Kliker.info

Sićušni virus iz Wuhana, s kojim svijet mjesecima vodi borbu na život i smrt, nastavlja da podmuklo i brutalno napada i ubija ljude širom planete. Medicinska nauka ne zna o njemu gotovo ništa, osim da je smrtonosan i da “nema ni krila ni noge”, nego ga ljudi zastrašujućom brzinom prenose jedni drugima.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Prema jednoj od njenih pratećih teorija, pandemija koronavirusa može biti smrtonosna i po samu demokratiju, time što potencijalnim diktatorima pruža priliku da parlamentarnu vlast uzmu u svoje ruke i zadrže je i nakon što nesreća prođe. Najčešće se u tom kontekstu, naročito kad je riječ o zemljama EU, navodi primjer mađarskog premijera Victora Orbana.

To je dovelo do javne polemike o mjerama koje države preduzimaju kako bi na svojoj teritoriji suzbile pandemiju ove zaraze, kakvu svijet ne poznaje posljednjih sto godina, a koje su, po prirodi stvari, represivnog karaktera. Organičavanje kretanja, ponekad rigorozno, uvođenje neprekidnog policijskog sata na dva, čak i više dana, kao i dosljedno prakticiranje “socijalne distance”, prihvaćeni su kao najefikasniji ljudski štit od nekontrolisane zaraze, a time i štit države i njenog zdravstvenog sistema. Milioni ljudi su stavljeni u karantin, a javni život je sveden samo na najnužnije segmente. Neudobnosti života postale su jedini način da se koronavirus pobijedi.

Put u diktaturu

Međutim, neki pripadnici establišmenta koji kreiraju javno mišljenje, vide u tim mjerama represiju, discipliniranje građana, čak i put u diktaturu. I dok pandemija koronavirusa bez predaha sije smrt širom planete, oni mašu zastavama demokratije i ljudskih prava. Književnik Bora Ćosić, intelektualac vrijedan svake pažnje, piše u dnevniku Danas da ga Vučićev policijski sat asocira na doba njegovog djetinjstva u okupiranom Beogradu, kad su noću ulicama grada šetali samo esesovci sa mašinkama!?

Što je previše, previše.Poštujem svačiju privrženost tim velikim idealima, ali neka mi takvi kažu, prvo, kada je to na Balkanu vladala demokratija i drugo, zašto ovdašnji narodi, voljom većine, već tri decenije dovode na vlast tipove koji preziru i demokratiju i ljudska prava? Ne mislim da u ovoj velikoj ljudskoj tragediji treba zaboraviti na temeljne civilizacijske tekovine, ali činiti ih važnijim od života i smrti, zvuči licemjerno.

Problem tih ljudi je što oni ne nude nikakvu alternativu opšteprihvaćenom “modelu spasa”, jer ništa bolje još nije izmišljeno. Teorije zavjere i slične gluposti već su potrošene. Je li alternativa da se smjesta otvori sve što je moralo biti zatvoreno, od kupleraja i kockarnica do stadionskih kapija i pustiti ljudsko mnoštvo da pohrli na ulice kako bi steklo “imunitet krda”, pa ko živ, ko mrtav? Šveđani su probali nešto slično pa su se opekli.

Svaka ozbiljna država želi da se njeno društvo ponovo otvori i život vrati u normalu, ali o tome odlučuje taj prokleti virus. Najuspješnije u borbi protiv ove bolesti bile su zemlje koje su odmah shvatile ozbiljnost situacije i brzo reagovale, poput Njemačke, insistirajući na zabrani većih okupljanja, zatvaranju škola, tržnih, sportskih i kulturnih centara, ograničavajući javni prevoz, rad od kuće, izolaciju zaraženih i provodeći što masovnije testiranje.

Vijetnam, zemlja sa 95 miliona stanovnika, prvog aprila je stavio cijelu državu u karantin, iako ima mali broj potvrđenih slučajeva. Za sada nema ni jednu žrtvu. Čak je i Katolička crkva, najmnogoljudnija na svijetu, uvažila opasnost od smrtonosne zaraze i, po cijenu da prekrši svoje tisućljetne dogme i tradiciju, spremno dala prednost zdravlju tijela nad zdravljem duše.

“U najsvetije vrijeme godine crkve su prazne. Nema križnih puteva, nema procesija. Papa drži mise praznoj bazilici Sv. Petra čija je veličina i raskoš obesmislena. Premda inače sporedan lik, čini mi se da je jedini ostao i postao glavni Pilat. Vjernici i nevjernici, svi peremo ruke”, piše Branimir Pofuk u svojoj kolumni u Večernjem listu.

Naravno da autokratija nije najbolji saveznik u borbi protiv pandemije. Demokratija je bolji i jedini pravi izbor. Ali, zašto Republika Srpska u ovoj dramatičnoj situaciji bolje funkcionira od Federacije? Zato što je jedan goropadni autokrata, Milorad Dodik, sve konce i konopce vlasti uzeo u svoje ruke, zapravo ih nije ni ispuštao. Iako je član Predsjedništva BiH, dakle zadužen da brine državne brige i poslove, Dodik popuje svakoj odluci koju formalno donosi Vlada RS-a, ukratko – ponaša se kao mali Putin.

Federacija nije ustrojena tako da bi imala svog Dodika, ali to nije smio biti razlog njenog priključivanja na politički respirator. Uzrok bolesti je poznat – duboko međusobno nepovjerenje SDA i HDZ-a BiH. Ono je suštinskog karaktera, otrovan plod potpuno oprečnih političkih ciljeva, i kao takvo neotklonivo. Zadrtost njihovih politika pokazala se otporna i na koronavirus. Pandemija nije opametila ni Vijeće ministara, jedinu instituciju koja asocira na nešto malo vlasti i nadležnosti države BiH.

Njegov prvi čovjek Milan Tegeltija, jedan inače blijed i neuvjerljiv lik, tipičan proizvod ovdašnje politike, sjedi u Banjaluci ne odmičući od Dodikovih skuta, pa je “saveznu vladu” učinio gotovo nepostojećom.

Protokolarni performansi za javnost, sa Radončićem, odnosno Dodikom u glavnoj ulozi, priređeni na Sarajevskom aerodromu u čast dolaska turskog aviona sa medicinskom opremom, odnosno u Mahovljanima gdje je sličan materijal dopremljen ruskim avionom, na svoj su način posvjedočili o državi u kojoj živimo i kojom upravljaju političari koji nikada nisu odbacili svoje dejtonske nacionalističke kostime.

Oni koji su je učinili takvom, neće nikada biti kažnjeni. Pandemija, koliko god to zvučalo paradoksalno, samo produžuje njihovo štetočinsko trajanje. Nisu oni naša sudbina, već naš izbor, pa svako lamentiranje na tu temu završava u pukoj patetici.

Noćno orgijanje studenata

Mi smo neodgovorni i kad, evo, treba spašavati živu glavu. O tome bi možda nešto mogla reći vijest koja je prije nekoliko dana stigla iz Tuzle, gdje se grupa naših studenata vratila iz Češke. Oni su smješteni na određeno vrijeme u hotel Tuzla. Međutim, ubrzo su prekršili protokol o samoizolaciji, provalili zaključana vrata i prepustili se noćnim orgijama. To su učinili članovi buduće akademske zajednice, od kojih su neki možda i budući ljekari! Teško da bi i pomislili da nešto slično naprave u Češkoj, Austriji ili Njemačkoj.