hamburger-icon

Kliker.info

Hajrudin Somun : Nije to rat sunita i šiita

Hajrudin Somun : Nije to rat sunita i šiita

21 Septembra
05:52 2012

Piše : Hajrudin Somun (Oslobođenje)

"Baš si mi pomogao, prijatelju, ovim što si maločas govorio", rekao sam Mustafi Suagu, uredniku informativnog programa Al-Džezire, za vrijeme nedavnog svjetskog međureligijskog skupa u Sarajevu."Kako sam ti pomogao?", pita. "Pa tako, kažem, što si rekao da ono što se događa u Siriji nije vjerski i sektaški rat, nego rat protiv diktature."

"Tako je", odgovara, "Asadov režim želi da se tako govori. Ja još nigdje na Srednjem istoku nisam vidio konflikt među vjerskim grupama. Tako kažu da se u Libiji i Jemenu vode plemenski sukobi kako bi se zaustavile tamošnje revolucije. U islamskom svijetu uvijek su sukobi bili politički. Ali zašto misliš da sam tebi pomogao?"

"Zato što sam stekao još jednog istomišljenika da ono tamo nije rat sunita i šiita, a tako ga iz raznih pobuda gleda dosta zvaničnika i analitičara u svijetu, ali i na Balkanu, pa i u Bosni. A pomogao si mi što se više neću ustezati da povodom takve teze ponovim svoje uvjerenje, još iz mladih dana, da nikad nije bilo vjerskih ratova, nego da su se vladari služili religijskim institucijama i vjerskim simbolima da bi pridobili neuke mase vjernika. Tada mi je, sjećam se, povod bio rat u Sjevernoj Irskoj između siromašnih i tlačenih protiv bogatih i povlaštenih, ne zato što su prvi katolici, a drugi protestanti, nego što su oni prvi po svom socijalnom statusu i stanju. Evo se opet tamo nešto bune, iako ih je još predsjednik Clinton mirio, kao i ove naše u Bosni."

Bio je to dio razgovora s arapskim medijskim veteranom, poslije njegovog istupanja i aplauza koji se prolomio osunčanim atrijem sarajevskog Hanikaha kada je rekao: "Pozivam vas da ne upadate u zamku međureligijskih sukoba."Da, tako mi je pomogao Suag, ali sam na istom skupu čuo i jednog drugog učesnika, mislim da je bio Tunižanin, koji smatra da opozicija u Bahreinu nije pobuna šiitske većine, nego zahtjev većine za demokratske reforme. "Vladari Bahreina prodaju sunizam kao robu", kaže.

Najkraće rečeno, ono što se događa na Srednjem istoku je borba za vlast i prevlast. Prvo, za ostanak na vlasti preostalih autoritarnih snaga, struktura i državnog aparata kako bi se otežao, otegao i zatvorio put prema demokratiji otvoren masovnim pobunama započetim u Tunisu, a do maksimuma razbuktao u Siriji. Drugo, borba između Irana, Turske i Egipta za prevlast u regionu od koje zavisi i sudbina i četvrte od regionalnih sila, Izraela. I treće, ponašanje, uticaj, usmjeravanje i svrstavanje vanregionalnih sila, čak moguća vojna intervencija ako im temeljni interesi eksploatacije i snabdijevanja naftom i zaštite sigurnosti Izraela budu ugroženi.

I da nije sve tako, bilo bi suviše pojednostavljeno stanje unutrašnjih pobuna i novih svrstavanja na Srednjem istoku koje one donose iscrtavati po sunitsko-šiitskim granicama – na jednoj strani da su Turska, Egipat, Saudijska Arabija, Katar i drugi zalivski šeikati, Libija, da idemo dalje na zapad, a na drugoj Iran, Irak, Sirija, libanski Hizbulah i palestinski Hamas. I unutar pojedinih zemalja suprotnosti su više nego po toj sektaškoj liniji izraženi između između Arapa i Kopta, kao u Egiptu, ili između Arapa i Kurda kao u Iraku, ili između arapskih muslimana, kršćana i Kurda u Siriji. I Turska ima alevitsku varijantu šiizma, ali se rat vodi sa ekstremnim etničkim Kurdima. Među onima koji izbijaju na površinu arapskih pobuna, pa kasnije pobjeđuju i na izborima, kao u Egiptu i Tunisu, suprotstavljeni su ne oni koji slijede sunitski ili šiitski pravac islama, nego se političke bitke vode između onih koji gledaju u prošlost ili u budućnost. Onih koji su za povratak na društveno uređenje kakvo je vladalo u prvim decenijama islama i onih koji žele da pomire islamske principe sa dostignućima koje je čovječanstvo postiglo u predugom međuvremenu. Jaz između osionih vladara i masa, bogatih i siromašnih, postojao je, uostalom, i u to doba, kada je i došlo do borbe za vlast i raskola islama na sunite i šiite, koji je u počecima bio politički, socijalni i ekonomski, a ne sektaški sukob: Muavija, koji se osilio i obogatio u Damasku, poslao je sina Jezida da u Kerbeli ubije osiromašenog i u pustinji opkoljenog Huseina, unuka poslanika Muhameda.

Da je tako kao što nije, kako bi se mogle prihvatiti neke podjele i savezništva zemalja na današnjem Srednjem istoku? Na primjer, kako mogu moderna, savremena Turska i saudijski dvor koji još razmišlja da li žene smiju voziti automobil biti saveznici samo zato što im je većina stanovništva sunitska? Prije bi nego u Teheran – bila mu je to prva posjeta otkako je postao predsjednik – novi egipatski predsjednik Mursi trebalo da ide kod saudijskog kralja, da mu je sunitska solidarnost važnija od političke i nastojanja da Egipat vrati na vodeće mjesto u regionu, kako mu je pripadalo od vremena faraona. Ili, ako se nije radilo o primatu u regionu i ekonomskim interesima koji su ugroženi sirijskom pobunom, kako je turski sunit Erdogan do juče mogao ljetovati sa alevitskim Asadom, i to zajedno sa prvim damama od kojih je prva pokrivena do tala, a druga odjevena i otkrivena po posljednjoj pariškoj modi?

Kad se krene izvan Srednjeg istoka, prema silama koje tamo imaju geopolitičke interese, žele da ih obnove ili zaštite, oni u ovom času idu grubom granicom između zemalja sa sunitskom ili šiitskom većinom muslimana, ali je ta sektaška pripadnost gotovo slučajna u poređenju sa strategijom tih interesa. Ona je danas takva da Amerikanci smatraju Iran najvećim regionalnim protivnikom i opasnošću za egzistenciju Izraela, ali ga ne bi rado napali, a i Iranci kažu "Smrt Americi, smrt Izraelu" prije svega u nastojanju da održe u životu svoju islamsku revoluciju, a ne da bi ulazili u rat s Amerikom ili Izraelom. Kad nije bilo te revolucije, Pahlavi režim je bio oslonac američke antisovjetske strategije, a pridružili su se takvom savezu Turska i Saudijska Arabija, bez obzira na to što su jedni suniti, a drugi šiiti.

Polje je ovo na kojem bi se mogle voditi beskrajne debate i potezati različiti argumenti, ali da završim s još jednom u današnjim prilikama nemogućom pretpostavkom – da je to tako kao što nije, onda bi se mogao očekivati sveopšti rat između muslimana po vjerskim i sektaškim linijama, kao što je bio između katolika i protestanata u srednjem vijeku?

 

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku