hamburger-icon

Kliker.info

Gojko Berić : Pošten čovjek gleda gdje mu je novčanik, kako mu samoproklamovane patriote ne bi i njega maznule

Gojko Berić : Pošten čovjek gleda gdje mu je novčanik, kako mu samoproklamovane patriote ne bi i njega maznule

05 Marta
16:00 2020

Ratna je godina, decembar 1993., vjerovatno najteža godina u istoriji Sarajeva. Glavni grad krvari pod četničkom opsadom, lokalne bande i samoproglašeni vladari života i smrti ubijaju ga iznutra kontrolišući uspostavljeni haos, a mlađani reditelj Dino Mustafić i ja, u sobici mog polurazrušenog stana u ulici Vase Miskina 13, privodimo kraju višednevni razgovor za knjigu mojih izabranih kolumni, koja će nekoliko mjeseci kasnije, u izdanju Oslobođenja, biti štampana u Ljubljani, pod naslovom “Sarajevo, na kraju svijeta”.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Na Mustafićevo pitanje “Kakvo je vaše shvatanje novinarskog patriotizma?”, odgovorio sam: “Svaki pa i novinarski patriotizam shvatam prevashodno kao profesionalizam. To važi i za borca na prvoj liniji, za pekara i hirurga, za vatrogasca i električara, šofera i političara… Ljudi kompetentni, odani poslu kojim se bave, za mene su i u ratu i u miru najveće patriote. Svaki drugi patriotizam za mene je sumnjiv i kontraproduktivan. Ne spadam među novinare koji su u ime patriotizma spremni na laž. Jezik medijske propagande u ovom ratu je odvratan do povraćanja.

Mafija ima svoju čvrstu etiku, a novinarstvo je bez ikakve etike. Ima toliko časnijih zanimanja nego što je novinarstvo. Zar nije časnije praviti cipele ili stolice, uzgajati povrće ili graditi mostove. Čak i prodavati kikiriki.” Navešću jedan poučan primjer o poimanju patriotizma u teškim periodima istorije. Kad se De Gaulle vratio iz Londona u Pariz, Albert Camus ga je upitao: “Generale, šta mogu učiniti za Francusku?” “Samo vi pišite”, odgovorio je vođa francuskog pokreta otpora.

Emotivan odnos prema domovini

Danas, 26 godina kasnije, patriotizam je postao planetarna tema, o njemu se piše i govori više nego ikada. Međutim, malo je pojmova koji se u javnom diskursu koriste sa tako različitim, često i potpuno oprečnim značenjem kao što je riječ patriotizam. Za nekog je patriotizam jedna od najvećih vrijednosti u društvu, a za nekog “posljednje utočište hulja”, kako ga je još prije dva i po stoljeća definisao Britanac Samuel Johnson.

Shvaćen kao emotivan odnos prema domovini, vlastitom narodu i njegovim civilizacijskim dostignućima, patriotizam ne može biti predmet osporavanja i poricanja. Ni Samuel Johnson nije bio sarkastičan prema patriotizmu uopšte, već prema njegovoj samoproklamovanoj verziji, u pravilu propisanoj od lažnih patriota. Pjesnik, esejist i književni kritičar Johnson je autor Rječnika engleskog jezika, a njegova pomenuta, bezbroj puta citirana misao odnosila se na kritiku britanskog parlamentarca i novinara Johna Wilkesa.

Bilo kako bilo, obilježavanje Dana nezavisnosti BiH dalo je patriotizmu naglašenu notu, pa je tako član državnog Predsjedništva Šefik Džaferović izjavio da je “patriotizam najsigurniji garant opstanka Bosne i Hercegovine”. Mada bi to u nekom krajnjem ishodištu moglo biti tačno, ovako ogoljena poruka zvuči kao floskula, naprosto zato što je nejasno kakav je zapravo sadržaj Džaferovićeve patriotske ideje.

Barem što se toga tiče, lideri naših kako “probosanskih” tako i onih drugih snaga mogli su nešto naučiti od novog predsjednika susjedne Hrvatske Zorana Milanovića, koji je u svom inauguracijskom govoru poručio da su ratovi gotovi i da je obaveza i odgovornost hrvatske države u tome da se nijedan njen građanin ne osjeća ustrašenim, diskriminiranim ili na bilo koji način isključenim zbog činjenice da je drukčija ili drukčiji.

“Kad kažem drukčija, mislim i – slabija, malobrojnija, i to prema više kriterija: rodnom, nacionalnom, socijalnom, vjerskom, seksualnom, radnom, dobnom. To je patriotizam zasnovan na najvišim vrijednostima našeg Ustava, i ako hoćete, puke ljudskosti, a ne na mitovima, prošlim traumama i predrasudama.” Ako je sve to još daleko od hrvatske stvarnosti, ipak je zavodljivo i ohrabrujuće rečeno.

Ne mogu ni da zamislim da nešto slično čujem od Milorada Dodika, od Dragana Čovića ili Bakira Izetbegovića. Zbogom mržnji i utopijskim idejama, inat-politici i lažima, zbogom bezakonju i nepravdi, zbogom ličnom probitku po babu i po stričevima, zbogom stranačkim šalterima za zapošljavanje, zbogom “dvjema školama pod jednim krovom”… Treba nam puno više ljudskosti!

Znam, gospodo, da je čista utopija očekivati od vas da se oglasite ovakvom ili sličnom porukom građanima ove zemlje i njene zarobljene države, ali šta bi vas koštalo da to uradite? Kad je konkretno riječ o obilježavanju Dana nezavisnosti, to je stvar državnog protokola od vrha do nižih organa vlasti. Ako u tome ima i građanske spontanosti, tim bolje.

A nje je jako malo, što na svoj način govori o stanju patriotskog duha. Kao što znamo, Dragan Čović se javno kune da je patriota, da je BiH njegova domovina a Mostar njegov voljeni grad, ali se nije pojavio na prijemu povodom Dana nezavisnosti u Predsjedništvu BiH. Nije li time Čović poslao poruku svojim pristalicama da se i on “hladi” od tog istorijskog datuma?

Mrka kapa

A šta tek mogu zaključiti pripadnici “probosanskih snaga”, okupljeni pod koalicionom zastavom SDA, SBB-a i DF-a, nakon izbijanja velike afere u vodećoj bošnjačkoj stranci? Asim Sarajlić, njen po važnosti drugi čovjek ili, kako se to kaže u ovdašnjem političkom žargonu, “prvi do Bakira”, ovog ponedjeljka je podnio ostavku na sve stranačke dužnosti, kao ključni akter u kupovini poslaničkih glasova.

Umjesto njemu svojstvene nedvosmislene kritike, Željko Komšić “tješi” javnost relativizirajući cijeli slučaj, pa ispada da se u politici više nikome ne može vjerovati: “Čuo sam ja daleko gorih stvari od ovoga pogotovo, na primjer u DF-u. Nažalost, to je uobičajena praksa u našem političkom životu, nije to ništa što ljudi koji se bave politikom nisu već vidjeli ili doživjeli.” Bilo bi bolje da ništa nije rekao!

Suma sumarum, ako je patriotizam najsigurniji garant opstanka Bosne i Hercegovine, onda je to mrka kapa, jer u ovoj zemlji ima premalo patriotizma, onog koji predstavlja simbiozu emocija prema domovini na jednoj strani i profesionalne posvećenosti poslu kojim se baviš na drugoj. Ali zato imamo nepodnošljivu količinu nacionalizma, minuciozno ugrađenog u čitav sistem, i gadosti koje nacionalizam proizvodi. Šuplje patriotske tirade tu su bez ikakve koristi. One neće zaustaviti masovno iseljavanje, urušavanje ekonomije, obrazovanja, zdravstva i kulture, i vladavinu najgorih.

Kad čuje kakvi sve tipovi pozivaju građane na patriotizam, pošten čovjek najprije gleda gdje mu je novčanik, kako mu samoproklamovane patriote ne bi i njega maznule.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *