hamburger-icon

Kliker.info

Helen Thomas : Pratim već 10. američkih predsjednika i svi umisle da su jako važni

Helen Thomas : Pratim već 10. američkih predsjednika i svi umisle da su jako važni

16 Avgusta
19:25 2009

U press sobi Bijele kuće sjedala određena za novinare pojedinih medija označena su malim pločicama s imenima medija. Samo jedno, u središtu prvog reda, nosi pojedinačno ime: Helen Thomas. To je počast novinarki koja je u Bijeloj kući još od 20. januara 1961., kada je inauguriran predsjednik John Kennedy, kojeg je od početka pratila. I tu ostala do danas, cijelih 49 godina kao, kako sama voli reći, “autsajder, nosa pripijenog uz staklo”, promatrajući što se zbiva, prateći i uvijek britko i beskompromisno propitujući dosad deset predsjednika. Prije toga već je bila iskusna izvjestiteljica novinske agencije UPI, sa znamenitim iskustvom stečenim otkako se novinarstvom počela baviti davne 1943. Agenciju kojoj je bila lojalna 57 godina, i u teškim trenucima opadanja, napustila je 2000., kada je je kupila Crkva ujedinjenja Sun Myung Moona, što je ocijenila kao “most koji je teško prijeći”. Otad je komentatorica Hearstovih izdanja. Predsjednik Barack Obama prošlog je utorka iznenadio novinare i javnost kada je unio tortice sa slavljeničkom svjećicom u novinarsku sobu ne bi li proslavio zajednički rođendan, 4. augusta, s tom prvom damom američkog novinarstva. Sadašnji predsjednik nije bio ni rođen kad je Helen Thomas počela izvještavati iz Bijele kuće.

Razgovarala sam sa 89-godišnjom doajenkom američkog novinarstva dva puta protekle sedmice, nakon njezina rođendana. Uživo sam je posljednji put vidjela u Bijeloj kući u martu ove godine. Kretala se teško, izgledala manjom i koščatijom nego prije, s karakterističnim orlovskim profilom i britkim pogledom, no bila je aktivna i angažirana kao i uvijek. Tada sam je upitala kako uspijeva ostati tako oštra, nepristrana, nekorumpirana Washingtonom i brojnim nagradama i počastima koje je dobila. – Uvijek ima tako puno stvari o kojima treba pitati! Na sve što se i danas događa samo pitaj: zašto – odgovorila je.U ovosedmičnom telefonskom intervjuu za Jutarnji ponovila sam slično pitanje, jer je njezina hrabrost doista poslovična.
Što vas je održalo 66 godina u novinarstvu tako neovisnom usprkos prvom redu u Bijeloj kući?

– Rekla bih da je to moje užasavanje pred nepravdom, ma otkud ona dolazila. To mi je pomoglo da ostanem u životu i da se borim. Mislim da ima toliko nepravde. Obično ona, na nesreću, dolazi od vlade. Mislim da nam treba Bijela kuća koja bi se brinula o narodu.

A onda, sigurno, tu je i moja izuzetna radoznalost. I svijest da svakoga dana prisustvujem stvaranju povijesti, jer sve prolazi kroz Bijelu kuću, od sitnica i banalnosti do pitanja rata i mira. Dosad nije bilo dana bez ijedne vijesti. U Washingtonu si stalno na poslu. I kad izađeš s nekim na večeru, čuješ nešto što se zbilo taj dan. Posao ti nikad ne prestaje zato što i ne želiš da prestane. To i nije posao, to je način života.

Ne volite govoriti o sebi. Ipak, stvorili ste dobar dio povijesti američkog ženskog novinarstva: kao prva žena dužnosnik američkog Nacionalnog press kluba, prva žena šef UPI-jeva ureda za Bijelu kuću, prva žena član i poslije predsjednica Udruženja dopisnika iz Bijele kuće i prva žena član najprestižnijeg washingtonskog novinskog društva, kluba Gridiron. Kako ste to postigli?

– Jednostavno je: idi za svojim snovima. Nikada se ne predaj. Uvijek se bori s lažnim preprekama. I podigni razinu za sve ljude. Ali, da se vratim neovisnosti. Mislim da je to ono što reporter treba biti. Reporter treba tražiti infromaciju, istinu, to bi morao biti naš model.

Jednom ste još ustvrdili da bi dobar reporter morao biti liberal.

– Da, ako niste liberal, to znači da ne razumijete što se događa oko vas. Toliko je patnje svuda, osobito danas.

Predsjednika Obamu ocijenili ste kao ‘veliki dar za demokraciju’, posebno ste visoko vrednovali njegovu obaviještenost, inteligenciju i uravnoteženost, niste krili da ste glasali za njega. Nedavno ste se ipak pobunili protiv prakse njegove administracije da unaprijed obavještava novinare kada će biti prozvani na press  konferencijama.

– Nijedan predsjednik nije potpuno otvoren. U trenutku kad uđu u Ovalni ured, oni počinju misliti da sve informacije pripadaju njima. I označe ih kao povjerljive. Ne razumiju da kao demokracija morate imati otvoreno društvo. Američki narod treba znati što se radi u njegovo ime. I mislim da što je više tajnovitosti, to je manje demokracije.

Čini li vam se da i ovaj predsjednik radi isto?

– Mislim da ova vlada ne razumije da mora više objasniti stvari. I da gubi kada ne objašnjava. Nema razloga da se ne objasni zašto smo još u Iraku, zašto ostajemo u Afganistanu. Džingis kan, Aleksandar Veliki, Britanci, Rusi – nitko nije mogao poraziti Afgnanistan i mi ne bismo smjeli biti tamo. Ne bismo trebali ubijati ljude koji tamo
umiru.

U svojim memoarskim knjigama ‘Prvi red u Bijeloj kući: moj život i vrijeme’ i ‘Hvala za uspomene, gospodine predsjedniče’ pišete i o neformalnom odnosu koji su novinari imali s predsjednicima JFK-om i osobito LBJ-em (Kennedyjem i Johnsonom, op. a.).

– Predsjednik Kennedy je bio vrlo inspirativan. On je određivao ciljeve čovječanstva. Trebalo nas je vidjeti u noći poslije njegova ubojstva. Bili smo u Bijeloj kući i telefonirali. Nije bilo mobitela. Ljudi su diktirali izvješća i plakali. A kao reporter morali ste biti nepristrani, niste smjeli pokazati emocije. I pokazali smo da se to može učiniti.
Bila su druga vremena. Manje medija i izvjestitelja. Nije bilo ni press sobe. Privukli bismo stolce oko predsjednika. Nije bilo ni ovog osiguranja. Mogli smo i pratiti predsjednike dok idu ulicom ili šeću oko Bijele kuće. Tako smo se osvjedočili i s koliko su muke i dilema donosili pojedine odluke.

Bili ste insajder. Netko tko je bio predsjednicima tako blizu.

– Vraga insajder. Nikada, nikada! Ne, ne i ne, uvijek samo onaj koji viri unutra. Uvijek napolju, gledajući što se zbiva unutra. Ni s jednim predsjednikom nisam imala vrlo blizak odnos. Nisam bila ni onaj tko dobiva posebne informacije. Prije ‘enfant terrible’, ona koja postavlja nezgodna i neugodna pitanja.

Ipak, LBJ vas je zvao na ručak, znao vas je povesti na događaj svojim autom ili  vas primiti u helikopter.

– On je bio narodski čovjek. I nije volio biti sam. Kada nije imao nikoga drugog oko sebe, okretao se 
 novinarima. Jednom je došao u novinarsku sobu u vrijeme ručka, jer je ostao sam, i pitao: ‘Helen, jesi li ručala?’ I da sam bila ručala, ne bih propustila takvu priliku! (smijeh)

A o čemu ste razgovarali kad bi vas povezao?

– LBJ mi je, čim sam ušla u auto, pružio svoj češalj. Mora da sam izgledala užasno onakva kakva sam uletjela. (smijeh)

I usprkos tome predsjednik Johnson vas je opisao kao mješavinu akupunkture i novinarstva.

– Eh… (Smije se)

Je li ova posljednja rođendanska proslava s predsjednikom Obamom bila na toj, intimnoj razini?

– Bio je to i njegov rođendan. Mislim da je netko u press uredu rekao: ‘Trebali bismo uraditi nešto’ i tako se to dogodilo. Jer, predsjednik Obama me prozvao za pitanje samo jednom, a imao je dosad pet konferencija za novinare i bila sam na svima. Ne bih rekla da sam njegov omiljeni novinar.

Ipak je on na svojoj prvoj konferenciji za novinare u februaru, kada vas je prozvao, rekao: “Helen, uzbuđen sam. Ovo je moj pravi trenutak inauguracije”. Mislim da je to bio znak poštovanja. I vaš povratak u Bijelu kuću, ne onu Bushovu koja vas nije baš tako tretirala, koja nije baš bila fer prema vama.

– Hmmm. Da…

A i vi ste bili oštri prema predsjedniku Bushu. Neprestano ste ga propitivali.

– On nije mogao reći zašto je ušao u rat. Štogod da je bio razlog, bilo je neprihvatljivo. Ne idete u rat da biste se obračunali s jednim čovjekom, a ubijete stotinu tisuća ljudi. On to nije imao pravo učiniti.

U knjizi ‘Psi čuvari demokracije’ iz 2006. godine kritizirate i medije što nisu postavljali dovoljno pitanja prije nego što je Bush ušao u rat.

– Mislim da su iznevjerili zemlju u vrijeme invazije na Irak. Jer nam Iračani nisu ništa učinili. Nije bilo Iračana u napadu 11.
septembra, niti bilo čega drugog. Ako hoćete ići protiv diktatora, morali biste ići protiv 15-ak na svijetu.

Kada je Bushova ministrica za informiranje Dona Perino odbila odgovoriti na vaše pitanje, okrenuli  ste se kolegama…

– Okrenula sam se kolegama. Iako, kad ste tamo, kao reporter, pitate svoje pitanje. Ne očekujete pomoć kolega. To je vaš problem. I nisam očekivala pomoć, samo sam rekla: gdje su svi ostali?! Jer sam znala da su i svi ostali reporteri u toj sobi čuli iznova i iznova – mi ne mučimo zarobljenike, sve od otkrića mučenja u Abu Graibu. A nisu reagirali. I pitala sam se kako su se oni osjećali kao ljudska bića. Jer bi najosnovnija ljudska reakcija bila: Kako možete tako govoriti? Zašto ne kažete istinu?!
Sutradan sam dobila pedesetak buketa cijeća, što je značilo – ovdje smo, ovdje smo, Helen. Možda novinari nisu željeli šutjeti. Možda su to bili njihovi urednici. Možda je njima, u kompanijskim uredima u New Yorku, bilo lakše imati Britney (Spears, op.a.) na naslovnoj strani. Tako je više igara. Ali, ja sam bila užasnuta tim slaganjem s vladom, s cenzurom fotografija iz rata. Ako američki narod ne vidi što je učinjeno, ako ne vidi kako izgleda kada je bačena raketa na kuću u Sadr Cityju, kako može reagirati!

Ima li onda patriotskog i nepatriotskog novinarstva?

– Mislim da su u našem slučaju reporteri iznevjerili zemlju. Bili su toliko uplašeni poslije 11. septembra da nisu pitali bitna, vitalna pitanja. Bili su uplašeni da će ih označiti kao nepatriotske, i neameričke, što nije istina. Vi ste, u stvari, veliki patriot kada postavljate pitanja bitna za demokraciju. Ali nakon 11. septembra svatko je želio biti na liniji i ne izazivati administraciju, i to u trenutku kada su znali da će započeti rat. U ratna vremena vaš patriotizam je sputan.

Ipak ste oštro propitivali Busha. I ta pitanja su bila u logičnom slijedu. Nikada ne idete okolišno, sve je izravno: ‘Zašto biste željeli ići u rat, irački narod vam nije učinio ništa!’

– Najkraća distanca između dvije točke je prava crta. (smijeh)

Ovih dana iz tiska vam izlazi nova knjiga ‘Poslušajte, gospodine predsjedniče’. O čemu je?

– O predsjedništvu, predsjednicima. I o greškama koje su učinjene. I kako se predsjednici trebaju odnositi prema američkom narodu. Vjerujem u mogućnost veće otvorenosti. Ljudi mogu razumjeti i podnijeti istinu. Ono što oni ne mogu podnijeti su laži. Nema razloga da se umire zbog laži!

Imate li neku poruku za čitateljstvo Jutarnjeg?

– Ljudi moraju tražiti svoj put do sreće. I onda, kada je nađu, podijeliti je s drugima.

Jasmina Ryan (Jutarnji list)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku