hamburger-icon

Kliker.info

Gojko Berić : U slavu crnih barjaka

Gojko Berić : U slavu crnih barjaka

09 Avgusta
05:15 2009

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Aprila 1941. u manastiru na Ozrenu obreo se četnički vođa Draža Mihailović i tu, kako tvrdi sadašnji namjesnik manastira Danilo Radojčić, "donio odluku o ustanku". Izgleda da je tog dana Bog zauvijek napustio Ozren, da bi se među manastirskim zidovima zakoptio đeneralov duh. Ispred manastira su četnici polagali, i polažu, zakletvu, tu su osvještavani njihovi crni barjaci sa mrtvačkom glavom. Prošle godine je taj mračni ritual obavio pomenuti Danilo, prilikom smotre pripadnika Ravnogorskog pokreta otadžbine Republike Srpske, ljubeći morbidni četnički simbol, "jer jedino s barjakom i zakletvom možemo ostati uspravni i čestiti kao neumrli đeneral Draža Mihailović".

Dobro je poznato da je Republika Srpska, metaforički rečeno, tvorevina tih istih crnih barjaka. Valjda ih zato sveštenik Danilo i blagosilja. Ali, kakav bi to bio sveštenik ako iznad svega ne bi stavio Boga. Republika Srpska je dakle nastala "na zakonima Božijim i vrlinama hrišćanskim". Pop Danilo je ovo rekao prošle subote, na ozrenskom saborovanju nekakve Srpske omladine. Nije ta teorija originalno njegova. Tumačenje prema kojem postoji veza između Srba, četništva i Boga dolazi od ljudi iz vrhova Srpske pravoslavne crkve. U januaru 1997., na Svetog Stefana, krsnu slavu Republike Srpske, vladika zvorničko-tuzlanski Vasilije Kačavenda i vladika Longin došli su u Brčko. U dugim crnim mantijama, sa zlatnim žezlom u rukama, šetali su Bulevarom, još uvijek vjerujući da će osvojeno Brčko ostati srpsko. "Mi smo ovdje četničko monarhistički narod. Četništvo je pokret svenacionalnog oslobođenja i ujedinjenja. Monarhija je božanska institucija. Kralj dobija blagoslov od Boga preko Patrijarha", objašnjavao je Kačavenda novinaru jednog beogradskog lista, i nastavio: "Uvek kažem, dabogda Drina postala ponornica, nemalo je prokletinje, pa da Srbi više ne žive razdvojeni."

Na Kačavendinu žalost, Drina ipak nije postala ponornica i život nije krenuo po njegovoj želji, a frustrirani vladika postao je perjanica vjerske mržnje. Cijela Srpska pravoslavna crkva razočarana je ishodom rata. A žrtve su razočarane njenim odnosom prema srpskim zločinima. Istina je da ih patrijarh Pavle nije opravdavao ni u ime vjere, ni u ime velike Srbije. Međutim, u njegovim načelnim stavovima izostala je oštra i jasna osuda tih zločina. Da je to činio, možda se genocid u Srebrenici ne bi dogodio. Nije čak smatrao da treba da demantuje zloglasnog Arkana kad je ovaj izjavio da je njegov vrhovni komandant niko drugi do patrijarh Pavle!?

Kad je o srpskim zločinima trebalo nešto reći, Crkva je šutjela. A šutjela je u korist vlastitih interesa, koji su bili čisto svjetovni. "Ako je rat, neka bude rat za sve! Neka se daju obeležja rata! A ne ta nejasnoća. Crkva bi preko svog vojnog sveštenstva morala da ima kontrolu, a ne da ona bude kontrolisana od političara." Tako je govorio jedan od predstavnika dominantnog bojovnog sveštenstva, koje se ponašalo, a ponaša se i danas, kao politička partija.

Pokažite mi nekog srpskog sveštenika koji je javno rekao da je Republika Srpska nastala na teškim i masovnim zločinima počinjenim nad nesrbima. Ako su u ratu bili u zabludi, zašto se u miru niko od njih nije pokajao i otišao u neki manastir da ostatak života provede uz "suv leb i vodu"? Umjesto toga, Crkva, uključujući i njenog onemoćalog patrijarha, javno demonstrira svoju duhovnu i političku bliskost sa Karadžićem i generalom Mladićem.

Danas sve institucije Republike Srpske imaju svoju krsnu slavu – opštine, škole, ostatak nekadašnje Vojske, i sam entitet. To bi valjda trebalo da posluži kao dokaz da je Bog bio i ostao na strani Srba. Najbolje što je, po mom mišljenju, ikada napisano povodom tog licemjernog nebeskog pokroviteljstva pročitao sam u februarskom broju Svjetla riječi, glasila Franjevačke provincije Bosne Srebrene. U "Pismu sv. Stefanu" nepotpisani autor kaže: "Dragi sv. Stefane, i ove godine, 9. januara, Republika Srpska je proslavila krsnu slavu na Tvoj dan. I već je 17 godina da Ti štitiš i nebeskim zagovorom pratiš ono što se tim imenom zove. Oprosti mi, sveti Stefane, ali čini mi se da bi se Ti ipak nekako trebao ograditi od ovakve tvorevine… Zar Tebe, dragi sv. Stefane, izopačavanje riječi ne pogađa? Zar Te ne boli laž i zlo u nebo vapijuće? Znam, reći ćeš mi: Moraš biti hrišćanin i oprostiti! Znam to, ali svejedno se pitam: Zar se tamo gore ništa ne računa jauk protjeranih, grozota pobijenih, užas silovanih i mučenih? Zar je dobro dizati hramove na tuđoj zemlji i od tuđe muke! Zar i gore vrijedi sila silnika, a ne suza uplakanih i očaj poniženih? Ne mogu poželjeti trajanje Tvojoj štićenici, sv. Stefane. Ljudski ne mogu. A, oprosti mi, ni hrišćanski."

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku