Gojko Berić : Ovozemaljci iz podmornice
Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)
Naš slovenački prijatelj Jelko Kacin, izvjestitelj EU za Srbiju, krajnje je razočaran ponašanjem bosanskohercegovačkih lidera. Opisao ih je kao ovozemaljce koji kao da žive u nekoj svojoj mentalnoj podmornici, a ne na političkoj sceni zemlje koja je, najviše zahvaljujući njima, u dubokoj krizi, takoreći pred potonućem. Kad dođu u Bruxelles, suoče se sa pravilima koja im nikako ne odgovaraju
U mnogim našim mjestima petak je tradicionalno pazarni dan, kad se ritualno, uz pogađanje, trguje svim i svačim. Slučaj je htio da upravo sutra i zvanično počinje predizborna trgovina. Nije poznato kakvu će sve političku robu vodeće stranke iznijeti na svoje tezge, ali da će u narednih mjesec dana biti narodnjačkog pjevanja i pucanja koliko hoćeš, to je sigurno. Kome je pritom svirana muzika za „svadbu“ a kome za „pogreb“, znaće se na kraju! I jedna i druga muzika biće, naravno, plaćena iz stranačkih blagajni. Međutim, teško da će taj predizborni performans biti naročito privlačan, naprotiv zato što je, rečeno sportskim žargonom, njegovo finale održano mnogo prije finala.
Počelo je pod krinkom rekonstrukcije federalne vlasti, kada je Zlatko Lagumdžija pogasio svjetla u federalnoj krčmi i počeo čistku Tihićevih kadrova iz društva „platformaša", kako bi svoj crveni tepih podastro Draganu Čoviću i Boži Ljubiću, za koje prije toga nije htio ni da čuje, smatrajući ih remetilačkim faktorom. Kao glavni lik u toj autokratskoj dramaturgiji izronio je Fahrudin Radončić, Lagumdžijin smrtni neprijatelj, kojem je lider SDP-a pružio ruku unaprijedivši ga u ministra sigurnosti, jer se Radončić, kako je objasnio Lagumdžija, „dobro razumije u ekonomiju"!? Bio je to Lagumdžijin saltomortale, posljednja tačka u njegovom šizofrenom političkom programu.
Ako se ovom opisu dodaju militantne nacionalističke parole iz poznatog propagandističkog arsenala Milorada Dodika i raznih dodikovaca, na koje neki bošnjački lideri reaguju diletantski, aludirajući krajnje neodgovorno na mogući rat, logično je što zainteresiranost biračkog korpusa za predstojeće oktobarske izbore splašnjava iz dana u dan. Opći izbori su obično stvar tzv. visoke politike, ali sa stanovišta životne svakodnevnice lokalni izbori su daleko značajniji. Građani tada u pravilu biraju ljude koje dobro poznaju, koji su kreativni, agilni, časni i kojima vjeruju. Tako je barem u razvijenim demokratskim društvima. Pametni i sposobni ljudi od akcije mogu doći do mnogo većeg izražaja u lokalnoj zajednici nego u vrhovima birokratizirane državne vlasti, gdje višak ličnih ambicija često pogoduje korupciji i dvorskim intrigama.
Ali, kako u BiH ništa nije kao u normalnom svijetu, nije ni lokalna vlast. Strogo kontrolisana od stranačkih vrhova, lokalna vlast najčešće bira samu sebe, iz grupe koja se oko nje okupi, ali uvijek uz suglasnost „centrale". Zato je ta vlast slika i prilika onih na višim razinama. Sve što se, recimo, pojavno dešava u Sarajevu – od korupcije i organizovanog kriminala, do nepotizma i razbojničkih pljački – dešava se širom BiH. Naša provincija živi u duhu plemenske kasabe, u kojoj je građanin kao pojedinac nezaštićen, pogotovo ako je pripadnik etničke i vjerske manjine. Rat je posijao sjeme mržnje, koje će još dugo davati svoje otrovne plodove i biti u službi naših kleronacionalističkih elita. Nama koji, profesionalno deformirani, s takvim mislima ulazimo u san i s njima se budimo, i koji onda to ispisujemo po novinama, može se i oprostiti što ponekad možda pretjerujemo u svojoj pesimistički intoniranoj kritici svega postojećeg. Ali postao sam još zabrinutiji kad sam nedavno u Oslobođenju pročitao kako ambijent u kojem živi doživljava dr. Ivan Šarčević, vrsni intelektualac, dušom stopostotni Bosanac i Hercegovac: „Unutarnje je ova zemlja postala gotovo nemoguća za život. Pri ovakvoj politici, političarima i biračima, ona će se još više dijeliti u svakom smislu."
Normalno je što i uoči narednih izbora sve vodeće stranke obećavaju veću zaposlenost, više socijalne pravde, borbu protiv korupcije i bolji život, jer niko ne bi glasao za one koji bi biračima rekli da će u naredne četiri godine živjeti lošije nego danas. Ali, to ne znači da birači vjeruju obećanjima ovih prvih. Prazna obećanja nemaju više nikakvih vrijednosti. Sve prognoze pokazuju da će građani izaći na birališta u znatno manjem broju nego prije dvije godine. To, međutim, ne znači da će SDP biti kažnjen zbog prevara koje je učinio svojim pristalicama, niti da će Fahrudin Radončić eventualno biti nagrađen za svoja obećanja. Ishod izbora biće rezultat spoznaje birača da od njih ništa ne zavisi i da se, ma za koga glasali, ništa neće promijeniti. Narod će se osjećati bolje onog trenutka kad prihvati realnost. A realnost je takva da mnogo više trošimo nego što proizvodimo, mnogo više uvozimo nego izvozimo i mnogo manje radimo nego što bi trebalo.
Teško je objasniti zašto je u bosanskohercegovačkoj politici sve tako naopako, nelogično i glupo. Krajem juna, naši vodeći lideri su po pozivu boravili u Bruxellesu, gdje su potpisali tzv. Mapu puta, dokument kojim su precizirani najprioritetniji poslovi i rokovi do kojih moraju biti obavljeni. Svojim domaćinima su obećali da će se, čim se vrate u zemlju, baciti na posao i ubrzanim koracima povesti državu ka Evropi. Ali, sve što su potpisali i obećali – sve su slagali. Niko ozbiljan ne može reći da Jelko Kacin, trenutno izvjestitelj EU za Srbiju, nije naš prijatelj. To što nam se možda ne sviđa kad nas podsjeti da je EU mnogo puta Bosni i Hercegovini progledala kroz prste, ali da na evropskoj kapiji niko neće imati popusta, nipošto ne umanjuje njegovo zalaganje za što brži prosperitet naše zemlje. I eto, taj Jelko Kacin, Slovenac i naš prijatelj, nije neki dan mogao da prikrije svoje razočarenje ljudima koji odlučuju o sudbini BiH, pa je pred TV kamerama dao njihov slikovit opis: „Oni djeluju kao ovozemaljci koji kao da žive u nekoj svojoj podmornici, a ne na političkoj sceni zemlje koja je, najviše zahvaljujući njima, u dubokoj krizi, takoreći pred potonućem. Kad dođu ovdje u Bruxelles i izađu iz te svoje mentalne podmornice, oni se suoče sa pravilima ponašanja koja im nikako ne odgovaraju. Za njih to predstavlja mučenje, pa da bi to mučenje prekinuli, potpisuju i obećaju sve što se od njih zatraži. A onda se opet vraćaju u tu svoju podmornicu i odlaze kući."
Komentari