hamburger-icon

Kliker.info

Goran Bregović : Iz miješane sam kuće, ne znam prema kome bih uperio pušku u ratu

Goran Bregović : Iz miješane sam kuće, ne znam prema kome bih uperio pušku u ratu

August 22
07:10 2019

Goran Bregović, balkanska i svjetska muzička zvijezda, stigao je u rodno Sarajevo nekoliko dana prije koncerta “Tri pisma iz Sarajeva” koji će biti održan na Bijeloj tabiji. Vidno raspoloženog Bregovića sreli smo na Sarajevo Film Festivalu gdje će predstaviti dokumentarac “Mali dokumentarni film o tri pisma” i razgovarali s njim o muzici, Sarajevu, ali i kritikama na koje nailazi.

“Tri pisma iz Sarajeva” napokon ima priliku čuti i sarajevska publika. Kakva su očekivanja i zbog čega je Sarajevo toliko čekalo na ovaj koncert?

Sarajevo jeste dugo čekalo, ali “Tri pisma iz Sarajeva” su porudžbina bazilike Saint Denis iz Pariza. Zbog toga je taj koncert prvi put izveden u Parizu sa Francuskim nacionalnim simfonijskim orkestrom i solistima. Krenulo je kao porudžbina, tražili su da napišem koncert za violinu i simfonijski orkestar i ja sam počeo baratati sa dvije metafore. Prva je Sarajevo koje ne koristim kao ime grada, već kao metaforu za vrijeme u kojem živimo, jer ono što smo u Sarajevu vidjeli 1992. danas gledamo u cijelom svijetu. Danas možete biti dobre komšije, a već sutra pucati jedni na druge jer ste različiti. Druga metafora je violina, moj prvi instrument koji nikada nisam naučio svirati. Violina je metafora koja mi omogućava da imam muziku, jer se svira na tri načina – klasični koji možemo nazvati kršćanskim, dakle onako kako se svira u klasičnoj muzici, drugi je klezmer, način na koji violinu sviraju Jevreji, a treći orijentalni, onako kako violinu sviraju muslimani na Orijentu.

Koncert ćete održati 24. augusta na Bijeloj tabiji, koliki je izaov bio pretvoriti jedan takav prostor u koncertnu dvoranu?

Ja sam insistirao da koncert bude održan na Bijeloj tabiji. Odrastao sam na Kovačima, cijeli život sam pio tucanu kafu i oduvijek sam smatrao da je Bijela tabija najljepše mjesto u Sarajevu. Znam da se u Sarajevu stvari pokreću teže nego na drugim mjestima, ali sam pomislio da bi “Tri pisma iz Sarajeva” mogla postati razlog promjena. Izgleda da sam bio upravu i da ćemo dobiti ljetnu pozornicu koju Sarajevo do sada nije imalo. Pretpostavljam da je bilo komplikovano prilagoditi je, ali danas sam bio gore i izgleda mi poput svjetskih tvrđava koje su pretvorene u najljepša koncertna mjesta.


“Tri pisma iz Sarajeva” posvetili ste vjerskom skladu u svom rodnom gradu, odnosno krahu istog ističući da je to vaša molitva za mir. Je li mir u kojem živimo prividan i je li mir na ovim prostorima uopće moguć?

Ako pogledate historiju uvidjet ćete da smo stalno iznova ponavljali iste ratove i da iz njih nismo naučili ništa. Tužno je koliko malo čovjek uči. Međutim, ja sam privilegovan jer imam mogućnost uraditi ono što političari i vjerski lideri ne mogu, ja mogu stvari koje su nezamislive staviti na jedno mjesto i pokazati da one mogu biti u harmoniji. Šteta je da to ne koristim, jer ako postoji mjesto sa kojeg trebam poslati poruku da je lako i jednostavno živjeti zajedno onda je to Sarajevo. Ovo je grad koji u svojoj historiji ima lake i teške momente suživota. Mi nikada nismo objašnjavali zbog čega je Sarajevo imalo najveći doprinos kulture i subkulture u bivšoj Jugoslaviji, a danas znamo da je to zbog miješane sredine. Miješanost daje kulturu, autentičan je samo barbarizam.

Kako komentarišete kritike zbog činjenice da ste devedesetih godina, kada se Jugoslavija raspala, odbili zauzeti stranu ističući kako to nije vaš rat?

Ja sam dugo na terenu i o sebi sam čuo razne stvari i kvalifikacije. Jedino što nisam do sada čuo je da sam gej i nacionalista, valjda za to nemam dovoljno kvalifikacija. Ja sam iz miješane kuće, moj otac je bio Hrvat katolik, majka mi je pravoslavna Srpkinja, a supruga muslimanka. Prema tome, ne znam prema kome bih ja u tom ratu uperio pušku. Zaista sve volim jednakim žarom i to se vidi i u mojoj muzici koja predstavlja patchwork svih nas. U mojoj muzici naći ćete različite utjecaje, od dalmatinskih klapa do makedonskih neparnih ritmova. To je neizbježno, jer muzika izlazi iz mnogo dubljeg mjesta nego govor. Istina, niko nema iluziju da muzika može nešto promijeniti. Ne mislim ja da ću koncertom pred nekoliko hiljada ljudi na Bijeloj tabiji utjecati na stanje svijesti, ali možda zaista ti ljudi koji dođu gore pomisle da u život može izgledati poput te muzičke partiture u kojoj sviraju muslimani, jevreji i kršćani.

Pethodnih dana je u fokusu javnosti vaše gostovanje u emisiji “Ćirilica” u kojo ste voditelju Milomiru Mariću govorili o svom susretu s osuđenim ratnim zločincem Radovanom Karadžićem.

To je anegdota koju stalno prepričavam. Legenda kaže da je obezbjeđenje druga Tita napravilo propust na otvaranju Skenderije, jer nije pretreslo sve kabine u wc-u i kada je jedan dečko izašao vidio je druga Tita kako piša i počeo aplaudirati. To su situacije za koje ne možete biti spremni. Ovo je bilo isto, godinu dana prije početka rata zatekao sam se na istom mjestu s Karadžićem, igrali smo karte i pitao sam ga kako stoji naša stvar. To je nekako vremenom postala legenda koju prepričavam i koja je paralelna s ovom o drugu Titi.

Kako vam Sarajevo izgleda danas, iz perspektive osobe koja je svirala po cijelom svijetu?

Uvijek sam mislio da Sarajevo ima više sreće sa umjetnicima, nego umjetnici sa Sarajevom. Ovdje je teško uspjeti i možda su baš zbog toga ti uspjesi ozbiljniji. Međutim, ima neke čarolije u mjestima u kojima odrasteš. Ja sam ovdje proveo najbolje godine života i zbog toga o Sarajevu ne mogu govoriti objektivno. Ja sam Sarajlija i sebi mogu dozvoliti da kažem nešto ružno o ovom gradu, ali nekome drugom to nikad ne bih dozvolio. Sarajevo danas mi izgleda mlado, podsjeća me na Istanbul. Međutim, kada je riječ o politici mi moramo naučiti osnovne stvari, moramo naučiti da glasamo mozgom, a ne u afektu. Demokratija može biti opasna i mi smo najbolji primjer toga.

Da se vratimo na muziku, svirate li ono u čemu uživate ili ono za šta ste sigurni da će izazvati osjećaje u publici? Da li je i koliko je publika danas probirljiva?

U muzici ne možete mnogo kalkulisati. Onaj ko je osuđen da piše mozgom, osuđen je na propast. Možda neki glupan misli da zna foru, ali ja sam oduvijek znao da to kreće duboko, iznutra. Cijeli život sam imao privilegiju da za novac radim ono što bih inače radio besplatno.

Veliku popularnost stekli ste osamdesetih godina prošlog stoljeća kad ste djelovali u grupi Bijelo dugme. Šta bi Brega koji je osamdesetih godina bio frontmen Bijelog dugmeta rekao o muzici koju svirate danas?
Godišnje odsviram dvadesetak koncerata s Bijelim dugmetom i ponekad mi se učini da tu ima i solidno napisane muzike. Nije to bez razloga bilo toliko uspješno, a ono što je najvažnije je činjenica da mnogo stvari u opusu Bijelog dugmeta ima veze s tradicijom. Ja sam izgleda oduvijek instinktivno radio nešto što sam tek kasnije osvijestio. Znate, život je kratak i nemate kad da pritišćete mnogo tačaka, a ja sam na svu sreću od početka imao samo jednu, onu odakle su moji korijeni. Kada ste mladi mislite da imate vremena, ali onda shvatite da ako imate sreće možete istražiti samo jednu mogućnost. Oni koji misle da imaju vremena vjerovatno računaju na život poslije ovog.
Govorite o mogućnosti istraživanja jedne tačke no ipak ste nakon uspjeha koji ste postigli s Bijelim dugmetom odlučili karijeru fokusirati na Orkestar za svadbe i sahrane koji je originalno ideja Branimira Johnnyja Štulića. Zbog čega?

Bijelo dugme je na velikim koncertima uvijek imao trubački orkestar koji je svirao nama u garderobi i uvijek je vođa orkestra bio u bijelom odijelu. Taj romski, užasavajuće kičerski nagon da šef odjene bijelo odijelo mi je do te mjere bilo groteskno da mi se počelo dopadati. Misliš da bih ja inače odjenuo bijelo odijelo? Pa ima li nešto gore od toga? Međutim, kada mislim o svom koncertu, o najvažnija dva sata u svom danu, ja sam prerušen u bijelo odijelo, na pozornici imam alkohol i tamo sjedim ne radeći ništa naročito, jer dajem signale orkestru i malo pucketam prstima. Ne sjećam se da mi je to Johnny ikad spominjao, sjećam se da me je zvao da napravim bend u kojem bih ja svirao bass, a on gitaru. On je divan dečko, ali on ne zna svirati gitaru. Ta mi je konverzacija, naprimjer, ostala u sjećanju. Ali ako je imao ideju o tom orkestru, lijepa je.

E. Ljubčić (Klix)

 
 
Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *