hamburger-icon

Kliker.info

Gojko Berić : Voz koji kasni neograničeno

Gojko Berić : Voz koji kasni neograničeno

August 09
16:27 2018

Četrnaestog avgusta, kako je najavljeno, poslanici Narodne skupštine RS-a baviće se preispitivanjem jednog od najvažnijih dokumenata o ratu u BiH – Izvještaja Komisije za Srebrenicu. Sjednica je zakazana na zahtjev predsjednika Milorada Dodika, uz njegovu sugestiju da Izvještaj bude poništen. Prije četrnaest godina, u ove avgustovske dane, izgledalo je da istina o genocidu u Srebrenici utire sebi put.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Tada su svi ministri u Vladi tog entiteta digli ruke u znak prihvatanja pomenutog dokumenta, jer su činjenice koje su u njemu navedene bile ne samo grozne već i neporecive, pa nije imalo nikakvog smisla suprotstavljati im se. Predsjednik i četiri člana Komisije bili su Srbi koje je imenovala Vlada, dok je ostalu dvojicu članova, engleskog pravnika Gordona Bacona i Smaila Čekića, direktora Instituta za istraživanje ratnih zločina u BiH, imenovao visoki predstavnik Paddy Ashdown. Komisija je utvrdila da je zločin u Srebrenici bio planiran.

U prvoj fazi planirano je zauzimanje Srebrenice, u drugoj je trebalo energično i bez oklijevanja razdvojiti muškarce od žena, a u trećoj sve muškarce likvidirati. U operaciju su bile uključene političke, vojne, policijske i upravne strukture Republike Srpske. Navedeno je da je u tih nekoliko dana jula likvidirano više hiljada Bošnjaka, na način koji predstavlja teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Obraćajući se javnosti povodom ovog izvještaja, tadašnji predsjednik RS-a Dragan Čavić nazvao je srebrenički pokolj “crnom stranicom istorije srpskog naroda”. Bio je to veliki korak za Dragana Čavića, gest lične hrabrosti da se sa najvišeg političkog položaja Srbima kaže istina u lice, ali za taj isti narod, ispostaviće se, to nije značilo više od tapkanja u mjestu i ostajanja na pozicijama sa kojih se taj zločin ne samo umanjuje već i proglašava izmišljenim.

Uprkos pravomoćnim presudama dva najviša međunarodna suda, oba sa sjedištem u Haagu, srpske vladajuće elite ne žele priznati da je u tom bosanskom gradiću počinjen genocid nad Bošnjacima. Dodik sada želi da u “crnu stranicu” istorije srpskog naroda unese i neka “bijela polja” – uključivanjem stradanja Srba u Podrinju, gdje je, navodno, ubijeno oko 2.600 lica, od čega 266 žena i djece. Srebrenica je postala paradigma jednog posebnog spora među državama nastalim raspadom Jugoslavije.

To je spor u vezi uzroka i krivaca za ono što se dogodilo devedesetih godina prošlog vijeka. Posredstvom društvenih mreža, ali i na druge načine, taj spor regrutuje i ljude pune mržnje, prostakluka i bijesa. Neko ih je nazvao “ljudima iz kanalizacije”. Njihov broj je zastrašujući. Nedavno smo se po ko zna koji put mogli uvjeriti kakve gadosti može da smisli njihov bolesni um. Riječ je, da podsjetimo, o morbidnom twittu kojim je popraćena smrt Hatidže Mehmedović, predsjednice Udruženja Majki Srebrenice: “Čitam umrla Hatidža Mehmedović iz udruženja biznismenki Srebrenice. Ko li će je sahraniti. Muž ili sinovi?!” Autor te ljudskom umu neshvatljive pakosti je Vjerica Radeta, potpredsjednica Narodne skupštine Srbije i zastupnica Srpske radikalne stranke (SRS) Vojislava Šešelja. Iz Beograda je stiglo nekoliko izvinjenja, ali je šok koji je izazvala Radeta sve to zasjenio.

Ovdje dolazimo do suštinskog pitanja: Šta da se radi? Šta vrijedi što je na ovogodišnjoj komemoraciji u Potočarima Čedomir Jovanović rekao: “Ovo su uradile životinje iz mog naroda!” Ko se sve kome proteklih godina nije izvinjavao za počinjena zla, ali su sva ta izvinjenja bila neiskrena, jer je u svačijoj glavi ostala neizgovorena misao: Ovaj kome se tobože izvinjavam, on je glavni krivac za sve! Upravo odnos prema ratnim zločinima najbolje govori koliko su balkanski narodi i njihove političke elite daleko i od demokratije i od građanske zrelosti i odgovornosti. Kao Srbin, imam pravo da najodgovornijim ljudima iz srpskog naroda postavim pitanje u kojim se to srpskim školama i crkvama, ne od juče, uči mržnji, progonu i ubijanju komšija druge nacije i vjere? Ali kao građanin, isto tako imam pravo da mjerodavne Hrvate ili Bošnjake pitam u kojim se to njihovim školama i bogomoljama uči mržnji, progonu i ubijanju ljudi druge nacije i vjere? Naravno, na tako postavljena pitanja nikada nećete dobiti iskren odgovor. Holokaust je pripreman u nacističkim školama, u crkvama još i ranije. U ratu devedesetih godina svi su činili zločine pa je logično da se svi s njima i suoče, iako su, recimo, srpski i bošnjački zločini neuporedivi. Ali ako svi nastavimo živjeti u uvjerenju da smo mi žrtve svojih komšija, a da komšije nisu naše žrtve, nikada nećemo izaći iz tog začaranog kruga.

Umjesto država izgrađenih na načelima građanskog društva, na Balkanu imamo države izgrađene na simbiozi etničkih i religijskih načela. U takvom ambijentu pojedinačna intelektualna pobuna protiv nacionalističkog kolektivizma nema nikakvih šansi. Najbolji roman na tu temu, vrhunski film ili provokativna kazališna predstava tu su nemoćni. Može se sto najuglednijih Srba potpisati pod izvinjenje zbog šovinističkog ispada Vjerice Radete, ali to neće značiti ništa ako će sve ostati po starom. Sve dok srpsko društvo ne doživi korjenite promjene, ono neće moći ili neće željeti da shvati šta se desilo u Srebrenici i na drugim stratištima u Bosni. Na Balkanu se sve, kako je pisao Andrić, sporije pokreće nego u ostalom svijetu. Razmišljajući o uzrocima moralnog, istorijskog, društvenog i ekonomskog sloma srpskog naroda, Branko Kukić, jedan od najistaknutijih srpskih intelektualaca, kaže: “Ubeđen sam i nepokolebljiv u svojim uverenjima da ovom našem stanju mora postojati neki dubok uzrok i da su osnovni uzroci pre svega u nama samima.”

Autor se pritom poziva i na zapažanja, analize i upozorenja nekolicine istaknutih ličnosti srpske istorije. Međutim, Srbi nikada nisu uvažavali a kamoli slijedili svoje najumnije ljude. Ni kod drugih balkanskih naroda stvari ne stoje bolje. Krleža je bio intelektualna gromada, ali u Hrvatskoj nikada nije bio široko prihvaćen, jer je kritikovao Katoličku crkvu i nacionalizam. Jesu li Bošnjaci išta naučili od Meše Selimovića? “Kako je moguće da jedan narod ne veruje tim ljudima?”, pita se Kukić u tekstu pod dojmljivim naslovom “Beleške pisane čekajući voz koji kasni neograničeno”.

Razvijeni svijet se danas kreće tolikom brzinom da ga “balkanski vozovi” nikako ne mogu stići. Oni su u neograničenom kašnjenju!

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *