu, socijalno uravnoteženu zemlju. Nakon ustanka, Slovenija daje nadu, kao i Grčka, da je moguće stvarati jake društvene pokrete, a istodobno imati i neku vrstu institucionalnog djelovanja. Dakle, spajanje pokreta sa platformama, inicijativama i, zašto ne, partijama, donekle po uzoru na grčku Syrizu, što bi mogla biti jedna privremena mjera da se socijalna situacija donekle popravi, kako bi se moglo graditi dalje.

Razlika između Slovenije i Bosne u ovom kontekstu je da je u Sloveniji postojala razvijena teorijska i intelektualna scena, koja je pratila jako dobro razvoj lijevih pokreta po svijetu. U Bosni i Hercegovini ništa tome slično nije postojalo, a ipak se ovdje desio još radikalniji skok, još značajnija kvalitativna promjena. I dok se u Mariboru eksperimentira sa plenumskom demokratijom u mjesnim zajednicama, ovdje smo je dobili na nivou grada i kantona. Ono što je, naravno, jako bitno je da jedni učimo od drugih i da je ovaj kvalitativni pomak koji se desio u BiH ujedno bude prihvaćen u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji. Ne postoje nužne faze razvoja koje se moraju proći kada se radi o socijalnim borbama. Postoji samo korištenje uspješnih instrumenata u svojoj vlastitoj situaciji i ja apsolutno vjerujem da će se ovo što se na neki način razvilo u BiH vrlo brzo aplicirati i u drugim krajevima regije i Europe. Nadam se da je to uvod u neko novo shvaćanje demokracije, koja će biti daleko više demokratska, da to tako kažem, nego ova elektoralna, parlamentarna, koju sada imamo.

Jako ste optimistični kada govorite o ovom svemu i onom što slijedi. Ali, šta ako sve propadne? Šta je onda rješenje u BiH?

Moj optimizam ne znači da nisam svjestan svih rizika ove situacije, da nisam svjestan da se mi u cijeloj Europi nalazimo pod udarom reakcionarne desnice, što  će se uskoro pokazati na europskim izborima, i da reakcija na ovu istinsku težnju za socijalno-ekonomskom promjenom može biti vrlo brutalna. Moderna povijest Latinske Amerike nam govori o tome šta se može dogoditi pokušajima da se uzdrma globalni kapitalizam, ali nam donekle nudi prakse koje bismo i sami morali aplicirati kako bismo mu se suprotstavili. Ovdje se radi o dugoročnoj borbi. I sam smatram da ćemo rezultate ovoga što se sada dešava u BiH tek vidjeti za pet do deset godina. Ako preživimo, politički, i ako i dalje ostanemo borbenog duha. Jako je teško ponuditi ljudima borbu koja će možda trajati cijeli život, a bez pobjede. E, upravo u tome se krije suština aktivizma i borbe za stvaranje uistinu boljeg  svijeta – borba, borba, pa možda i bez pobjede. I onaj ko je spreman na nju će se uključiti i ja vjerujem da će imati daleko bogatiji život nego oni koji će pristati na sistem i odlučiti da u njemu ostanu robovi.

“PLENUMI OBARAJU SVE TEORIJSKE POSTAVKE”

Prisustvovali ste i protestima i plenumima u Sarajevu, slušali i razgovarali sa ljudima koji su dio svega ovoga. Šta ste čuli i kakvu ste sliku stvorili o buđenju u BiH na osnovu toga?

Nakon prvog plenuma na kojem sam bio, rekao sam sebi da moram preispitati sve svoje teorijske postavke i da je sve ono što sam mislio da znam dovedeno u pitanje. Fascinantno je to da nam teorija pomaže da razumijemo stvari, ali nam ne može objasniti sve, ne može nam objasniti taj moment spontanosti, taj moment jednog kvalitativnog teorijskog i političkog skoka koji se može detektirati u onome što su govorili ljudu na plenumu. A šta su govorili ti ljudi? Govorili su o tome da apsolutno dobro znaju u čemu je problem. Govorili su da apsolutno – na cesti i na plenumu – znaju da se ne živi od ustava, zastava ili simbola, nego od toga da li imate šta jesti ili ne, da li možete svojoj djeci i sebi omogućiti život dostojan čovjeka, da li možete omogućiti šanse da postanu ono što žele.

Ovaj plenum je, naravno, imao i momente koje otvoreni mikrofon uvijek ima, a to je neka vrsta kolektivne terapije. Ali, ovo je kolektivna terapija koja uistinu oslobađa i daje ljudima volju za životom. Svi govornici na plenumu su, zapravo, govorili o jednom te istom – o tome kako su poniženi, kako im je uništena budućnost, kako su osiromašeni do te mjere da više ne vide izlaz. Mnogi su govorili da su razmišljali o samoubistvu i sebe i svojih familija. Ovaj izlazak u javnost dao im je dostojanstvo i oni to neće zaboraviti. Nidžara Ahmetašević (Mladina)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *