hamburger-icon

Kliker.info

Haris Imamović : Kako dočekati Aleksandra Vučića u Sarajevu

Haris Imamović : Kako dočekati Aleksandra Vučića u Sarajevu

August 30
08:23 2017

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić boravit će u službenoj posjeti Sarajevu 7. i 8. septembra. Bit će to prva posjeta Sarajevu naših istočnih susjeda, nakon duže vremena, s obzirom da je “sporedni pilot” Tomislav Nikolić, za vrijeme svog mandata, više puta oblijetao oko Sarajeva, ali je svaki put otkazivao posjetu.

Prva Nikolićeva posjeta otkazana je na inicijativu člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakira Izetbegovića, a “kako bi se održala u povoljnijim političkim okolnostima”. Bilo je to u vrijeme ekstradicijskog postupka u slučaju hapšenja Nasera Orića. Posljednju posjetu Nikolić je otkazao na vlastitu inicijativu, nakon podnošenja aplikacije za pokretanje revizije postupka u slučaju tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu.

Život je učitelj prošlosti

Odgođene Nikolićeve posjete bile su očitovanje nepovjerenja naslijeđenog iz 90-ih, a kada tumačimo odnose između dvije države u tom ključu, oni se nužno ispostavljaju kao suparnički odnosi. S druge strane, kada uzmemo u obzir, kako se to kaže u euro-žargonu, potrebu i volju većine građana obje države za uspostavljanjem održive stabilnosti, dugoročnog mira, a na temlju EU integracija i Bosne i Hercegovine i Srbije, odnose Sarajeva i Beograda tumačimo kao prijateljske, kako opisno, tako i promotivno.

Duži period se nametalo traumatizirajuće pitanje – kako spojiti te dvije dimenzije, suparničku i partnersku; kako definisati politiku sadašnjosti koja će odražavati te dvije suprotne potrebe, bar dok se ne steknu uslovi za prevladavanje nepovjerenja (naprimjer priznavanje genocida u Srebrenici) i dok se ne uđe ponovno u fazu jednodimenzionalnog odnosa, ovaj put, nadati se, isključivo prijateljskog.

Nikolić je predstavljao jednodimenzionalnu politiku prošlosti, sukoba i nepovjerenja, zbog čega ga, između ostalog, više nije mogao biti u upravljačkoj kabini aviona srpske nacionalne politike. U poređenju sa Nikolićem i Vojislavom Šešeljom, koji trenutno predstavljaju neku vrstu muzejski relevantnih velikosrpskih dinosaurusa, Vučić se uistinu promijenio, prihvatajući naloge novog vremena. Da li je on to lično htio ili nije, da li mu to intimno prija ili ne, teško je znati – vjerovatno i njemu – ali to, srećom, nije najbitnije. U politici, za razliku od retorike, “htjeti”, “smjeti”, “moći” i “morati” predstavljaju često jednu te istu stvar.

Vučićev štit i mač

Iako se Vučić nije premalo promijenio, ne treba misliti ni da se promijenio previše, odnosno dovoljno, s obzirom kakav je bio. To istovremeno prisustvo i odsustvo promjene zrači skoro iz svake njegove političke poruke. Moglo bi se čak reći da je on iz faze eksplicitnog nacionalne politike prešao u fazu implicitnog nacionalne politike, čemu on nije jedini, ako i jeste najveći uzrok, s obzirom na dominantne sentimente kod glasača u Srbiji, kao i generalne evropske trendove po pitanju implicitne ksenofobije.

Takva promjena, koja to i jeste i nije, može se primijetiti skoro na svakom Vučićevom koraku; svježi primjer predstavljaju diplomatski sukob sa Skopljem ili susret u predsjedničkoj palati sa djecom iz Rijeke i Hrvatske Kostajnice, polaznicima ljetne škole Sveti Sava. Predsjednik Srbije je pun ljubavi prema Makedoncima, dok u njihovom pravcu šalje najteže optužbe za prisluškivanje. Isto tako, ugostio je hrvatske đake, kao najljubazniji domaćin u skladu sa svojom politikom “brige za budućnost sve naše dece”, a kada mu je izvjesni sedmogodišnjak Tino P. odgovorio da navija za Rijeku, Vučić je kazao da mora naći “neki veći i bolji klub”, “malo veći od Rijeke, Dinama, Hajduka”, predloživši Crvenu zvezdu ili Partizan.

S obzirom na dvostruki kontekst ratne prošlosti i mirne budućnosti, koji čini namjeru neuhvatljivom – ili je upravo on čini uhvatljivom – Vučićeva politička instrumentalizacija djece šalje istovremeno poruku liberalno-komšijske otvorenosti prema Hrvatima (“naši klubovi su i vaši klubovi”) i hegemonih kapaciteta (“mi smo veći i jači”). U toj konstrukciji prvi sloj poruke ima, metaforički rečeno, funkciju štita, a drugi funkciju mača.

Reisov hadis

Istu ambivalentnu strukturu imala je za novije bosansko-srpske odnose utjecajna Vučićeva posjeta Srebrenici 2015. godine, na dvadesetu godišnjicu obilježavanja genocida. Za razliku od Nikolića, koji nije želio doći u Sarajevo nakon što mu je poručeno da je privremeno nepoželjan, Vučić je, nakon obaranja rezolucije o srebreničkom genocidu u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, iako je bio nepoželjan – zato što je bio nepoželjan? – odlučio doći u Srebrenicu.

Desilo se što se desilo. Ušao je, obremenjen provokativnim naslijeđem svog angažamana 90-ih i u obaranju rezolucije, što je, u kooperaciji sa nemarom organizatora, koji su mu dopustili da uđe u čeljusti ožalošćeno bijesne mase, te je protjeran uzbrdo (i u doslovnom, i u moralnom smislu). Mitološki govoreći, “kamenovani šejtan”, koji je bio dio ratnopropagandnog aparata, odjednom je pretvoren u “srpskog Isusa na Golgoti”, koji prašta svojim žrtvenim dželatima. Profanije govoreći, stvarnost je odjednom počela dubiti na glavi, po principu: “Đura će ti oprostiti što te tukao.”

Dok je većina u okupljenom narodu ostala zbunjena – kasnije će, naime, shvatiti šta se desilo – jedino se, kao adekvatna, izdvojila reakcija reisa Huseina ef. Kavazovića, koji je zapovjednički, preko razglasa, pozvao uzbuđenu masu da se umiri, navodeći hadis (primjer iz života Božijeg poslanika Muhameda), u kojem se kaže: “Kad vam dođe uglednik nekog naroda, iskažite mu poštovanje.” Istovremeno napominjući okupljenima da se ne dopuste isprovocirati od onih koji su došli s takvim namjerama; odredivši na dobar način podvojenost Vučićeve političke ličnosti te ukazavši da ukazivanje poštovanja ne znači prešućivanje istine o njegovoj nečasnoj prošlosti; naprotiv.

Međutim, već je bilo prekasno za takvu vrstu reakcije. Bosanska javnost je bila prinuđena zdušno stati na stranu Vučića, a on je ostvario šta je htio, bez imalo milosti, poentiravši sa prinudnom, “stabilizacijskom” posjetom članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine Beogradu. Pokušaji da mu se osujete namjere podsjećanjem na njegovu nečasnu ulogu 90-ih nisu prošli; i sami su osujećeni time da se, kako i sam govori, promijenio, da su ga Majke Srebrenice primile, da je došao odati počast žrtvama u korist svoje političke štete. Pa ipak, ostao je gorak ukus i opravdana sumnja u iskrenost njegovih namjera.

Nova bosanska pozicija

Sa jednodimenzionalnim Nikolićem, bosanska diplomatija je mogla lako izaći nakraj, što se pokazalo i kada mu je džentlmenski (privremeno) otkazana posjeta,“kako bi se održala u povoljnijim političkim okolnostima”. Vučić je, pak, veći zalogaj, čega je postao svjestan i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, koji nosi najveću odgovornost u tom smislu, Bakir Izetbegović.

U jednom nedavnom intervjuu on je na pitanje: “Mnogi smatraju da [predsjednik bh. entiteta Republika Srpska Milorad] Dodik samo naglas izgovara ono što Vučić misli. Da li su u pravu?” – odgovorio: “Bilo bi bolje da nisu u pravu. Vučić je posljednjih godina promijenio retoriku, šalje pozitivne signale, poziva na dijalog.”

Anahrona politika bi rekla “u pravu su”, naivno-liberalna “nisu”, a obje bi bile u krivu i svaka bi bila štetna. Ovo pak ni “jesu”, ni “nisu” dobro sublimira i Vučićevu politiku i osnovu za adekvatnu reakciju na nju, koja nije ni agresivna zastrašenost, ni naivna neopreznost.

Prilikom Vučićeve posjete, i generalno izazova koji se postavljaju u kontekstu budućeg razvoja odnosa između Bosne i Hercegovine i Srbije, najveću odgovornost će nositi izabrani predstavnici u vlasti, ali svoj dio odgovornosti imaju i opozicija, mediji, intelektualna i vjerske zajednice te nevladine udruge. U posljednje vrijeme, pojavila se, recimo, inicijativa pokreta “Odgovor” za deklaraciju o priznavanju, toleranciji i zaštiti kulturnog identiteta i maternjih jezika Bošnjaka i Srba.

“Odgovor” je ovu multietničku inicijativu pokrenuo s ciljem da preduhitri ranije najavljenu monoetničku, nacionalističku i isključujuću inicijativu Milorada Dodika za zajedničku deklaraciju RS-a i Srbije o opstanku srpskog naroda, koju je Vučić (iako poluvoljno, ipak) prihvatio, sa komentarom da je “benigna”. S druge strane, inicijativu “Odgovora”, čija je manjkavost što, za razliku od Dodikove, nije imala institucionalnu težinu, Vučić je izignorisao.

Samo ‘pola’ cvijeća u Drini

Obje su ove inicijative za predsjednika Srbije neugodne, jer su tuđe, jer mu drugi nameću svoju volju, a on se – po čemu nije originalan – voli nalaziti u ulozi onog ko uvijek ima inicijativu i ko je korak ispred. Bit će dobro, i za njega i za uravnoteženije odnose između Bosne i Hercegovine i Srbije, da se nešto češće nalazi u poziciji koja mu je manje ugodna. Vrijedi mu pomoći u tom smislu, da se još više promijeni, ili makar dati mu priliku, već sad u septembru u Sarajevu, a on svakako može da istrpjeti, kao što je već pokazao. Ovo više nije vrijeme ratova, već konstruktivne diplomatije.

Dobra primjer duha bosanskog stava, pored inicijative “Odgovora”, može biti i predratna inicijativa prvog predsjedavajućeg Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića u Foči 1991. godine, za zajedničko polaganje cvijeća muslimanskog i srpskog političkog vođstva svim nedužnim, i srpskim i muslimanskim žrtvama iz Drugog svjetskog rata.

Obrazlažući inicijativu, Izetbegović je, u govoru na skupu, naglasio da se za stradanja muslimanskog naroda ne može okriviti srpski narod, jer su “zločini samo djelo zločinaca i nikog drugog”. Zajednički čin polaganja cvijeća se nije ipak desio, jer su iz Srpske demokratske stranke odustali od prijedloga, a Izetbegović je zatražio da, uprkos tome, okupljeni odaju počast i polože cvijeće ne samo muslimanskim, već i srpskim žrtvama.

Haris Imamović (Aljazeera)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *