Kliker.info

U protekle 22 godine čak i oni koji površno prate rad Narodne skupštine bh. entiteta Republika Srpska nema čega se nisu nagledali. Od čuvenog noćnog lova po posavskim pustarama poslanika koji su svojim glasovima davnog 18. januara 1998. omogućili da Milorad Dodik bude izabran za premijera, do svađa, vrijeđanja ne samo zasnovanih na različitim političkim uvjerenjima nego i etničkoj pripadnosti poslanika, do blokada parlamenta kojim je pribjegla opozicija prošle godine.

Piše: Gordana Katana (Oslobođenje)

Ali i za one najjačeg želuca vidjeti da u skupštinskim klupama sjede pripadnici kontroverzne organizacije Srbska čast bilo je previše. Bilo je to previše za sve osim za samo skupštinsko rukovodstvo s predsjednikom Nedeljkom Čubrilovićem na čelu. Koji je lakonski poručio da je “očito nekome trebao neki događaj, nekome je nešto zasmetalo i onda su počeli da vrše politizaciju”. Pa iako je ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić kazao da postoje ozbiljne sumnje da je Srbska čast paramilitarna organizacija, Čubrilović je naglasio da “te kvalifikacije jednostavno ne stoje”.

– Nema nikakvih vojnih, ni nikakvih paravojnih formacija, nikakvih uniformisanih ljudi, ustvrdio je Čubrilović.

U istragu šta je u suštini Srbska čast, jer glavni tužilac RS-a Mahmut Švraka ističe da humanitarna organizacija nije, uključila se SIPA i nadati se da će prikupljena saznanja rezultirati i odgovorom. Odgovorom javnosti koja mora da zna da li vlasti RS-a formiraju paravojnu formaciju, čine li to same ili uz nečiju pomoć i, ako je to tako, protiv koga bi njeni jurišnici sutra trebali da upere oružje.

Jer i bez oružja vidjeti ih kako u crnim uniformama paradiraju ulicama Banje Luke, nije nimalo prijatno. Zbog rata koji je iza nas ostao, zbog činjenice da takve scene u sjećanje vraćaju slične onima kada su istim tim banjalučkim ulicama stupali pripadnici SOS-a koji su za sobom ostavili krvavi trag.

Kuda ide Republika Srpska ako se stranke na vlasti militarizuju, upitao se ovih dana potpredsjednik NDP-a Zdravko Krsmanović. Pitao je i da li bi njihov zadatak bio da se obračunaju, upravo u izbornoj godini, s opozicijom i svim političkim neistomišljenicima?

Mi pitamo ko bi, osim ljudi koji su javnosti poznati uglavnom po svojoj kriminalnoj prošlosti, bio spreman uzeti oružje u ruke i boriti se za nečije tuđe interese? A odgovor vidimo gotovo svaki dan. I glasi – malo ko. Vidimo taj odgovor u svakodnevnim redovima građana ovog entiteta koji pred Konzulatom Slovenije u Banjoj Luci čekaju da dobiju radnu vizu. I u prepunim autobusima koji barem jednom sedmično odvoze ljude put Njemačke, Austrije, Slovačke…

To su ti novi, ekonomski zbjegovi 21. stoljeća. Zbjegovi ljudi umornih od bezuspješnog traženja posla. Umornih od gledanja korupcije, kriminala, nepotizma u kojem se ovo društvo valja više od dvije decenije. To su mladi ljudi koji ne žele ponoviti sudbinu svojih očeva. Poslanih u rat, dok su oni koji su ih na to nahuškali opljačkali njihove tvornice, oduzeli im pravo na rad. I pretvorili ih ili u armiju nezaposlenih ili u obični prekarijat.

Zato na odlasku poručuju da im nije žao što odlaze. I da je put na koji kreću, put s kojeg nemaju namjeru vratiti se u BiH. Zato smo istim autobusom prije nekoliko dana put Slovačke ispratili Savu iz Bijeljine i Samira iz Doboja. Zagrljene. Koji samo žele raditi i živjeti od svog rada. Što im niko u Republici Srpskoj ne nudi. Jer nisu sinovi tajkuna ili političara, jer nisu ničiji kumovi, jer nemaju novac kojim bi kupili radno mjesto u nekoj od javnih institucija…

Zato više nema sinova za rat.

Da ovo društvo počiva na vladavini zakona, nadležne institucije promptno bi riješile ko su, šta i po čijem nalogu u RS-u rade pripadnici Srbske časti. Pa ako iza njih stoje grupe ili pojedinci iz vlasti, to bi javnosti obznanili, a i njih i njihove nalogodavce sankcionisali. Da imamo na vlasti ljude koji vode računa o onima koji su ih birali, o Srbskoj časti ne bi se ni govorilo. Jer im se ne bi omogućilo da Banjom Lukom paradiraju. Ali nismo, pa stoga s njima banjalučkim ulicama šeću i sin predsjednika RS-a Milorada Dodika i ljudi iz njegovog i kabineta entitetske premijerke i pomoćnici ministara u Vladi koju Željka Cvijanović vodi.

Oni drugi, kojima je stalo samo da žive normalnim životom, šetaju ulicama Münchena, Beča… i svakim danom bit će ih sve više.