Kliker.info

Dan nakon Programskog skupa SDA u Zetri sreo sam u Ferhadiji bivšu koleginicu iz Oslobođenja. Iako se odavno nismo vidjeli, odmah me je upitala šta mislim šta će biti sa SDA i prije nego što sam stigao da bilo šta kažem, rekla: “Koprcaju se”.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Poput mnogih građana, i ona je razočarana u ovdašnje socijaldemokrate, smrkne joj se kad se pomene Lagumdžija, ali tako bi, kaže, željela da SDA doživi poraz na izborima u oktobru. Rastali smo se prije nego što sam uspio odgovoriti na njeno pitanje, ali sam shvatio da su njeni i pitanje i odgovor. “Koprcanje” je, naime, adekvatan, mada ne i jedini izraz za agoniju u kojoj se nalazi najveća politička partija u Bosni i Hercegovini.

Pokušaj Bakira Izetbegovića da njeno raspadanje retoričkom akrobatikom redefiniše kao put ka ozdravljenju i novom početku, imao je potpuno suprotan efekat. Služeći se davno potrošenim populističkim frazama Izetbegović je odavao čovjeka čija kola ubrzano kreću nizbrdo. Izgubljeni su Tuzla, Sarajevo i Bihać, a domino-efekat će se vjerovatno nastaviti. Zato čitava ta “programska” parada političkog kiča u Zetri nije bila vrijedna ničega osim podsmijeha. To je bio jedini način da sačuvaš zdrav razum slušajući partijskog šefa kako govori kao da je rat završen juče, a ne prije više od 22 godine. Ali, ni podsmijeh ti nije bio od pomoći u trenucima kad je grupa odabranih vojnika partije, čija je stranačka nadnica tog dana navodno iznosila 20 KM, frenetično aplaudirala aktuelnom vođi, skandirajući njegovo ime.

Prema svim procjenama, SDA je trenutno na najnižoj tački svoje dugogodišnje moći. Međutim, ništa se ne dešava slučajno. Da će stvar krenuti po zlu, moglo se zaključiti onog dana kad je Bakir Izetbegović, obraćajući se stranačkim aktivistima u Tešnju, rekao da se SDA mora vratiti svojim izvornim vrijednostima, vrijednostima islama i bošnjačke tradicije. To je bila više nego jasna najava ideološke i političke radikalizacije stranke, kao i raskida sa Tihićevom misijom njene suštinske, a ne formalne demokratizacije. Tihić je, iako uz velike otpore, uspijevao da amortizira stranačku desnicu, koja je i Aliji Izetbegoviću stvarala probleme. Ona je u njegovom sinu dobila lidera po svom ukusu. Sklon konfliktima na domaćem terenu, Izetbegović je pravio čudne gafove, precjenjujući značaj svojih ličnih i političkih veza sa turskim predsjednikom Erdoganom, pa je u međunarodnim krugovima postao jedan od najnepopularnijih političara u regionu. Vremenom je i njegova moć u stranci slabila, što su pokazali najnoviji događaji.

Raskid sa demokratizacijom podrazumijevao je uvođenje monolitnosti u stranački život, kao i guranje pod tepih afera koje se vežu za SDA i čije bi raspetljavanje u sudskim procesima značilo smrtni udarac za nju. Takva politička filozofija prihvaćena je takoreći plebiscitarno, bilo šutke ili uz aplauze, pa odgovornost za sunovrat stranke snose i oni koji se sada na političkoj sceni pojavljuju u novoj ulozi, kao sve popularniji disidenti. Bilo kako bilo, Izetbegović se našao u položaju kapetana broda u koji sa svih strana prodire voda.

On je u Zetri prešutio stranačku havariju i nije mogao reći ništa “ljekovitije” od onog što je rekao. Kad, recimo, kaže: “Mi smo organizovali odbranu ove zemlje, vodili brigu o raseljenim, ranjenim, demobilisanim…”, to nije ništa drugo nego hvatanje za slamku spasa. Kad kaže: “Socijaldemokrati i ljevica ne žele ništa dobro narodu i BiH, oni se samo bore za vlast”, to zvuči nebulozno. Zar smisao politike nije borba za vlast? Sve to dakle jedva da ima kakve veze sa teškim ekonomskim, socijalnim i drugim problemima sa kojima živimo. Nije teško osporiti monopol na odbranu zemlje koji je SDA prisvojila, mada nije jasno šta je odbranjeno a šta izgubljeno, a još je lakše učiniti smiješnom ovako prizemnu diskvalifikaciju ljevice. Međutim, Izetbegović u ovoj situaciji čini ono što može. On se obraća svojim biračima, a ne manjini evropeiziranih građana. A esdeaovi birački klijenti su idealni korisnici takvih i sličnih floskula.

Svojevremeno je jedan poznati sarajevski novinar ovako definisao SDA: “To je stranka tajkuna, sela i likova iz džemata.” Ovo se mora imati na umu kad god se pod lupu stavlja stanje duha u toj stranci. Birački korpus SDA segmentiran je na razne socijalne skupine. To su, velikim dijelom, isti oni ljudi koji demonstriraju na ulicama Sarajeva i drugih gradova. Najbolji primjer za to su demobilisani borci. Na njihovim protestnim skupovima nećete čuti osudu nacionalizma i šovinizma, Republika Srpska i treći entitet ih ne zanimaju, EU im je nešto nejasno, daleko i nevažno, oni ne postavljaju pitanje zašto su išli u rat, važno im je samo da od Federalne vlade iskamče crkavicu koju, više nego opravdano, traže. I ništa ih se više ne tiče.

Svjesni su da ih SDA tretira kao svoju partijsku vojsku i zato s pravom lupaju na njena vrata. Njihov mentalitet je bliži tranzicijskom lumpenproletarijatu nego politički prosvijećenom građaninu. Reformirana u klasičnu konzervativnu stranku centra, SDA bi mogla biti od koristi i Bošnjacima i Bosni i Hercegovini. U tom slučaju, moraće se odreći nekih zabluda i preispitati svoje političke ideje, po cijenu da izgubi dio biračkog tijela.

Malo je reći da je, poslije svega, zaslužila da ode sa vlasti. Vladala je na talasima etničkog nacionalizma i vjerskog populizma, nikad nije preferirala vladavinu prava i borbu protiv korupcije, njen nepotizam je prešao sve granice, u diskriminaciji građana po etničkoj osnovi nimalo ne zaostaje iza srpskih i hrvatskih nacionalista na vlasti i, sve u svemu, kao takva ne spada u moderne političke partije. Pristalice građanske opcije vide SDA kao zrelu krušku – stablo samo treba jače zaljuljati i ona će pasti. Ali, može li ljevica dovoljno snažno zaljuljati pomenuto stablo – pitanje je na koje ni ona sama u ovom trenutku nema uvjerljiv odgovor.