Kliker.info

Osim što je izazvala političku i medijsku buku, što je svakodnevna pojava na zapadnom Balkanu, Deklaracija hrvatskog Sabora o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini ne dobacuje dalje od pakosne “novogodišnje čestitke” adresirane na političko Sarajevo.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Deklaracija zvuči kao dežurni, već poznati jednopartijski (HDZ) lament koji ovdašnjim Hrvatima više šteti nego što im koristi. Jedino što u svemu tome zavrjeđuje pažnju jeste činjenica da se Deklaracijom najavljuje nastavak politike našeg zapadnog susjeda prema BiH, poznate kao miješanje u unutrašnje stvari ove zemlje.

Što se toga tiče, stvari ne stoje drugačije ni kad je riječ o Srbiji, koja se postavlja pokroviteljski prema Republici Srpskoj. Tako će biti sve dok na vlasti u Beogradu i Zagrebu budu prononsirani desničari, pretendenti na neostvarene ciljeve iz devedesetih godina. Oživljavanje političkih mrtvaca i njihovih ideja nikada nije bilo preporučljivo, to je abeceda svake razumne politike. Međutim, sudeći prema snazi desnice u Hrvatskoj i Srbiji, Franjo Tuđman je živ, a ni Milošević nije mrtav.

Različitog mentalnog sklopa, ni po čemu slični osim po uvjerenju da demokratija nema nikakvih prednosti nad apsolutizmom, oni su bili vladari užasnog balkanskog rata. Bosna i Hercegovina je imala nesreću da postane predmet njihovih velikodržavnih ciljeva, kopča koja je neraskidivo povezala njihove političke biografije i njihovu odgovornost za patnje i stradanje miliona ljudi.

To što je Milošević umro u ćeliji haškog zatvora prije izricanja bilo kakve presude, a Tuđmanova smrt preduhitrila optužnicu Carle Del Ponte, od sporednog je značaja. Ironija je u tome što ga je pravda, makar i mrtvog, ipak stigla – prije godinu dana Haški tribunal je izrekao presudu Franji Tuđmanu, kao čelnom čovjeku udruženog zločinačkog poduhvata u BiH. U kakvom god kontekstu Milošević i Tuđman bili pomenuti, uvijek ih vidim kako u Karađorđevu, s čašom viskija u ruci, stoje nagnuti nad kartom svog zamišljenog plijena, pripremajući dženazu jednoj nezavisnoj, međunarodno priznatoj državi (“Franjo, uzmi, bre, i taj Cazin i Kladušu.

To su turski krajevi, meni to ne treba”). Njihov odnos je bio neobičan, ali ne i lišen izvjesne logike. Kad god bi Milošević pobijedio na izborima, i Tuđman bi se osjećao sigurnijim. Kad je NATO počeo bombardovanje Srbije, Tuđman je u intervjuu italijanskom dnevniku La Stampa pokušao amnestirati Miloševića od odgovornosti za krvavi raspad Jugoslavije, pripisujući rat istorijskom nasljeđu i neraščišćenim računima iz prošlosti.

Poštovali su svaki međusobni dogovor i nisu se jedan drugom miješali u poslove kolektivnog hipnotiziranja vlastite nacije. Nikada ih niste mogli čuti da jedan o drugom javno kažu nešto loše, čak ni kada je Milošević slao tenkove na Vukovar, ili kada je Tuđman istjerao iz Hrvatske nekoliko stotina hiljada Srba. Prljave poslove u srpsko-hrvatskoj propagandističkoj makljaži prepuštali su svojim medijima.

Milošević je u zapadnim medijima bio obilježen kao “balkanski kasapin”. Upoređivan je i sa Hitlerom! S druge strane, Franjo Tuđman je bio neskriveni rasista (“Sretan sam što mi supruga nije ni Srpkinja ni Židovka”). Srbe koji su izbjegli pred Olujom ispratio je sa neobuzdanom mržnjom (“Neka idu i neka nose svoje prljave gaće sa sobom”). Ali kad je 10. decembra 1999. umro, Milošević je poslao telegram saučešća njegovoj obitelji. Bilo je to simbolično, “posljednje pismo” prijatelju.

Oni su zaista bili iskreni politički prijatelji i saveznici, kao što su, istovremeno, bili i iskreni neprijatelji. Da nije bio spriječen haškom potjernicom, Milošević bi možda otišao i na Tuđmanov pogreb. Na vijest o Tuđmanovoj smrti, Televizija Srbije prenijela je Tanjugov komentar u kojem je hrvatski predsjednik okvalifikovan kao sljedbenik Ante Pavelića i glavni krivac za egzodus hrvatskih Srba. Milošević s tim komentarom formalno nije imao nikakve veze. On je izgubio sve ratove, a Tuđman je svoj rat dobio.

Nije želio Hrvatsku “bez krvi”, želio je po svaku cijenu biti pobjednik. Predao je Miloševiću Posavinu, u zamjenu za pražnjenje Hrvatske od Srba. Nedavno mu je, na 19. godišnjicu smrti, podignut spomenik na platou ispred kultne dvorane “Lisinski” u Zagrebu. Izliven u bronzi, spomenik je, sa postamentom, visok čitavih sedam metara, a podignut je najviše zaslugom gradonačelnika Milana Bandića, koji je uklonio Tita sa poznatog zagrebačkog trga i bacio ga u kontejner.

Protivnici Tuđmana i njegovog režima osudili su podizanje spomenika, nazvavši skulpturu “estetskim užasom”, te “slikom i prilikom Tuđmanove ostavštine”. Autor spomenika, akademski kipar Kuzma Kovačić, novinaru je rekao kao je “htio napraviti portretnu figuru koja je simbol hrvatske slobode u koju je nastojao utkati dušu živog Tuđmana”. Jurica Pavičić, kolumnista Jutarnjeg lista, tu je izjavu prokomentarisao ovako: “Kovačić je doista uspio postići svoj naum, da s nama ‘bude živi Tuđman’. Upravo zato, ta skulptura i jest besprimjerno jeziva. Imamo točno onakvog Tuđmana kakvog Zagreb danas zaslužuje i kakvog Hrvatska danas zaslužuje. U taj je kip doista u potpunosti ‘utkana duša’ jednog frustriranog, promašenog i na stranputicu zabasalog društva”.

Kao što vidimo, živ je Franjo, a ni Slobo nije mrtav! U Srbiji raste čudan sentiment prema Miloševiću, uprkos tome što je svojom politikom bacio zemlju na koljena. Njegove pristalice hoće da mu podignu veliki spomenik! I to na Ušću, mjestu njegovog čuvenog govora pred milionskom masom, kada je promovirano tzv. događanje naroda.

Spomenik čovjeku koji je pokrenuo krvavi točak istorije! Milošević i Tuđman su Bosni i Hercegovini nanijeli štete od kojih se ona nikada neće oporaviti, razorili su njeno multietničko društvo i osakatili je za sva vremena. Nisu samo Bošnjaci žrtve njihovih politika, žrtve su i Srbi i Hrvati. Danas su ti narodi frustrirani, osiromašeni, zbunjeni i zadojeni mržnjom. Tuđman je na ime takvih zasluga nagrađen spomenikom u Zagrebu, Milošević će za iste zasluge sutra možda biti nagrađen spomenikom u Beogradu.

Ali, kad smo već kod spomenika, postoje svi razlozi da se na nekom od gradskih trgova u Bosni i Hercegovini podigne spomenik žrtvama Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana. Sarajevo je idealno mjesto za to. Em je geografsko središte bivše Jugoslavije, em je simbol patnje i stradanja pod četverogodišnjom opsadom.