hamburger-icon

Kliker.info

Gojko Berić : Trst je naš

Gojko Berić : Trst je naš

23 Avgusta
05:58 2012

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Čitaoci starijih generacija lako će se sjetiti kakvo je značenje imao naslov ove kolumne prije nepunih šest decenija. I tada je, kao i danas, vođen spor oko međudržavne granice, ali mnogo duže i strateški neuporedivo važnije od ove kod Neuma.

Počelo je tako što su nakon višednevnih borbi s Nijemcima, u kojima je poginulo oko osam hiljada Titovih boraca, jedinice Jugoslovenske armije ušle u Trst 1. maja 1945. godine, samo nekoliko sati prije britanskih trupa. Međutim, Trst i njegovo zaleđe bili su "naši" svega četrdeset dana, nakon čega su, pod pritiskom saveznika, jugoslovenska vojna i civilna uprava morale napustiti zauzetu teritoriju. Od tada je stanje duž jugoslovensko-italijanske granice bilo stalno napeto. Kriza je kulminirala u jesen 1953, kad je novi italijanski premijer Giuseppe Pella na granicu poslao 50.000 vojnika. Jugoslavija je uzvratila gomilanjem svojih divizija. Takve provokacije bile su tipične za period hladnog rata. Istovremeno, obje strane su aktivirale svoje ideološke detonatore, pa su se građani počeli "spontano" okupljati na gradskim trgovima diljem obje države. Italijani su nosili transparente na kojima je najčešće pisalo "Trieste a noi" (Trst je naš), ali je patriotski zanos među Jugoslovenima bio mnogo snažniji, a arsenal ideoloških parola bogatiji: "Trst je naš", "Neka znaju Talijani, da Trst brane partizani", "Armija je čvrsta, mi ne damo Trsta", "Zona A, Zona B, biće naše obadv'je", "Dolje Pella, dolje Rim". Nije bio pošteđen ni papa.

Nekoliko mjeseci ranije umro je Staljin. Te jeseni sam išao u završni razred osnovne škole u Mostaru. Moja porodica je stanovala u ekskluzivnom oficirskom naselju na kraju grada, koje se zvalo Južni logor, ali je moje odrastanje bilo mnogo intenzivnije vezano za obližnji Mejdan, sirotinjsku mahalu na lijevoj obali Neretve, u kojoj je pretežno živjelo muslimansko stanovništvo. Bilo je to vrijeme siromaštva i gladi. Mlada raja umirala je od tuberkuloze, koju je narod zvao sušica. Da naši životi nisu vrijedni grada Trsta, to nam je nekako trebalo utuviti u naše male glave, pa se u svim školama na času jezika pisala zadaća na jednu te istu temu: "Život damo, Trst ne damo". Išli smo i na veliki miting koji se održavao na Musali, gdje se okupilo na hiljade temperamentnih Mostaraca, radnika, građana, omladine. Nošeni su transparenti, uzvikivane dežurne parole i držani govori. Trst je naš! Stajali smo prignječeni gomilom, mi žgoljavi osnovci, i napajali se patriotizmom.

I tako, da sada dalje ne raspetljavam ono što je historija već davno raspetljala a što se zvalo tršćanska kriza. Historijska ironija je u tome što je sa raspadom Jugoslavije i Trst postao mrtav grad, ekonomski propao, pošto je prethodno pune tri decenije živio i prosperirao od jugoslovenskih šoping-turista. Ko je u ono davno vrijeme mogao sanjati da će četrdeset godina kasnije naši "bratski narodi" isukati noževe i poklati se ratujući za teritorije? Kome je tada moglo pasti na pamet da će nekakav Veliki školj kod Neuma, otočić zanemarljive veličine, i nekakav kamen zvani Mali školj, koji povremeno izviri iz mora, postati predmet političkog i medijskog rata između Hrvatske i Bosne i Hercegovine? Nisu to slutili ni Tuđman i Izetbegović kad su 1999. potpisali sporazum prema kojem Hrvatska prepušta BiH vrh poluotoka Klek i pomenute otočiće u malostonskom zaljevu, i daje eksteritorijalni status susjednoj državi u Luci Ploče na period od 99 godina. Međutim, stvar je propala vrlo brzo, već u posljednjim mjesecima Tuđmanovog života, kada je Sabor, pod dojmom zapaljive "domovinske rasprave", odbio da ratificira pomenuti sporazum.

Nije tada bilo naročito teško biti veći domoljub i od samog Tuđmana. Jedan od njegovih prvih savjetnika prof. Slaven Letica svoju patriotsku dužnost obavio je tako što je javno zaprijetio kletvom svojim saborskim kolegama: "Ruka vam se osušila ako je podignete za ratifikaciju sporazuma koji na pravdi Boga drugoj državi ustupa ono što je sedam stoljeća bilo hrvatsko". Situacija je u međuvremenu postala još komplikovanija, jer je neumski paket uvećan za dva zahtjeva od strateškog značaja za Hrvatsku. To su pelješki most i koridor koji bi išao kroz zaleđe Neuma i spajao se sa cestom za Dubrovnik. Zagreb i Sarajevo su tek sada na mukama jer ne mogu da se dogovore o tome šta drugoj strani, i pod kakvim uvjetima, treba dati. Političari bi se nekako možda i dogovorili, ali su mediji, naročito u Hrvatskoj, oštro podijeljeni. Komentatori desničarskog Večernjeg lista udarnički, radeći u tri smjene, osporavaju svaki kompromis. Okomivši se na predsjednika Josipovića i premijera Milanovića, vodeći bojovnik ovog dnevnika Milan Vukušić piše: "Pravi državnici i normalni domoljubi hrvatski teritorij ili akvatorij branili bi ‘milijun’ godina te raskinuli sve sporazume i odbili sve arbitraže o onome što nije sporno. A ne čine hrvatski teritorij spornim zahtjevi Slovenaca, Crnogoraca, Srba i Bosne i Hercegovine, nego kukavstvo i spremnost hrvatskih političara na izdaju". "Bože, čuvaj Hrvatsku i njezine granice", vapi jedan drugi Večernjakov kolumnista.

Ponekad, kad stvari poput aktuelne gužve oko Neuma postanu suviše ozbiljne, one poprimaju elemente parodije. Tako je, na primjer, Tuđmanov ministar vanjskih poslova Mate Granić ovih dana morao uvjeravati hrvatsku javnost da Tuđman, potpisujući famozni sporazum sa Izetbegovićem, nije bio neuračunljiv, ističući kako je i Alija bio pri zdravoj pameti. Da ovaj slučaj, koji se možda neće raspetljati ni za deset godina, sve više postaje politička parodija, pokazali su novinari Slobodne Bosne i Večernjeg lista. Prvi su na Velikom školju postavili državnu zastavu BiH, a potom su na otočić stigli i ovi drugi i zatakli zastavu Hrvatske. Pa, je li "Trst" naš ili njihov? "Kad se zanemare novinarski performansi i uzmu u obzir činjenice na terenu do kojih je došao naš list, onda istina izgleda ovako: Veliki i Mali školj pripadaju Republici Hrvatskoj", domoljubno presuđuje zagrebački dnevnik. Ili, što bi se nekad davno reklo: "Život damo, Veliki i Mali školj ne damo".

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku