Kliker.info

Teško da se u Bosni i Hercegovini danas može naći političar kojem su, kao Miloradu Dodiku, usta puna “slova Daytona”. Predsjednik bh. entiteta RS toliko voli Mirovni sporazum i njegove anekse da se dao u pomno izučavanje, a što je rezultiralo i jednim potpuno novim tumačenjem ovog dokumenta.

Piše : Gordana Katana (Oslobođenje)

Malo, malo pa Dodik svekolikom bh. puku i zvaničnicima međunarodne zajednice tumači Dayton, a da je Richard Holbrooke, jedan od tvoraca Dejtonskog sporazuma, živ, ne bi se ni njemu libio objasniti šta je ko (pot)pisao u američkoj bazi i Parizu. Tako je svojevremeno “rastumačio” da je BiH nastala novembra 1995. godine potpisivanjem ugovora između RS-a i Federacije BiH koji su u nju unijeli svoju državnost. Potom da Parlamentarna skupština BiH ne može imati zakonodavnu ulogu te da sve zakone koji se u njoj izglasaju moraju potvrditi i potom potpisati kao izraz zajedničke volje entitetski parlamenti. Slijedom toga najavio je i izmjene Krivičnog zakona RS-a kojim bi se zatvorskim kaznama sankcionisali svi na državnom nivou neposredno izabrani parlamentarci iz RS-a, a koji “rade protiv njegovih interesa”.

No, vrhunac “tumačenja” stigao je neposredno pred službenu posjetu Sarajevu srpskog premijera Aleksandra Vučića i ministara Vlade kojoj je na čelu. Novinarima u Banjoj Luci Dodik je pojasnio da “Savjet ministara nije vlada i nije kompatibilan s Vladom Srbije, ali u smislu poboljšanja regionalnih odnosa u okviru svojih kompetencija i ovlaštenja koja imaju mogu da stave na dnevni red ta pitanja i o njima razgovaraju i dogovaraju”. Pa da se gradivo utvrdi, dodao da “ne treba smetnuti s uma da je Savjet ministara savjet koji se sastavlja, a ne bira, odnosno da je Savjet ministara pomoćno tijelo Predsjedništva BiH, a Vlada Srbije je izvršni organ”.

“U tom pogledu paritetno apsolutno je nespojivo da se oni sastaju, ali sastat će se i nisam protiv”, kazao je predsjednik RS-a. Na sam dan Vučićeve posjete tokom koje je održana i zajednička sjednica Vijeća ministara BiH i Vlade Srbije, pohvalio je Srbiju što gradi dobre odnose u regionu, ali je “izabrala pogrešnog partnera u Bosni i Hercegovini”. “Savjet ministara BiH je neko pomoćno tijelo, odnosno pomoćni organ Predsjedništva BiH. Nikakve državničke ingerencije Savjet ministara BiH nema, pa bi bilo daleko svrsishodnije da je u Sarajevu, Mostaru ili Banjoj Luci održan sastanak između Vlade Srbije i obje entitetske vlade. BiH kao država nema vladu! Entiteti imaju vlade”, rekao je Dodik.

Da predsjednik RS-a nikada nije krio svoju odioznost prema BiH i njenim institucijama i da ih je doživljavao samo kao mjesto za uhljebljenje svojih aparatčika, a s ciljem opstrukcije države, svima je poznato. No posljednji atak na Vijeće ministara ima još jednu dimenziju i oslikava koliko ga je pogodio Vučićev odlazak u Sarajevo. Jer, iako tvrdi da podržava regionalnu saradnju, od Srbije najmanje što je očekivao jeste da državu BiH u istoj mjeri ignoriše i relativizira koliko to i on čini. A ako se već u regionu sarađivati mora, onda da Banja Luka bude taj ekskluzivitet koji će određivati i kreirati saradnju. Samo što je ovaj put prst u oko gurnuo Vučiću, a ne Bosni i Hercegovini. Vrlo diplomatski, srpski premijer nije komentirao Dodikove komentare. Hoće li i kada na njih reagirati u ovom trenutku i nije toliko važno, pogotovo ne za BiH.

No sve što je predsjednik RS-a izrekao ni na koji način neće umanjiti značaj dolaska srpskog premijera u BiH i prvu zajedničku sjednicu dviju državnih vlada. U regionu koji je opterećen mučnom ratnom prošlošću iz devedesetih i u kojem malo, malo pa izbije kakav verbalni sukob među susjedima, svaki vid saradnje, razgovora, susreta, okretanja ka budućnosti i pokušaja da se kroz ekonomsko povezivanje osigura i stabilnost i bolji život svih građana hvale je vrijedan. Pa otuda još jadnije djeluje način na koji su SNSD-ovi kadrovi Sredoje Nović i Staša Košarac izignorisali prijem priređen u čast Vučićevog dolaska u Sarajevu. Gesta je to nedostojna bilo kog ozbiljnog političara i samo slika ogorčenja što SNSD više nije dio državne vlasti.

Ali za budućnost BiH, za dobrobit svih njenih građana bez obzira na to koje nacionalnosti bili i u kojem dijelu države živjeli i dalje bez odgovora ostaje pitanje na što je sve spreman i koliko daleko može ići sve usamljeniji Milorad Dodik. Tog, kako su ga nekada zapadne diplomate zvale krajem prošlog milenija, daška svježeg vjetra s Balkana, danas zaobilaze svi relevantni međunarodni dužnosnici u širokom luku. Jer su ga potpuno jasno markirali kao najozbiljniji destabilizirajući faktor, koji je zapreka bilo kakvom napretku BiH.

Uz to, Dodik je suočen i sa sve većim pritiskom opozicije u Republici Srpskoj koja ga smatra najodgovornijim za korupciju, kriminal i nepotizam vlasti, zbog čega je ovaj entitet iz dana u dan sve siromašniji, zaduženiji i u kojem dobro žive oni koji obnašaju vlast i tajkuni koje su oko sebe okupili. A socijalni mir kupuje se na kredit, od mjeseca do mjeseca. Pokušaj da opoziciju ušutka tako što je podnio tužbu kao Milorad Dodik protiv Dodika Milorada kako bi, kazao je, na sudu raščistio stalne optužbe opozicije na svoj račun, doživljen je kao još jedna farsa u njegovoj režiji. Ali i dokaz, poručeno je iz opozicije, koliki je utjecaj vlasti na pravosuđe u RS-u i koliko ga Dodik smatra samo još jednim od oruđa u svojim rukama.

Dodika BiH ne zanima. Ne zanima ga ni njen napredak na putu evropskih integracija, jer svako približavanje EU znači i gradnju pravne države, u kojoj ostaje sve manje manevarskog prostora za autokratsku vladavinu koju pokušava da instalira u Republici Srpskoj. Evropa je BiH otvorila svoja vrata. Iz državnih institucija, uz sve razlike, prvi put nakon niza godina više stižu jedinstveni, nego disonantni glasovi. No zbog složenosti državnog uređenja, provedba reformi ipak je u rukama entiteta. RS bi kao i mnogo puta do sada mogao biti ponovo ozbiljan kočničar, a sve po ko zna koliko puta istom scenariju, zaštite nacionalnih interesa. Na opoziciji je stoga ozbiljan zadatak da eresovsku javnost uvjeri da se ti navodni nacionalni interesi ne jedu. Da ne plaćaju ni struju, ni grijanje, ni vrtiće, ni školovanje djece. Bar ne samih građana. I da su se od te prazne retorike do sada okoristili samo oni kojima su prsa modra od “busanja u zaštitu srpstva”.