Kliker.info

Ne spadam među obožavatelje estradnih zvijezda, niti mi je taj svijet mentalno i u društvenom smislu ikada bio blizak. Što ne znači da me mnoge njihove pjesme nisu doticale u kafani i uz vino, čineći me bilo sjetnim ili euforičnim.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

To što je Zdravko Čolić jedino takvo ime koje pominjem u ovoj kolumni, stvar je proste činjenice da je on u ovom dijelu Balkana bio centralna figura u minuloj novogodišnjoj noći. Okupio je, tvrde mediji, oko 80.000 posjetilaca iz zemlje i regiona, mahom mladog svijeta, i satima ih u hladnoj sarajevskoj noći držao u mladalačkom raspoloženju.

Svaka čast! Za mnoge tinejdžere ovaj koncert će možda biti najveći muzički doživljaj u njihovom životu. Ali, koliko god je Zdravko Čolić emotivno vezan za Sarajevo, koje danas malo liči na grad u kojem je rođen i postao zvijezda (“drugi ljudi su, drugi je grad”) i koliko god Sarajevo bilo ponosno na njegovu pjevačku i ljudsku veličinu, ova obostrana ljubav ipak nije toliko stvar sadašnjosti koliko nostalgične prošlosti.

Čolić je svojim spektakularnim nastupom učinio da mnogi zaborave na sumornu stvarnost, ali slatka hipnoza je trajala tek nekoliko sati. Ne postoji mag koji je u stanju da za jednu noć popravi naše zatrovano raspoloženje, koje su nam političari priređivali prethodnih trista šezdeset i nešto dana.

I tako, prođe i to. Život se već sutradan nastavio tamo gdje je stao u novogodišnjoj noći. To što su u novinama osvanuli naslovi kojima su opisivane masovne novogodišnje zabave na trgovima naših gradova, a Sarajevo proglašeno “centrom regiona”, nije više imalo nikakve veze sa stvarnošću. Zagrljaji, poljupci, dobre želje i nada da će ova godina biti bolja od prethodne završili su poput bengalske vatre. Prirodno je da se ljudi nadaju i valjda zato nikad nema toliko selameta kao na prelazu između dvije godine. Ali, nada je čista metafizika i nije spas u nadi, već u akciji.

Međutim, ovog puta je izostala i ta nada. Ko je makar i ovlaš pratio “pogrebne govore” niza javnih ličnosti povodom ispraćaja 2017, mogao je uočiti neuobičajen paradoks. Naime, teško da je ijedna mirnodopska godina u ovoj zemlji proglašena gorom i prokletijom od ove protekle i teško da su ijednoj narednoj podignuti tako veliki slavoluci pesimizma kao 2018?! Ipak, bilo bi pogrešno reći da je prethodna godina propala. Propale su mnoge godine, a ovu koja je upravo istekla političari su iskoristili kako bi Bosnu i Hercegovinu svrstali među nekoliko najsiromašnijih zemalja u svijetu. Ali, taj alarm se ne dotiče pohlepnih političkih struktura.

Vjerujete li da će se iko od njih zamisliti nad, recimo, najnovijim autorskim izvještajem Adisa Arapovića Stanje nacije? A evo šta Arapović, menadžer Centara civilnih inicijativa, kaže u intervjuu za novogodišnji broj magazina Start: “Ne možemo pustiti vukove među ovce, a upravo tako izgledaju naši sirovi političari kada se bave ekonomskim reformama dok im iz džepova vire referendumi, revizije ratnih tužbi, izborni zakon i drugi orasi… Našli smo dokaze o hiljadama novozaposlenih službenika i namještenika na nižim nivoima, u javnim ustanovama, agencijama, vanbudžetskim fondovima i posebno javnim preduzećima.

Najčešće bez konkursa, najčešće po partijskoj, familijarnoj ili koruptivnoj liniji”. Boli naše nacionalističke vođe neka stvar što je mečka zaigrala pred kapijom ove države kao glasnik njenog političkog potonuća i ekonomskog i socijalnog kolapsa. Nije ih briga ni za dramatična upozorenja najvažnijih ljudi EU, koji iz rukava vade svoje posljednje pedagoške adute, čekajući da se ovdje dogodi nešto prelomno ili da dignu ruke od svega, jer nisu u stanju da izađu nakraj sa lažima i podvalama naših narodnih deputata, ključnih protagonista “udruženog antievropskog poduhvata”.

Svi koji se bave političkim i ekonomskim procjenama – od ovdašnje opozicije i uglednih intelektualaca, do evropskih i američkih diplomata, saglasni su u tome da će ova godina, imajući u vidu oktobarske izbore, biti odlučujuća, po nekima i sudbonosna po Bosnu i Hercegovinu. Većina njih ne vidi ovdje veselu budućnost. Njihova prognoza glasi: Od 2017. gora će biti samo 2018! Bilo da vlast ostane u rukama nacionalista ili da je, kojim čudom, preuzme opozicioni blok predvođen SDP-om, socijalna nepravda se neće pretvoriti u socijalnu pravdu, bezakonje neće biti zamijenjeno vladavinom zakona, borci protiv organizovanog kriminala i, pogotovo, korupcije i nepotizma i dalje će biti tigrovi bez zuba, populizam i etnonacionalizam i dalje će imati veliku upotrebnu vrijednost u borbi za vlast, novih deset ili dvadeset kilometara autoceste neće riješiti problem nezaposlenosti, nacionalističke stranke i dalje će jedna drugoj biti opozicija, štrajkovi će biti svakodnevna pojava, mladi će u još većem broju odlaziti iz zemlje… Potrebne su godine, možda i decenije, da se isprave tolike “krive Drine”. Andrić nam poručuje da nikada ne trebamo prestati da ih ispravljamo. U kontekstu ove priče, to bi značilo da ćemo ih ispravljati tako što ćemo za potrebe državnih poslova birati ljude koji će biti do kraja posvećeni općim, a nikako ličnim ili stranačkim interesima. Nažalost, naš svijet u većini nije tome civilizacijski dorastao i zato plaća visoku cijenu vlastitog izbora. Jasno je na kakav birački mentalitet aludira Bakir Izetbegović kad kaže da “narodu niko ne može zabraniti da glasa za koga hoće”. To je rekao ovih dana, na godišnjoj konferenciji za novinare, koja će ostati upamćena po tome što neispunjena obećanja nije ni pomenuo, što je istakao da bi bez SDA stanje u zemlji bilo još gore i što je među prisutne novinare smjestio hor svojih stranačkih aktivista koji su mu frenetično aplaudirali.

Teško je biti pametan i reći na što će sve ovo izaći. Prije petnaestak godina na tribini Kruga 99 gostovao je Radomir Konstantinović. Situacija u BiH i regionu nije ni tada bila dobra. Veliki mislilac i filozof nije imao odgovor na pitanje šta nas čeka u bliskoj budućnosti. Umjesto toga, ispričao je anegdotu o jednom srpskom seljaku koji je nekih davnih godina, na slično pitanje, odgovorio: “Ne znam, valjda će, bre, nešto da iskoči”.

Valjda će u ovoj izbornoj godini i u Bosni i Hercegovini “nešto” da iskoči!