hamburger-icon

Kliker.info

Gojko Berić : Ubistvo s predumišljajem

Gojko Berić : Ubistvo s predumišljajem

Juni 21
17:15 2018

Da je preživjela pad komunizma, Jugoslavija bi ove godine slavila stoljeće svog postojanja. Nije dočekala jubilarni rođendan, jer joj je istorija ispisala nekrolog početkom tragičnih devedesetih godina. Desilo se da sam čitaoce Oslobođenja obavijestio o njenoj smrti prije nego što je ta zemlja stvarno i umrla. Učinio sam to u kolumni “Dug i krvav pogreb”, objavljenoj u ovom listu 4. jula 1991. godine.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Evo tog ključnog fragmenta: “Ubistvo je izvršeno, otkrivanje ubice treba prepustiti istoriji… Zvanična Srbija najavljuje da je ‘zaštita ugroženog srpskog naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini’ njena prva i osnovna briga i da će ‘taj cilj biti ostvaren svim sredstvima’.

Predstoji vrijeme instrumentalizovanog političkog nasilja, etničkih sukoba, terora, masovnih seoba i velikih pojedinačnih i kolektivnih drama. Jugoslavija je mrtva i treba je sahraniti, ali će pogrebni obred, po svoj prilici, trajati dugo i biti krvav.” Ovo je napisano puna tri mjeseca prije nego što je, početkom oktobra, Hrvatski sabor jednoglasno donio Odluku o raskidu državno-pravnih veza Republike Hrvatske s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ.

Ni početkom jula nije bilo teško zaključiti da je Jugoslavija umrla, ali ovdje je kvaka bila u nečem drugom – u sažetom i preciznom opisu njenog budućeg pokopa. Dug i krvav pogreb, to je zvučalo kao ošamućujuća najava nadolazeće kataklizme, u trenutku kad je stanje duha u Sarajevu bilo takvo da su mnogi još vjerovali u čudo, potiskujući pomisao da bi pod njihovim prozorom uskoro mogao osvanuti užasan rat.

Ne bih se vraćao na ovu proročansku epizodu iz mog novinarskog života da pogrebni obred zemlje koja se zvala Jugoslavija, započet prije toliko godina, ne traje i danas. Države nastale njenim krvavim raspadom još se glože oko međusobnih neraščišćenih istorijskih računa, koje u ratu nisu uspjele izmiriti. Traju njihovi komplikovani pogranični sporovi, pa sporovi oko otete imovine vrijedne više milijardi eura, etnički i vjerski animoziteti su dublji nego što su bili devedesetih godina, nacionalizam buja poput korova, a tu je i spor koji nikada neće biti razriješen – spor oko uzroka i prirode proteklog rata.

To je slika stote godišnjice zemlje koje više nema. Okidač sukoba bio je velikosrpski režim Slobodana Miloševića, koji je u Tuđmanovoj neoustaškoj nomenklaturi našao iskrenog saveznika u rušenju Jugoslavije i podjeli teritorijalnog plijena koji se zvao Bosna i Hercegovina. Politički i medijski dovedena do eksplozije, mržnja je u srpsko-hrvatskom ratu “racionalizirana” do te mjere da je pred njom nestajalo sve što je imalo bilo kakve veze sa zajedničkom državom.

Pred stampedom razbuktane nacionalističke strasti i potisnutih frustracija Jugoslaviju nije moglo ništa spasiti. Bila je to najzanimljivija zemlja na evropskom kontinentu, za kojom mnogi i danas žale, sa međunarodnim ugledom koji je znatno nadilazio njenu stvarnu veličinu, u čemu je kapitalnu ulogu imao Titov raskid sa Staljinom. Međutim, umjesto prosperiteta i ubrzanog priključenja Evropskoj uniji, koje je očajnički obećavao tragični junak tog vremena Ante Marković, njeni narodi su izabrali razlaz i pakao nacionalizma. Njena ekonomija i privreda, zajedno sa infrastrukturom, uništena je. Temeljito je obavljen i kulturocid, po kriterijumima nacističke prakse.

Na razvalinama dostignutog ekonomskog razvoja i civilizacijskih tekovina – a Jugoslavija je i u jednom i u drugom bila bar deset godina ispred zemalja sovjetske imperije – stvorene su garsonijera-državice, sa ideološki duboko podijeljenim i konfliktnim društvima. Sa izuzetkom Slovenije, sve su se one pokazale kao propali projekti nacionalističkih frustracija i ksenofobije. Njihov društveni bruto proizvod i danas je ispod onog koji su imale 1990. godine. Nije nevažan ni podatak da je u trenutku raspada Jugoslavije njen vanjski dug iznosio 15 milijardi američkih dolara, dok je ukupni dug novonastalih država dostigao preko 150 milijardi dolara, sa malim šansama da ga ikada isplate. Put u dužničko ropstvo je otvoren. Narodi su dobili svoje zastave, ali su mnogo toga izgubili.

Prirodno je što mnogi građani bivše Jugoslavije, koje njihovo agresivno nacionalističko okruženje etiketira kao “jugonostalgičare”, smatraju da im je u toj državi bilo bolje nego što im je danas. To su mahom ljudi koji su vjerovali u demokratiju, a onda se uvjerili da je to bila laž, to su radnici koji su u tranziciji prevareni i završili na ulici, to su penzioneri koje su njihove nove države pokrale, sve u svemu – ljudi koji u tom istorijskom lomu nisu dobili ništa, a izgubili su ekonomsku i socijalnu sigurnost. Umjesto individualne dobili su kolektivnu slobodu u vidu pripadnosti svojoj naciji; umjesto zagarantovanih individualnih prava, na kojima se temelje društva sa razvijenom demokratijom, data su im kolektivna prava za koja se često ne zna šta zapravo sa stanovišta pojedinca znače. Među jugonostalgičarima su i oni koji sebe doživljavaju kao antinacionaliste i evropejce i za koje je Balkan, nestankom Jugoslavije, postao klaustrofobičan.

Da li je Jugoslavija bila utopija na početku i na kraju ili su njeni narodi bili nedorasli svom istorijskom maksimumu, zamijenivši ga međusobnim pokoljem. Mišljenja o tome su različita. Za današnje ostrašćene desničare “Jugoslavija je idealni negativni Drugi” (Sonja Biserko). Većina iz kruga tih polemičara stoji na stanovištu da je bivša država, u oba svoja života, bila okvir za gigantski civilizacijski napredak svih njenih naroda, za njihovu emancipaciju i modernizaciju, dapače, da je bila preteča Evropske unije.

U svojoj knjizi “Istorija Jugoslavije u 20. vijeku” njemačka istoričarka hrvatskog porijekla Marie-Janine Čalić piše: “Jugoslavija je bila najozbiljniji modernistički poduhvat na ovim prostorima, a sve što se dešavalo od kraja osamdesetih i što se dešava i danas, u svojoj suštini je antimodernističko i vraća nas čitav vijek unazad.” Ističući da je prošlogodišnja anketa agencije Galup pokazala kako većina ispitanih iz Srbije, Crne Gore, BiH, Makedonije, kao i 45 posto iz Slovenije, smatra da je raspad Jugoslavije bio loša stvar, poznati britanski novinar Neil Clark u svom nedavno objavljenom komentaru kaže: “Uništenje Jugoslavije bilo je tragedija ne samo za ljude na Balkanu nego za cijelo čovječanstvo.” Clark poručuje: “Riješite probleme na Balkanu stvaranjem nove Jugoslavije.”

Ovo odjekuje poput bombe, kako među jugonostalgičarima tako, još više, među onima kojima i sama riječ Jugoslavija izaziva mučninu.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *