hamburger-icon

Kliker.info

Gojko Berić : Pravila igre, kako za koga

Gojko Berić : Pravila igre, kako za koga

Septembar 18
17:16 2014

Gojkob1Proteklog utorka svijet je obišla vijest da su Evropski parlament u Strasbourgu i Ukrajinski parlament u Kijevu ratifikovali sporazum o pridruživanju, koji će stupiti na snagu 1. januara 2016. godine, kada će početi ekonomska integracija zemlje s Evropskom unijom.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

U četvrtak, dok budete čitali ovu kolumnu, stanovnici Škotske odlučivaće na referendumu o nezavisnosti svoje zemlje. Oba ova događaja izazivaju pažnju cijelog svijeta, prvi zato što je Kijev debelo nagrađen za svoju aktuelnu prozapadnu politiku, a drugi jer su geopolitički efekti eventualnog otcjepljenja Škotske od britanskog Kraljevstva nepredvidivi. Izvještavajući o atmosferi koja na Ostrvu vlada uoči sudbonosne odluke pred kojom se Škotska nalazi, svjetski mediji pišu kako se kraljevski London nalazi ”pred suzama”. Iako kod kuće imamo hiljadu problema, na sve nas koji sizifovski ispravljamo ovdašnje ”krive Drine”, oličene u idiotskim vlastima, sporazum između Strasbourga i Kijeva djeluje deprimirajuće, jer nas uvjerava da evropska pravila igre važe kako za koga i da stanje koje vlada u Bosni i Hercegovini nije ono što Evropi remeti njen san. Strogo kontrolisani haos čini suštinu evro-američkog pokroviteljstva nad ovom dejtonskom tvorevinom, na kojoj su izvršeni bezbrojni eksperimenti, od opsade Sarajeva do njenog držanja u ”luđačkoj košulji”. Ako sada u svemu tome ima neke utjehe, onda je to činjenica da je izbijanjem ukrajinske krize svijet upao u politički metež, u kakvom se Bosna i Hercegovina nalazi ima tek nešto manje od četvrt stoljeća.

Referendum u Škotskoj podsjeća nas na ”referendumske” godine u Jugoslaviji početkom devedesetih, u predvečerje njenog nasilnog raspada.

Despotsko ponašanje Slobodana Miloševića, kojeg je Tuđman lukavo slijedio, uništilo je sve pregovore šestorice postkomunističkih republičkih lidera, od kojih su prvi održani 28. marta 1991. u Splitu, a posljednji, šesti po redu, 6. juna u Sarajevu. Za razliku od današnjeg Londona, koji ne može da zamisli raspad Kraljevstva, tadašnji Beograd nije se našao ”pred suzama”, već je u euforičnom raspoloženju bacao cvijeće na tenkove JNA koji su kretali na Vukovar. Bio je to kraj jedne utopije, kraj države koja se zvala Jugoslavija i koja je, smatra Latinka Perović, predstavljala ”istorijski maksimum južnoslovenskih naroda”. Naroda koji, ispostavilo se, nisu bili zreli za demokratiju.

Mnoge ličnosti od velikog političkog i intelektualnog autoriteta u svijetu od početka su tvrdile da je raspad Jugoslavije bio velika greška. Ta priča je, naravno, završena i nema više nikakvog praktičnog značaja. Međutim, rat u Ukrajini i referendum u Škotskoj doveli su bivšu Jugoslaviju u kontekst ovih događaja. O tome je nedavno, u intervjuu za zagrebački Globus, govorio i Jürgen Habermas, najveći živi filozof i sociolog: ”Uvijek sam mislio da je Jugoslavija trebala ostati zajedno. Taj raspad je bio tragedija. Genscher je napravio strahovitu grešku, strahovitu, s tim preranim priznanjem Hrvatske. Jugoslavija je bila predivan projekat”. U tekstu objavljenom u londonskom Guardianu, bivši ambasador Češke u Londonu, Pavel Seifter, kritički se osvrće na razlaz Češke i Slovačke, tvrdeći da bi im bilo bolje da su ostale zajedno: ”Slovaci su makar znali šta rade i kakva im je budućnost. Česi uglavnom još nisu svjesni izgubljenog vremena. To ima veze sa činjenicom da je njihova zemlja izašla iz razvoda bez nekog dubljeg smisla, bez očigledne svrhe ili uloge koju treba da igra. Česi su se probudili 1. januara 1993. u drugoj zemlji, ali to nisu shvatili…

Nije sasvim jasno ni šta stanovnici žele, ni gdje naginju emocije. Neke od posljedica su nacionalizam, populizam i ksenofobija u narodu koji više ne dijeli sudbinu sa svojim istorijskim partnerima ili manjinama – Slovacima, Nijemcima, Jevrejima, Poljacima, Mađarima”.

U nekadašnjim jugoslovenskim republikama na sudbinu bivše zajedničke države gleda se različito. Prije desetak dana, u intervjuu za makedonski portal Inboks, lider makedonske Nove socijaldemokratske partije Tito Petkovski rekao je kako takođe smatra da je raspad Jugoslavije bio velika greška, a da su razlozi za to ”razvijeni nacionalizam, populizam, kao i djelovanje stranih obavještajnih službi na teritoriji tadašnje države”.

Dodao je da je Makedonija danas ”država bez nade”. Najveći dio javnosti u Hrvatskoj ne želi ni da čuje mišljenja poput ovog Habermasovog ili Petkovskog. Slovenački tinejdžeri obožavaju ”miris prljavog Balkana”, ali to nema nikakve veze sa jugonostalgijom. Većini Srba, kao i većini Hrvata, Jugoslavija i Tito su glavni krivci za sve izgubljene godine. Bošnjaci su nekada bili najvatreniji Jugosloveni, ali nakon što su skupo platili svoju iluziju, i njihovo identifikovanje s tom zemljom je nestalo. Jugoslavija iz svojih najboljih dana – šest republika, zajednička valuta, ekonomija i spoljna politika, bilo je to blisko idejama današnje Evropske unije. Jugoslovenski eksperiment je propao, a eksperiment s Evropskom unijom još traje.

Teška drama kroz koju Bosna i Hercegovina danas prolazi nije nikakav nebeski usud. Agresijom velikosrpskog nacionalizma ovoj zemlji je slomljena kičma, ona sama nema snage da stane na noge. A upravo je to ono čudo koje međunarodna zajednica očekuje da se desi. Evropa je skoro četiri godine mirno gledala kako se u Bosni vrši etničko čišćenje, otvaraju konclogori, niču nova groblja i umnožavaju masovne grobnice.

Uvođenje postdejtonske demokratije nije moglo da popravi nepopravljive štete. Evropska unija će možda spasiti Ukrajinu, a mogla je davno, na sličan način i mnogo lakše, spasiti i Bosnu i Hercegovinu. Tako što bi je u svoju brojnu porodicu primila preko reda. Međutim, Evropa je ostala gluha na sve apele, deklaracije i pozive da to učini. ”Evropska komisija u ovakvoj situaciji ne može dati nikakvo pozitivno mišljenje o članstvu BiH u Evropskoj uniji”, kaže birokratski hladno Renzzo Daviddi, šef Delegacije EU za BiH. Niko ozbiljan ne očekuje da dovijeka budemo centar svijeta, ali ne možemo, koliko god naši lideri bili zločesti, živjeti ni kao ”odbačena zemlja”.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *