hamburger-icon

Kliker.info

Goran Milić : U Skandinaviji vjeruju da je rad od Boga. Ovdje kod nas, svi misle da je rad božja kazna !

Goran Milić : U Skandinaviji vjeruju da je rad od Boga. Ovdje kod nas, svi misle da je rad božja kazna !

Septembar 16
07:52 2014

milicg5Novinarsku legendu kao što je Goran Milić zaista ne treba posebno predstavljati. Ako se pripadnici mlađih generacija i ne sjećaju Jutela ili njegovog pređašnjeg rada na Televiziji Beograd sigurno su gledali njegove sjajne putopise koje je sa nevjerovatnom energijom i šarmom radio na svim meridijanima. Prilikom gostovanja u Banjaluci odvojio je nekoliko trenutaka i pristao da da ekskluzivni intervju za Frontal.
Putovali ste po samitima nesvrstanih, u Nju Delhiju ste intervjuisali Markesa… Iz te perspektive kad vidite današnje novinarstvo, kako vam izgleda? Ni prije nije bilo previše mogućnosti, ali ih je svakako bilo više nego danas.

Pa vidite, tada je bilo puno tabu tema. Dovoljno je bilo načeti neku na suptilan način – jer previše direktan bi vas ostavio bez posla – i ako biste to uspjeli, postali biste poznati. Daću vam jedan primjer. Evo, recimo, Etiopija. Današnjim medijima sasvim nezanimljiva zemlja. Danas da napišete članak koji liči na doktorat o Etiopiji – koga briga. U ono vrijeme Etiopija je bila nesvrstana, Hajle Selasije je bio prijatelj Tita. Biti nesvrstani i biti prijatelj Tita bi vas automatski kvalifikovalo kao pozitivnu ličnost. Dakle, Hajle Selasije je trebao biti pozitivan. S druge strane, sav narod mu je umirao od gladi, a on je jeo zlatnim kašikama, iz zlatnih tanjira i davao je veoma izdašne poklone svojim međunarodnim prijateljima. I onda je neko prvi napisao da je car go, čak mislim da je to bio Vuk Drašković, kao dopisnik Tanjuga iz Afrike, da taj car živi kao faraoni, da je negus, car careva. I to čak nije bilo preoštro, nego onako, signalizirajući, to je odmah bilo čudo od teksta koji bi te odmah promovisao. Nije bila ni totalna istina napisana, bilo je dovoljno da napišeš nešto malo drukčije od željene percepcije i već si bio novinar.

A drugo, najpoznatiji novinari su bili iz poljoprivrede i iz sporta, jer si tu imao veću slobodu pisanja. Iz ekonomije nije bio poznat niko. U moje vrijeme, nijedan novinar koji je pisao o privredi nije bio poznat. Čak i Dragiša Bošković, ubjedljivo najbolji, mogao je pisati za ljubljansko Delo, koje mi zbog jezičke barijere nismo mogli čitati, i on je bio anoniman u onom dijelu Jugoslavije koja je govorila srpski i hrvatski. I bio je jedini koji je pisao drukčije i koji bi izdržao i današnje vrijeme. Da li su bili bolji? Bila je manja konkurencija i bio je jedan televizijski kanal. Ljudi u Srbiji se sjećaju Brane Surutke i Miće Orlovića koji su lijepo čitali, bili zgodni ljudi, ali su oni bili spikeri, nikad svoje nešto nisu napisali. Nekad ne bi ni znali šta čitaju.

Postoji puno predrasuda vezanih za ono vrijeme, kako u novinarstvu tako i u ekonomiji. Kako vi to vidite?

Mislim da su stanovi su bili lošiji, auti su bili lošiji, autobusi su bili lošiji. I puno smo bili bliži onom stanju „Ko to tamo peva“ nego nekoj elita koja je živjela evropski. Drugo, obrazovanje. Kažu često da su danas ljudi površniji, da je obrazovanje lošije. Možda, ali čini mi se da danas u Banjaluci sigurno 10 puta više ljudi zna engleski nego prije rata. I sigurno je da u novinarstvu ima puno više ljudi s fakultetom nego prije. A te što tvrde da današnji fakulteti ne vrijede ništa ja bih upitao zašto bi Kumrovačka politička škola bila bolja? Jer koliko je njih tamo preko partijske veze završilo fakultet ekspresno za godinu dana.

Samo se o tom nije pričalo. Ja sam lično živio puno bolje u ono vrijeme, ali ono vrijeme nije bilo bolje. Nesigurnost je danas veća, ranije kad bi se dokopao radnog mjesta to je bilo za cijeli život. Danas je teško i početi, namučiš se da počneš, a onda i kad kreneš ne znaš koliko će trajati. Ali čovjek je rođen da se bori i da napreduje, nije rođen da uzme radno mjesto i sa njega ode u penziju. To je dobro dijagnostifikovao srpski premijer Vučić.Bio sam sad kod njega u maju i dao mi je veliki intervju. On kaže: „Mi bismo u Srbiji htjeli da sa uvijek istim znanjem na svake dvije-tri godine napredujemo, a da pritom ništa nismo novo naučili niti doprinijeli. I da je dužnost države da ti obezbijedi taj i takav napredak.“ To, druže, više ne može. S jakim uzvičnikom. E sad, hoće li on u tom dvoboju pobijediti, to je drugo pitanje. Ja se za Vučića bojim.

S druge strane, i Vučić je čovjek koji nema ni dana radnog staža.

Pa ja za ljude koji nemaju ni dana radnog staža, a imaju pozitivno znanje imam više razumijevanja nego za one koji imaju radno mjesto 25 godina, a da su na njemu napravili više štete nego koristi.

Vas s pravom smatraju novinarskom legendom. Šta vas čini najponosnijim u vašem dosadašnjem radu? Šta vam je najdraže?

Više bih govorio o kvantitetu nego o nekom pojedinačnom učinku. Bilo je nekih stvari koje nisu bile loše. Radio sam subotnji dnevnik na Televiziji Beograd. Neka razdoblja Jutela su bila dobra. Na Hrvatskoj televiziji sam isto radio dnevnik. Sjećam se, pod Tuđmanom su ekranom dominirali Hercegovci i dijaspora, ko god bi došao iz dijaspore automatski bi bio gost u dnevniku. A onda je pobijedila socijaldemokratska opozicija i, sjećam se, niko nije naredio da nestanu Hercegovci i dijaspora, ali se nekako podrazumijevalo da to vlast hoće. I onda sam napravio emisiju „Brisani prostor“ u kojoj su oni ostali. Uvijek bi bio jedan prilog iz Bosne i Hercegovine i često iz dijaspore. Tada bi gledanost išla strašno visoko. Onda sam imao pritisaka u stilu zašto ti tako nesrazmjerno radiš te teme? Pa, rekao bih, zato što na HRT-u ima 500 emisija sedmično, zar je problem što je taj koncept u toj jednoj mojoj? Pa bi mi rekli, nisi ti tužan ispravljati balans. Dobro, odgovorim ja, ako u drugim emisija bude toga, ja ću onda svoje redukovati. Izdržao sam to i drago mi je da je ta emisija opstala. Poslije, kada se vratio HDZ, sva dijaspora se opet vratila, ali ne i Hercegovci. Oni su nesretni zauvijek nestali.

Sada, između ostalog, radite Alhemiju Balkana.

Da, odradili smo Bosnu i Crnu Goru, sada je na redu Srbija. Mislim da će to biti emisija kojom će biti zadovoljni i gledaoci koji su Srbi i oni koji to nisu. To će biti korektna emisija i to je ono što ja zagovaram: da postoji jedna mjera dijaloga. Recimo, u jednoj od tih emisija je poduži intervju sa Matijom Bećkovićem i zbog tog su mi prigovarali mnogi. Bio sam i kod prestolonasljednika Karađorđevića pa su mi i za njega prigovarali. Jedan prijatelj iz Srbije mi je rekao: „Šta ćeš kod Ace Gice? On je bezvezan tip.“ A ja sam rekao: „To što je on za vas on za vas bezvezan je uglavnom zbog toga što ne govori dobro srpski.

No dobro, ja ću s njim razgovarati na engleskom ili francuskom, nažalost, ne mogu na grčkom i arapskom koje ja ne znam a on zna, a nešto zna i španski. Ja njega cijenim iz dva razloga. Prvi je taj da nikad ništa loše nije rekao ni o kome. A drugo, rekao sam, vi ste prosipali suze za Jovankom Broz, koja nije mogla da živi u svojoj rezidenciji na Dedinju koja je tuđa, u dvoru koji je tuđ, a njemu zamjerate što živi u svom dvoru koji mu ne vraćate i pritom mislite da je struja koju on troši preskupa.

Prošli ste cijeli svijet. Kako vam danas izgledaju ovi naši prostori sa svim svojim prednosima i manama?

U Srbiji, uzmimo je za primjer, po meni je najveći problem što 35% ljudi starijih od 30 godina žive kod tate i mame. To je jedna komocija koja je neoprostiva. Vidite, možda je to surovo, ali imate najbogatijeg čovjeka u Srbiji Miodraga Kostića, koji je svoju djecu sa 14 i 15 godina poslao na školovanje u Švajcarsku. Kaže, srce me boli. Svi su me tračali, svi su govorili da sam bešćutan, nemoralan, ali vidite, oni danas imaju 22-23 godine i oni uopće ne zavise od moje firme. Samostalni su ljudi. Da su bili sa mnom, kaže on, da sam im kupovao mercedese, ko zna šta bi bilo s njima. U Skandinaviji je drugi odnos, to je ta luteranska radna etika da je rad od Boga. Ovdje, na ovom prostoru, sve tri vjere u praksi misle da je rad božja kazna. Svaka vjera te uči da budeš vrijedan, to ti svi govore kad odeš do popa, sveštenika, hodže… Ali u praksi to nije tako.

Ja sam pravio anketu u Srbiji, možda navodim pogrešne brojke, ali svela se na ovo. Biste li radije bili pekar koji zarađuje 10.000 evra i radili 12 sati dnevno ili radili 120 sati u državnoj službi i imali 1.000 evra. Bilo je pola – pola. U Americi bi 95% bili pekari. Ja sam pitao po Srbiji, pa i po Bosni, uspješne ljude koji u svojoj sredini zapošljavaju, recimo,100 ljudi, isplaćuju plaće, plaćaju poreze, dobro im ide. Kad je godišnji prijem u gradu, da li su oni počasni gosti? Oni su rekli: „Pa nas uopšte ne zovu na te prijeme!“ Koga zovu? Učitelje, profesore, najpožrtvovanijeg vatrogasca, samo ne privrednike. To su naše velike boljke. Ali ni u tim uspješnim zemljama se ne živi tako sjajno kako mi mislimo. U jednoj Norveškoj prosječan Norvežanin ima manje zadovoljstava nego kod nas, tj. onoga što mi smatramo zadovoljstvom, na primjer da odeš negdje na jagnjetinu, da se družiš, da napraviš veliku svadbu, da izađeš s društvom. Kod njih se to radi ravno sedam puta manje nego kod nas.

Boris Maksimović (Frontal)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *