Kliker.info

Ove godine navršava  se tačno 130 godina od rođenja Mostarca  Huseina Husage Ćišića, velikog bošnjačkog političara i intelektualca, iznimne  ličnosti koja je dala pečat ne samo mostarskoj već i ukupnoj historiji Bosne i Hercegovine i posebno Bošnjaka  u prelomnim  vremenima s kraja 19., poèetkom i sredinom 20 stoljeæa.  Šira javnost svakako premalo zna o Ćišiću, za što se ponajviše ima zahvaliti decenijama komunističke vladavine, kada se njegovo djelo smišljeno zataškavano, budući da se radilo o jednom od najvećih boraca za prava Bošnjaka i Bosne. Jasno, Ćišićevom prešućivanju kumovao je svakako i tradicionalni nemar samih Bošnjaka. Nedavnim objavljivanjem Ćišićeve knjige «Postanak i razvitak grada Mostara», mostarski intelektualci okupljeni oko Islamske štamparije (IC) Mostar započeli su reafirmaciju djela ovog velikog čovjeka.  Husaga Ćišić će u  historiji poglavito biti zapamćen kao naš  prvi političar koji je u Titovoj Jugoslaviji otvorio pitanje položaja Bošnjaka i Bosne u toj novoformiranoj državi.  On je tako na Trećem zasjedanju AVNOJ-a podnio amandman na novi Ustav socijalističke Jugoslavije i jasno istupio protiv negiranja prava muslimanskog naroda i BiH kao republike.  Naime, mada je Bosna i Hercegovina ušla u sastav Federacije kao jedna od šest ravnopravnih Republika, Bošnjacima nije bilo mjesta kao «šestoj buktinji» na grbu nove države, koja je trebala biti njihov simbol. Ćišić je  predlagao unošenje šeste buktinje u državni grb Jugoslavije, zato što su Bošnjaci, pored Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonoca i Crnogoraca, šesta jugoslavenska nacija. No, tadašnji ministar za konstituantu, kasniji disident Milovan Ðilas je Ćišiću  odgovorio da to da li su Bošnjaci nacija jeste «teorijsko pitanje koje se ne može rješavati jednim dekretom».  S obzirom da njegov prijedlog nije usvojen, Ćišić  je prigovorio Predsjedništvu Ustavotvorne skupštine i s tim u vezi bio jedini poslanik koji je 1946. godine glasao protiv Ustava socijalističke Jugoslavije! Za taj čin je u postratnoj Jugoslaviji, kada se sa «unutrašnjim neprijateljima» žestoko obračunavalo,  trebalo je isuviše hrabrosti.   
O ovoj Ćišićevim amandmanima i glasanju protiv Ustava Jugoslavije  doskora se nije ništa znalo. Komunističke vlasti očito su se potrudile da sakriju, prije svega, razloge koji su Ćišića, čiji su sinovi Husref i Mithad dali živote u borbi protiv fašizma, ponukali na ovakvu reakciju. No, u svome dopisu Predsjedništvu Skupštine naroda Ustavotvoren skupštine od 18. januara 1946 godine Ćišić sasvim jasno  ističe  nepravdu koja je nanesena Bošnjacima. – Nama Bosancima, kao nesumljivom izdanku onih starih Bošnjana ostavili su pravo da se zovemo muslimanima s prozirnom tendencijom da nam u znaku toga, u svim danim zgodama, ospore pravo riječi u nacionalnim i državno-pravnim pitanja naše uže otadžbine Bosne i Hercegovine – navodi se u Ćišićevom dopisu. Protivio se stavovima da je BiH zasnivana ravnopravnosti Srba i Hrvata,  istièuæi da BiH na ravnopravnostima ta dva naroda, bez Bošnjaka, nema izgleda za opstanak. Husaga Èišiæ je još tada ukazao na srpski nacionalizam:   – Jer po srpskoj nacionalnoj ideologiji, naša  uža otadžbina BiH spada u životni prostor srpske nacije, kao i još mnoge druge nacionalno ne proèišæene zemlje, te se zato nameæe dužnost svakom nacionalnom Srbinu, ma gdje se nalazio,  da nastoji, da bi se te zemlje i stvarno uklope u svoj nacionalni matičnjak, kao sastavni dio njegov – istakao je Ćišić, napomenuvši da  Bošnjaci «mirne duše ne podnose da se na tako problematičan naèin progira ugled njihove uže otadžbine BiH». Jedan od istraživača djela Husage Ćišića, profesor sociologije iz Mostara Enes Ratkušić cijeni kako je Ćišićev doprinos, u kontekstu ukupne borbe za nacionalnu  i političku afirmaciju Bošnjaka i BiH, izniman.  – Razumijevajući i sagledavajući sve to u današnjim povijesno-političkom kontekstu, bez imalo straha ode eventualne nedosljednosti, može se zaključiti sljedeće – većina današnjih bošnjačkih predstavnika u vlastima nije dostojna ni da spomene njegovo ime, a kamoli da se s njim poredi – rekao je Ratkušić. On dodaje da je Husaga bio dobrano otvorio put borbi Bošnjaka za nacionalnu afirmaciju, ali da značajan broj bošnjačkih političara i intelektualaca, kao i danas,  nije bio dosljedan Husaginom put. – Posebna priča su  političari, ali i intelektualci koji su došli nakon Husaginog političkog sklanjanja, od vladajuće komunističke garniture, koji su rješenje tzv. «muslimanskog pitanja» u to vrijeme vidjeli isključivo u srpskom ili hrvatskom opredjeljivanju. Većina ih nije bila dorasla vremenu u kojem su živjeli – navodi Ratkušić. Poznati mostarski književnik, rahmetli Alija Kebo  pišući o liku i djelu Husage Ćišića naveo je da su «njegova stajališta, otvorenost, objektivnost i britkost smetali ljudima uskih pogleda i afiniteta, raznim zavidnicima, i smutljivcima koji su htjeli i hoće da bošnjački narod biološki istrijebe s ovih prostora». 

Faruk VELE (Dnevni avaz)

Otjerao Pavelićevog Džafer-bega i generala Ambrosija 

Ono što Ćišićevu ličnost čini iznimnom jeste da nije postojao nesklad između njegovog intelektualnog i moralnog stava s jedne strane i praktično politièkog angažmana, s druge strane. Nacionalna samosvijest i borba za prava Bošnjaka nije ga nikada ograničila. Sa simpatijama je 40-tih gledao na okupljanje antifašističke omladine i ilegalaca u njegovoj kući. Bio je jedan od inicijatora Mostarske rezolucije kojom su bošnjački intelektualci osudili ustaška zlodjela. Vlasti NDH su ga uzalud pokušale pridobiti. Džafer-beg Kulenović, Pavelićev čovjek za «muslimanska pitanja» pokušao ga je vrbovati, ali ga je Ćišić otjerao iz svoje kuće. Neobavljena posla se vratio i rođak talijanske kraljevske porodice, general Ambrosi, koji ga je  1942. godine, također, uzalud želio privući na stranu fašizma.  

Hapšen, pritvaran,  interniran 

Husaga Ćišić je roðen 15. decembra 1878 godine u Mostaru, gdje je proveo i najveći dio svog života. Izuzetnu pažnju je pridavao ličnom obrazovanju. Prilazi Pokretu za vjersko prosvjetnu-autonomiju Bošnjaka u vrijeme Austro-Ugarske vlasti, kojeg je pokrenuo ali-efendija Džabić. Zajedno s prijateljima je pokrenuo list «Musavat» gdje se ističe izuzetno oštrim člancima protiv austrougarskih vlasti. Formirao je i stranku Muslimansko demokratsku organizaciju. Zbog svog  pisanja je bivao hapšen, pritvaran, a potom u tri navrata interniran na Bivolje Brdo kod Čapljine, u Bihać, te Arad. Tokom Prvog svjetskog rata je bio mobilisan u kažnjeničku jedinicu Ðera, a potom u IV  bosanskohercegovačku regimentu sa kojom je ratovao u Italiji gdje je ranjen. Bio je  predsjedavajući Gradskog vijeća Mostara, pa predsjednik Općine Mostar, predsjednik Vakufsko-meafirskog sabora Muslimana u Sarajevu, senator u Kraljevini Jugoslaviji, te član III zasjedanja AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a.