Kliker.info

Prošle sedmice su pripadnici SIPA-e po nalogu Dubravka Čampare, tužitelja iz Posebnog odjela za ratne zločine Tužiteljstva BiH, uhapsili Vlastimira Golijana u Han Pijesku, Zorana Goronju u Kostajnici i Stanka Savanovića (prijavljen pod imenom Stanko Kojić) u Bosanskoj Gradiški, dok je Franc Kos pobjegao. Protiv uhapšenih se vodi istraga zbog sumnji da su kao pripadnici 10. diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske počinili genocid, odnosno da su "kao pripadnici navedene formacije bili izravni izvršitelji strijeljanja i ubojstava muškaraca i dječaka bošnjačke nacionalnosti, te da su sudjelovali u ubojstvu više od 1.000 žrtava nakon pada Srebrenice u julu 1995. godine". Sud BiH je uhapšenima odredio jednomjesečni pritvor .

Pripadnici 10. diverzantskog odreda terete se da su u mjestu Branjevo kod Zvornika ubili oko 1.200 srebreničkih Bošnjaka, no do sada je zbog toga osuđen jedino Dražen Erdemović, koji je u Srbiji uhapšen 1996. i izručen Haagu, gdje je priznao krivicu: "Poštovani sude, ja sam to morao da radim. Da sam odbio to da radim, ubili bi i mene sa tim ljudima. Brano (Branko Gojković, također pripadnik Odreda, prim. aut.) nam je rekao šta će se desiti, da će početi da dolaze autobusi sa civilima iz Srebrenice i da treba da budu strijeljani." Prema njegovom iskazu, 10. diverzantski odred imao je Odred za ubijanje u kojem su bili: Franc Kos, Marko Boškić, Zoran Goronja, Stanko Savanović, Brano Gojković, Aleksandar Cvetković i Vlastimir Golijan. Milorad Pelemiš je bio vođa 10. diverzantskog odreda i danas živi slobodno u Beogradu. Iako se i za ostale manje-više znalo da slobodno žive i rade (uglavnom u BiH), niko do sada nije pokrenuo pitanje njihove odgovornosti.

Zadatak: ubijte ih Ovaj Odred formiran je 1994. kao prva profesionalna jedinica Vojske Republike Srpske i bio je podređen direktno Generalštabu. Pukovnik Petar Salapura u svom iskazu pred Haškim tribunalom tvrdio je da je naređenje o formiranju 10. diverzantskog odreda potpisao lično Ratko Mladić. Prema ugovoru koji je Erdemović potpisao s Ratkom Mladićem i Pelemišom na dužnost je stupio u februaru 1995. iako je on sam tvrdio da je u Odred došao u aprilu 1994. Odred se popunjavao prema strogim kriterijima, a na suđenju Miloševiću, Erdemović je izjavio da je u decembru 1994. stiglo 40-50 novih pripadnika koji su upućeni na obuku u Pančevo (tadašnja SRJ). Pripadnici Odreda bili su privilegirani kroz pravo prvenstva u rješavanju stambenog pitanja, plati koja je bila u visini rezervnih oficira, diverzantskom dodatku od 200 posto te posebnim nagradama koje su zavisile od težine izvršenog zadatka. Odred je naređenja primao direktno od Petra Salapure, načelnika Uprave za obavještajne poslove Generalštaba VRS-a.

Erdemović je u Haškom tribunalu ispričao da je Odred 10. jula 1995. dobio naređenje za pokret u pravcu Srebrenice. Krenulo je njih 15-20, a u Bratuncu su im se pridružili pripadnici vlaseničkog voda, tako da ih je u Srebrenicu došlo ukupno 30-35. Noć 10. na 11. juli proveli su na brdima iznad Srebrenice, a sljedećeg jutra Pelemiš je naredio da uđu u grad. Nisu naišli ni na kakav otpor. Prema izjavama Pelemiša, od generala Krstića dobili su zadatak da zauzmu komandu 28. divizije Armije BiH koja se nalazila u restoranu Lovac i da uspostave kontrolu nad svim značajnim objektima u gradu u čemu im je pomagalo 20 pripadnika Drinskog korpusa. Sljedećeg dana, 12. jula, Odred je napustio Srebrenicu i vratio se u Vlasenicu. Informacije o aktivnostima Odreda od 12. do 16. jula su veoma oskudne, izuzme li se Erdemovićevo svjedočenje o događajima na vojnoj ekonomiji Branjevo 16. jula i iskazi malobrojnih preživjelih koji su svoje iskaze dali Haškom tribunalu i Tužiteljstvu BiH.

Brano Gojković je 16. jula ujutro rekao da je Pelemiš naredio da idu "u akciju". Krenuli su: Brano Gojković, Aleksandar Cvetković, Franc Kos, Zoran Goronja, Stanko Savanović, Marko Boškić i Erdemović. Tek kad su stigli u Branjevo, Gojković je, prema Erdemovićevim tvrdnjama, rekao šta im je zadatak: "Uskoro će početi da pristižu autobusi sa civilima iz Srebrenice. Vaš zadatak je da ih ubijete"! Autobusi su počeli dolaziti oko deset ujutro.Neki zarobljenici su imali poveze na očima i zavezane ruke. Dva pripadnika vojne policije Drinskog korpusa su osiguravala zarobljenike koji su iz autobusa izlazili jedan po jedan i stizali na Branjevo. Brano Gojković i Vlastimir Golijan su ih nakon toga odvodili do streljačkog voda u kojem je bilo osam pripadnika 10. diverzantskog odreda. Zarobljenici su u grupama od po deset bili strijeljani. Ubijanje je trajalo do oko 16 sati tog 16. jula kada je stigao i posljednji od ukupno 15-20 autobusa. Erdemović je izjavio da je tog dana na Branjevu ubijeno između 1.000 i 1.200 Bošnjaka iz Srebrenice.Zadatak izvršen! Brano Gojković je primorao sve vozače autobusa da ubiju po jednog zarobljenika čime je osigurao da i oni budu učesnici, a ne, eventualno, svjedoci. Tog dana, oko 14 časova su se Odredu pridružili "ljudi iz Bratunca" koji su im pomogli u ubijanju. Uvidjevši da se ubijanje mora ubrzati, Aleksandar Cvetković i Gojković su u jednom trenutku naredili da se uzme mitraljez M-48, no kad su shvatili da time postižu samo puno ranjenih, te da to usporava proces, odustali su od ideje i naredili da se nastavi koristiti lično pješadijsko naoružanje.

Jedini incident koji se desio tog dana u vezi je sa zarobljenikom koji je molio za milost tvrdeći da je u Srebrenici spasio veći broj Srba i nudeći kao dokaz njihove brojeve telefona, no Gojković i Vlastimir Golijan bili su odlučni da ne ostavljaju svjedoke.Pri kraju izvršenja ovog stravičnog zadatka izvjesni potpukovnik (ni u procesima pred Haškim tribunalom nije utvrđen njegov identitet) naredio je Odredu da ide prema Domu kulture u Pilicama, gdje je bilo oko 500 Bošnjaka, i nastave s ubijanjima! Erdemović se navodno usprotivio, u čemu su ga podržali Kos, Bošković i Goronja, nakon čega je taj zadatak preuzela jedinica iz Bratunca. Nakon toga su bili na sastanku koji se održavao u jednom kafeu u Pilici, smještenom 100-injak metara od Doma kulture. Erdemović se sjeća da su se tokom sastanka čuli pucnji i ekplozije ručnih bombi koje su dopirale iz pravca Doma. Dvadesetak minuta kasnije došao je jedan pripadnik bratunačke jedinice i rekao: "Zadatak je izvršen"?! U Bijeljinu su stigli 16. jula navečer.

Osim u masovnim ubijanjima, pripadnici Odreda su učestvovali u odvajanju muškaraca od žena i djece (12. – 15. juli), a bili su i na području Snagova kako bi spriječili prodor ostatka jedinica Armije BiH prema slobodnoj teritoriji Kladnja.Dva svjedoka Nekoliko dana kasnije, u noći 22. na 23. juli, u jednom bijeljinskom ugostiteljskom objektu došlo je do pucnjave. Mete su bili Erdemović, Radoslav Kremenović i još jedan pripadnik Odreda. Pucao je Stanko Savanović. Erdemović je siguran da su iza ovog pokušaja ubistva stajali pukovnik Petar Salapura i Milorad Pelemiš i da su oni zaštitili Savanovića kada je otvorena istraga o ovom događaju. Savanović je prošao bez ikakvih posljedica, a navodna meta je bio Kremenović koji je tokom čišćenja Srebrenice odbio da izvrši neka naređenja Pelemiša i Salapure uz obrazloženje da neće da učestvuje u "njihovim prljavim poslovima", ali i zbog navodne borbe za prevlast s Pelemišem. Prema Erdemovićevim tvrdnjama, Savanović je bio idealan kandidat za taj zadatak jer je upravo on bio "najsrčaniji učesnik u egzekucijama na Branjevu, javno se hvaleći nakon toga da je tom prilikom sam ubio između 200 i 300 ljudi".