hamburger-icon

Kliker.info

Gojko Berić : Život od kojeg se bježi

Gojko Berić : Život od kojeg se bježi

Juli 06
16:53 2018

Kamere hvataju duge redove muškaraca i žena, mahom mlađeg svijeta, koji sa povišenim adrenalinom čekaju pred konzulatima stranih zemalja u gradovima bivših jugoslovenskih republika. Zahvalan je to medijski materijal, koji televizija emituje kad god gledaocima ne može da ponudi nešto uzbudljivije. Poput, recimo, istorijskog zagrljaja robusnog Donalda Trumpa i omalenog, debeljuškastog sjevernokorejskog diktatora Kim Jong-una.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Ili, što je bliže prvoj temi, poput slika iz života kolona iznurenih, gladnih i frustriranih migranata koji su se domogli Bosne i našli se u začaranom krugu iz kojeg očajnički traže izlaz. Iako ljudi koji pred konzulatima čekaju na vize, na jednoj strani i migranti iz afričkih i azijskih zemalja na drugoj, pripadaju različitim svjetovima, u njihovim sudbinama ipak ima nečeg zajedničkog – i jedni i drugi bježe od života kojim više ne žele da žive. I bježe u istom pravcu. A upravo se u Sarajevu, u maju ove godine, desio bliski susret ta dva svijeta, jednog koji se spremao da napusti svoju zemlju i drugog, koji je to već učinio, neki od njih još prije godinu ili dvije; jednog koji će nesmetano stići tamo gdje je krenuo i drugog, pred kojim su spuštene sve rampe.

Ti očajnici su zbunjeni i nisu više sigurni gdje je ta Evropa u kojoj traže spas – u Hrvatskoj, članici EU, čija ih policija prebija, oduzima im novac i mobitele i vraća ih preko granice ili je Evropa možda u Bosni, gdje su sreli dobre ljude? Ali, vratimo se našoj balkanskoj priči. Sudeći prema TV snimku, pred kapijom njemačkog konzulata u Beogradu čeka u redu barem dvjesta ljudi. Kamera otkriva nervozu na njihovim licima. Na pitanje reportera da li misli da će u Njemačkoj biti sretan, jedan tridesetogodišnjak, kompjuterski programer, kaže: “Znam da ću tamo biti tužan, ali ako ostanem u Srbiji, biću nesretan.”

Pred konzulatom Njemačke u Zagrebu sličan prizor. Jedan četrdesetogodišnjak govori u mikrofon: “Moj prijatelji i ja idemo zajedno. On je nezaposlen, dok ja imam posao. Ali ne želim da živim u ovakvoj Hrvatskoj.” Ista slika pred slovenačkim konzulatom u Banjoj Luci. “Vi ste već u zrelim godinama, a ipak odlazite”, obraća se novinarka jednom muškarcu. “Imam 60 godina. Borio sam se za ovu državu, a sad je napuštam. Mladima savjetujem da odavde bježe što prije, jer ovdje nema života”, kaže odlučno visok, snažan čovjek.

Željka Cvijanović vjerovatno nije ni svjesna da njena objava o povećanju penzija za čitavih 2,5 posto ovim ljudima zvuči kao cinizam primijenjene populističke politike. Bilo bi mnogo korisnije da gospođa premijerka na sjednici svoje Vlade razmotri pitanje: Zašto je u posljednje tri godine Republiku Srpsku napustilo 90 hiljada stanovnika, što je grad veličine jednog Prijedora? Iz većeg bh. entiteta otišlo je više od 70 hiljada ljudi, iz Srbije oko 250 hiljada, iz Hrvatske oko 200 hiljada, što, ističu cinično raspoloženi komentatori, otprilike odgovara broju hrvatskih Srba koje je Tuđman akcijom Oluja uspio otjerati.

Zašto toliko ljudsko mnoštvo odlazi sa ovih prostora? Da li samo zato što je život negdje u Evropi, Americi ili Kanadi bolji? Sve dok se cijela priča vrti samo oko toga, vlasti mogu da kažu: Ljudi su uvijek išli i uvijek će ići tamo gdje im je bolje! Navodeći podrugljivu izjavu premijera Plenkovića, koji je tri četvrtine nezadovoljnih građana Hrvatske nazvao “dosadnim gunđalima”, dodavši da bi Afrikanci bili presretni da su na njihovom mjestu, novinar Jutarnjeg lista postavlja ironično pitanje: Zašto onda ni afrički emigranti ne žele ostati u Hrvatskoj?

Bivša prosperitetna država se još početkom devedesetih godina prošlog vijeka sunovratila u ponor krvavog rata. Budućnost je potom nestala u gangsterskom bogaćenju beskrupulozne manjine i siromašenju velike većine tranzicionih gubitnika. Na toj socijalnoj matrici utemeljene su sve države nastale raspadom Jugoslavije. Beznađe traje sve do danas, sa neizvjesnim krajem, ali mlade generacije ne žele da dožive gubitničku sudbinu svojih roditelja. Krajem prošlog mjeseca, u kišnom sarajevskom danu, žureći Ferhadijom, čuo sam kratki dijalog dvojice mladića: “Šta ima, jarane?” “Odlazim ti u Švedsku, jarane.” “„Kada?” “Za dva-tri dana. Sredio sam sve papire.” “Pa, sretno, jarane!” I gotova priča.

Nema patetike, ne zaslužuje suzu zemlja u kojoj narod stadionski i na mnogo drugih načina veliča svoje ratne zločince i proslavlja “pobjede” nad stoljetnim komšijama, zemlja čija je jedna entitetska tvorevina planetarno poznata po genocidu u Srebrenici. Ovdje je generacijama oduzeto trideset godina života i biće im oduzeto još ko zna koliko, ovdje je mržnja ugrađena u školske udžbenike, ovdje je svako poštenje pokopano i zamijenjeno pohlepom, političkom i drugom korupcijom, organizovanim kriminalom… I ništa nije palo s neba. Konkretni ljudi su Bosnu i Hercegovinu učinili takvom, zaslijepljeni svojim uvjerenjima, interesima i mjerilima.

Zato se više niko ne zaklinje na vjernost svojoj “jedinoj domovini”, bilo da je riječ o Bosni, Srbiji, Makedoniji ili Hrvatskoj. Ali, nezaposlenost, siromaštvo i besperspektivnost nisu jedini razlog odlaska. Istraživanja pokazuju da sve više mladih obrazovanih ljudi ne žele da žive u vrijednosnom sistemu kakav su ustanovila postsocijalistička balkanska društva. Ne pristaju, recimo, da trpe uvredljivo i raskolničko naglašavanje svoje i tuđe etničke i vjerske pripadnosti, svakodnevno i u svakoj prilici, koje se pretvorilo u svojevrsno maltretiranje individue, pogotovo ako ona pripada manjini.

Taj antievropski mentalitet ugrađen je ne samo u politički sistem već i u cjelokupan kulturni model u Bosni i Hercegovini, u kojoj, nakon što su nacionalističke elite preuzele vlast, tvoje ime određuje i tvoju sudbinu. Bježanija mladih je njihov referendumski odgovor na takvo nazadnjaštvo. Zato oni idu tamo gdje će im, naravno, biti bolje, ali gdje ih, takođe, niko neće pitati jesu li Bošnjaci, Srbi ili Hrvati, muslimani, pravoslavci ili katolici.

“Šta ima, jarane?” “Odlazim ti u Švedsku, jarane!”

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *