Kliker.info

Malo je mjesta u BiH gdje nije bilo nasilja i zločina jednih nad drugima, gdje povijest nije zabilježila stradanja naroda, pa i potpuni nestanak. Hercegovačko selo Prebilovci simbol je patnje, ali i nade srpskog naroda. Ovih dana, Prebilovčani, oni koji su ostali na ognjištima djedova, ali i oni koji su se raselili po svijetu, upiru pogled u bijeli kamen obnovljene crkve Uskrsnuća Kristovog, u čiju kriptu će biti položeno sedam pronađenih, od nekadašnjih 176, kovčega kostiju ubijenih Prebilovčana.

“A, šta da vam kažem? Živjeti i mučiti se mora. Moliti za naše mrtve i misliti o našoj djeci. Teško je, posla nema, ali šta Bog da“, kaže gospođa Milica, naglasivši da ju nikako ne pitam o politici i političarima. Žuri sa kolegicama prema novosagrađenoj crkvi kako bi ju pripremile za svečanost blagoslova.

Dok se ovih dana, uz dostojanstvo i radost ne samo mještana, nego i pristiglih sa svih strana svijeta, želi složno doprinijeti obnovi i uređenju crkve kao simbolu novog početka, u posljednje 74 godine ovo mjesto bilo je dva puta mjesto agonije, smrti i straha.

Danas u Prebilovcima živi samo 65-oro mještana, a svaki dom, onaj koji postoji kao i onaj koji je nestao, ima svoju tešku priču.

Povijesne činjenice kažu da su 1941. godine, od oko tisuću stanovnika, ustaše mučki ubile čak 830 Prebilovčana, žena, djece, muškaraca i starih, a da je preživjelo tek 172. Strašna tajna hercegovačkih jama cementom je skrivana za vrijeme bivše Jugoslavije. Tek posljednje godine, prije novog rata, iz jame Golubinka u Šurlmancima izvađene su kosti ubijenih Prebilovčana i položene u kriptu crkve.

Ipak, to nije bio kraj patnjama jer novi rat ovdje donosi i nova stradanja.

“Više od 4.000 Srba iz cijele regije 1941. je ubijeno i bačeno u 13 jama na području Hercegovine. Njihove kosti su 1991. izvađene iz jama i položene u crkvu koja se tada pravila, u njenu kriptu. Ali, već iduće godine, u svibnju, crkva je minirana od strane hrvatske vojske i skoro sve kosti i svete mošti su jednostavno uništene”, kaže za DW mladi čapljinski paroh Marko Gojačić, naglašavajući kako je na ostacima crkve i kostima ubijenih nakon 1992. nastala velika deponija, a od 176 sanduka s kostima, pronađeno je samo sedam.

Upravo ovih sedam kovčega kostiju stradalih jedino je preostalo nakon što je crkva minirana, a 8. kolovoza 2015. godine, položit će se u kriptu novosagrađene crkve.

Iskra nade još postoji

Unatoč svemu, stravična povijest malog, hercegovačkog sela Prebilovci nije ugasila iskru nade u Prebilovčanima.

Povratak na pusta ognjišta počeo je tek 2000. godine, osigurana je potrebna infrastruktura, a iako mnogi Prebilovčani danas žive u Beogradu, Švedskoj ili Njemačkoj, žele se vratiti na zemlju pradjedova.

U svoje selo često se vraća i Milenko Jahura, predsjednik Srpskog nacionalnog društva Prebilovci.

„Ovo je selo koje je dva puta ubijano“, kaže za DW Jahura. „Ipak, selo je preživjelo pokolj iz 1941. godine, muškarci su se poslije ženili i dobivali novu djecu. Ali 1992. godine, hrvatska vojska je uništila crkvu koja se gradila i izvađene su kosti iz jama, spaljeno selo, protjerano svo stanovništvo“, kaže Jahura.

Jahura kaže da je unatoč uništenju sela, ono ipak u nešto boljem položaju od ostalih srpskih povratničkih mjesta, da je očuvalo jednonacionalni identitet te da se povratnici ipak vraćaju na svoja ognjišta.

„Pouka je da se ne može uništiti život. Meni, kao Srbinu iz Prebilovca, važan je mir i da se događaje iz prošlosti stavi na svoje mjesto, a suočavanje s onim što je bilo nikoga ne bi trebalo vrijeđati“, ocjenjuje Jahura, ističući da obilježavanje mučenika ovog sela treba biti doprinos stabilnosti i miru među narodima u BiH i cijeloj regiji.

Niko nije spreman obilježiti tugu drugih

Njegovo mišljenje, samo na drugi način, dijeli i Emil Karamatić, novinar BH Radija 1, rođeni Čapljinac:

“Odavno smo upali u zamku ‘naših i njihovih’ ratnih zločina ili heroja, a po toj matrici funkcioniraju i državne politike. Problem je što ni Hrvatska ni Srbija, a ni BiH, nisu spremne obilježiti tugu drugih i to je, nažalost, nesreća svih naroda na Balkanu, i Hrvata i Srba i Bošnjaka”, komentira za DW novinar Karamatić.

“Mi smo jedina zemlja u Europi koja svaki dan obilježava neko ubojstvo. Satkani smo od ubojstava, pojedinačnih ili masovnih. Dok ne smognemo snage i pred jednim spomenikom poklonimo se svim stradalim žrtvama, neće biti sreće na ovom prostoru”, zaključuje ovaj novinar.

Ipak, u Prebilovcima, kraj njiva otetih sivom, hercegovačkom kamenu, crveni se novi crijep na obnovljenim kućama. Gostoljubivi domaćini pozivaju putnika-namjernika na okrepu, dok im zjenice sjetno prelaze pogledom preko starog kamena, od kojih su nekada bile sazidane kuće njihovih djedova. Čini se da su upravo među tim ruševinama pronašli nadu i najavu nove budućnosti.

S ugaslih ognjišta u Prebilovcima ponovno grije toplina i živi nova nada u potomcima žrtava. “Ne ponovilo se. Molimo za njihove duše, a na nama je da stvorimo novi život”, kaže gospođa Milica.

Vera Soldo (DW)