Kliker.info

Kome će demobilisani borci 7. oktobra dati svoj glas? Kako sa političke, tako i sa sociološke tačke gledišta, ovo je možda najzanimljivije pitanje u finišu predizborne kampanje. Ono je važno zato što su, od svih socijalnih skupina, borci ispoljili najžešći bunt protiv postojeće federalne vlasti, a s druge strane, njihova privrženost ključnim faktorima te iste vlasti, SDA-u i HDZ-u, bila je svih proteklih godina neupitna.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Oslobođenje je početkom prošle sedmice objavilo kraći tekst pod naslovom “Ne želimo biti igračke neodgovornih političara”, iz kojeg doznajemo da su demobilisani borci odlučili da prekinu svoje protestno okupljanje pred zgradom Parlamenta Federacije BiH, pošto su shvatili da im je džaba da dolaze u Sarajevo, jer su vodeći političari krenuli da agituju u gradovima gdje misle da mogu steći značajniji broj pristalica. Borci su se zato odlučili za drugačiju taktiku – svoje javnosti poznate zahtjeve tražiće direktno na skupovima stranaka koje te zahtjeve opstruiraju.

Petnaestak njih već je bilo na skupu SDA u Zenici, ali su ga napustili, jer borci navodno nisu ni spomenuti. “Nismo htjeli praviti nered”, kaže jedan od njih. Zanimljivo, zar ne? Veterani proteklog rata su prije nekoliko godina demolirali zgradu federalne Vlade, a nedavno su nasrnuli na policiju i izazvali žestoku tuču u kojoj je bilo povrijeđenih policajaca i uhapšenih branitelja. A na skupu SDA u Zenici nisu, eto, željeli praviti nikakve incidente, kako ne bi “kvarili” predizbornu kampanju, nego su skup šuteći napustili!? Nisu, navodno, mogli slušati stranačke megafone, “koji već dvadeset godina ponavljaju jednu te istu laž”.

Čast bivšim borcima, ali ne spadam među populistički programirane novinare koji lamentiraju nad njihovom sudbinom u miru i glorifikuju njihovu ulogu u društvu. Demobilisani borci tvrde kako su oni stvorili ovu državu i “dali je u pogrešne ruke”. Ali, zar im je trebalo više od dvije decenije da to shvate? Oni su za sve to vrijeme pristajali da budu “rezervna vojska” vodeće bošnjačke, odnosno hrvatske stranke, njihov odan i kompaktan birački korpus. Ako smatraju da su stvorili ovu državu, onda i nemaju razloga za neko posebno zadovoljstvo. Tačnije bi bilo reći da su, uz ogromne žrtve, spriječili njen potpuni nestanak. A državu, kojoj slične u svijetu nema, stvorili su političari koji su o njoj odlučivali u Daytonu, u čemu su participirali i Alija Izetbegović i Haris Silajdžić.

Sa polovinom države, onom koju je zaposjela srpska vojska, ovdašnji ratni veterani nemaju nikakve veze, niti tamo mogu ostvariti ikakva prava. Od svoje državne polovine dobili su onoliko koliko je to bilo moguće. Umjesto da ih osposobljava za rad i zapošljava, država ih je od početka tretirala kao socijalni slučaj!? Demobilisani borci su pristali da budu razbijeni na čak 1.600 udruženja i tako stavljeni pod punu kontrolu “svoje” stranke. Ako su u ratu bili hrabri, u miru su se pokazali kao oportunisti bez mnogo političke mudrosti. Imali su snage da jurišaju na zgradu Vlade, razbijaju prozore i razvaljuju ulazna vrata, uz prijetnje pobjeglim vladinim ministrima i žestoko naguravanje s policijom, ali nisu smogli snage i odlučnosti da se izbore za jedinstveni registar boraca i njegovu javnu objavu, kako bi stvarni branitelji bili razdvojeni od lažnih.

Ovih drugih, navodno, ima na desetine hiljada. Oni godinama, ni od koga uznemiravani, nezakonito uzimaju pare iz budžetske kase. Vlast oličena u pokroviteljskim strankama biračkog stroja demobilisanih boraca, a riječ je o SDA-u i HDZ-u, ne želi da pročisti boračke spiskove jer bi ostala bez značajnog broja svojih pristalica. Ministarstvo za boračka pitanja FBiH objavilo je prošlog četvrtka svoju verziju famoznog registra, koji borci ne priznaju. Njihova imena su skrivena, to se valjda smatra državnom tajnom. Uzgred rečeno, samo u Sarajevu, tvrde upućeni, u boračka prava uvedeno je čak 26.000 lažnih boraca!? Borcima su leđa okrenuli i njihovi ratni komandanti, kojih nema na protestima. Neki od njih su se u međuvremenu obogatili i važnije im je šta o njima misle stranački šefovi nego oni kojima su u ratu komandovali.

Idući u ovoj priči tragom kakve-takve logike, naivni prognozer bi se kladio da će boračka zajednica ovog puta kazniti korumpiranu, prevarantsku politiku time što će joj uskratiti novi mandat. Ali, kako je u ovoj zemlji logika davno izbačena iz svakodnevnog života, teško da će ratni veterani, koliko god se navodno kaju što su državu “dali u pogrešne ruke”, presjeći svoju pupčanu vezu sa strankama koje su ih uhvatile u svoje mreže. Štaviše, gotovo je sigurno da će i na predstojećim izborima, u najvećem broju, glasati za iste likove koji ih “dvadeset godina lažu”. Ilustrujući postojanost biračkog tijela SDA, akademik Muhamed Filipović rekao je na televiziji da Bakir Izetbegović “ima za sobom 150 hiljada žena” koje ovise o federalnom budžetu. Kad je krajem januara 2016. uhapšen lider SBB-a Fahrudin Radončić, to je u Sarajevu, posve razumljivo, danima bila top-tema. Zatekavši se na Tržnici, glavnoj gradskoj pijaci, zaustavio sam se kraj jedne tezge da nešto kupim.

Jedna starija, zabrađena Bošnjakinja, razgovarala je sa prodavačicom i kaže: “Neka su uhapsili Fahru. Fala dragom Allahu da nisu uhapsili Bakira, ko bi nas hranio”. Ako na skorašnjim izborima Radončić preotme primat od Izetbegovićeve stranke, ta žena će se, ukoliko je još živa, podanički zaklinjati u svog novog “skrbnika”. Mnogi Srbi u Republici Srpskoj su uvjereni da je Dodik taj koji ih hrani i oblači i da bi bez njega sve otišlo u neku stvar. Dragan Čović je lišen takve socijalne “obaveze”, jer zapadni Hercegovci u većini žive jako dobro. Njegove pristalice imaju jedan drugi mentalni feler. Naime, ako im se predoči da se Čović godinama potucao po sudu, da se nakrao para i nagomilao impresivno bogatstvo, a sve kao novopečeni katolik i s vjerom u Boga, oni će spremno uzvratiti: I drugi su se nakrali, pa šta?

I drugi su dakle krali, i drugi su činili ratne zločine – to je metafora svijesti našeg bosanskog i hercegovačkog, općenito i balkanskog svijeta, prijemčivog za poruke svojih plemenskih poglavica, čak i onda kad one sadrže mržnju, kao što se to događa u sadašnjoj političkoj i medijskoj kampanji, koju prati zaglušujuća buka bubnjeva populizma.