hamburger-icon

Kliker.info

Gojko Berić : Zašto ne razumijemo našeg prijatelja Borisa Budena

Gojko Berić : Zašto ne razumijemo našeg prijatelja Borisa Budena

17 Jula
03:21 2020

Jednom godišnje, svakog 11. jula, Srebrenica se nađe u plimi pijeteta velikog dijela svijeta, posvećenog žrtvama genocida nad Bošnjacima, a već sutradan nastaje nagla i velika oseka političkog i medijskog interesovanja za stravične događaje iz 1995. i traje, manje-više, sve do idućeg 11. jula.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Obilježavanje dvadeset pete godišnjice srebreničkog genocida, jedinog u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, režirao je sićušni smrtonosni virus porijeklom iz kineskog grada Wuhana i obavljeno je na reduciranoj, gotovo simboličnoj ravni. Kako su javili mediji, više od četrdeset državnika i vjerskih poglavara iz svijeta, među kojima i papa Franjo, oglasio se tim povodom sa jedinstvenom porukom: Da se Srebrenica nikad ne zaboravi i nikome ne ponovi! Indikativno je da među predstavnicima vjerskih zajednica iz BiH nije bilo nikog iz Srpske pravoslavne crkve.

Ali koliko god sve te poruke zvučale dirljivo i odisale empatijom prema žrtvama, one su u većini slučajeva tek kurtoazni gest predstavnika civilizovanog svijeta, crveni datum i jedna od obaveza u njihovom političkom kalendaru. Mnogima od njih, pandemija koronavirusa čak je u neku ruku dobro došla – nisu morali putovati na komemoraciju u daleki, ukleti bosanski gradić i izlagati se julskim žegama.

Od njihovog opetovanog lamenta o Evropi “ranjenoj u srce”, o “stidu” međunarodne zajednice, ili o “neizbrisivoj mrlji” na našem zajedničkom sjećanju, do sada nije bilo nikakve stvarne koristi. A neće je biti ni ubuduće.

Virus poricanja

Sav taj kurtoazni narativ nije nikakva utjeha, a pogotovo satisfakcija za preživjele majke, supruge, djecu i sestre njihovih pobijenih sinova, muževa, očeva i braće. Kao crvena nit u njihovim reagovanjima i dalje se provlači poziv, a zapravo vapaj upućen Srbiji da se suoči sa svojom ratnom prošlošću i prizna da je politički, vojni i policijski aparat Republike Srpske, podržavan od Miloševićevog režima, sinhronizovano počinio genocid nad bošnjačkim civilima u zoni pod tobožnjom zaštitom UN-a.

Ali, njihov vapaj ostaje bez odjeka. Nacionalistička Srbija, dominantno većinska, i dalje živi u znaku Omerte, mafijaškog zakona šutnje, koji se danas poštuje više nego prije deset ili petnaest godina. Tri četvrtine nacije zaražene su virusom poricanja genocida u Srebrenici. To je svijest koja je beznadežno zarobljena u mračne labirinte mitomanije, gdje svjetlost istine i razuma ne dopire.

Na čelu te države je čovjek po imenu Aleksandar Vučić, koji je 1995. izgovorio nezaboravnu nacističku prijetnju: “Pa vi bombardujte, ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu Muslimana, pa da vidimo sme li međunarodna zajednica ili bi ko drugi da udari na srpske položaje…”. Kasnije je rekao da sada misli drugačije: “Ali sam svakako govorio i druge, brojne stvari, za koje sam u tom trenutku mislio da su dobre, a koje sasvim sigurno ne bih danas ponovio”.

Vučić je u međuvremenu “odrastao”, od svoje prošlosti čuva se tako što mudro šuti, ali u njegovoj kulturi sjećanja genocid u Srebrenici ne postoji. Dodik je u tom kontekstu “evoluirao” u tragikomičnu ličnost. Prije petnaestak godina saglašavao se sa istinom o genocidu, odobravao presude Haškog tribunala i pozivao na hapšenje Karadžića i Mladića, da bi u međuvremenu prevrnuo kapu i Spomen-mezarje u Potočarima nazvao “običnim vojnim grobljem”.

S druge pak strane, postoji i među Bošnjacima ozbiljan psihološki problem u odnosu prema Srebrenici. U to smo se mogli uvjeriti mnogo puta, pa tako i prošle subote, gledajući online emisiju Federalne televizije, u kojoj su gostovali Nataša Kandić, Boris Buden i Almir Kliko, viši stručni saradnik sarajevskog Instituta za istraživanje ratnih zločina.

Nakon što je Nataša Kandić rekla da su sve žrtve proteklog rata “naše žrtve, građani jedne te iste države u kojoj su zajedno živjeli”, filozof Boris Buden, koji živi u Berlinu, priklonio se u potpunosti toj tezi i dodao: “Sve nevine žrtve tog rata su moja politička braća i sestre, jer su pobijeni samo zato što su stajali na putu stvaranja etnički ekskluzivnih država i državica, od kojih, kao što vidimo, ne možemo ništa dobro očekivati”.

Na to je Almir Kliko reagovao ovako: “Generalizacija zločina i žrtava negira genocid u Srebrenici, gdje je na hiljade ljudi pobijeno samo zato što su bili Bošnjaci”. Voditeljica emisije bila je zbunjena, nije se snašla i nije ni pokušala da razriješi ova dva jako važna, međusobno suprotstavljena stava. Ali, šta je to pogrešno i neprihvatljivo u stavu našeg osvjedočenog prijatelja i antinacionaliste Borisa Budena?

Ratni zločini su bili plod političkih projekata etničke homogenizacije i brutalnog razdvajanja naroda, u čemu su Srbi bili nemjerljivo najangažovaniji. Činjenica je takođe da su kreatori i izvršioci tih projekata na kraju nagrađeni. Suđeno im je, ali su po izlasku iz zatvora dočekani kao nacionalni heroji. Međutim, teza pomenutog višeg stručnog saradnika krajnje je problematična.

Ona učvršćuje stanje duha u kojem su “naše” žrtve naša briga, a “njihove” njihova briga. Zato svaka ideja o pomirenju doživljava poraz. Pa i Srbi su ubijani zato što su bili Srbi, i Hrvati su ubijani zato što su bili Hrvati. Zar globalan pristup zločinima i žrtvama Drugog svjetskog rata znači negiranje holokausta?

Vijeme je odavno stalo…

Navedena teza potvrđuje nešto već viđeno – nastojanje povelike grupe ljudi, koji su mahom bili daleko od tog strašnog događaja, da stekne monopol ne samo na narativ o srebreničkom genocidu već i na tumačenje patnje preživjelih žrtava kao ekskluzivno bošnjačke patnje. Ima i Srba koji su očajni zbog tog zločina, počinjenog u njihovo ime.

Aktivistkinja Udruženja Majke Srebrenice Kada Hotić rekla je neki dan pred TV kamerama: “Neću da budem žrtva i neću da živim kao žrtva. Želim samo istinu i pravdu”. Te heroine su najsvjetliji likovi u priči o Srebrenici. Prema svojoj užasnoj tragediji iz jula 1995. odnose se čista srca, bez trunke mržnje, bez osvetničkih emocija i bez patetike. Žele samo smiraj mrtvima i istinu i pravdu za žive.

Nažalost, SDA i SNSD su život u Srebrenici sveli na opštu političku mobilizaciju dviju lokalnih zajednica – bošnjačke, koja insistira na dokazivanju već dokazanog, i srpske, koju predvodi ljubitelj četništva i koja genocid negira. Ljudi koji žive u Srebrenici govore ovih dana da je u tom kraju vrijeme odavno stalo. Srebrenički sat ide unazad. Postoje, kažu, naselja i sela u kojima ima 300 kuća, a navečer ne gori nijedno svjetlo! Halo, državo…

Podijeli

Jedan komentar

  1. Miki
    Miki 22 Jula, 22:53

    Dobri stari Gojko Svaka mu je na mjestu.

    Odgovori

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku