Kliker.info

Tamo gdje nema dobrog života, građani su osuđeni na nekontrolisanu potrošnju vremena, ponekad i cijelih desetljeća, a da se pritom ništa bitno ne dešava. Nijedna priča se ne završava, nijedno od obećanja koja se daju sa političkih oltara se ne ispunjava, nijedan započeti posao ne privodi se kraju. I niko nije odgovoran ni za što, jer vrana vrani oči ne vadi. Političke partije, mahom nastale regrutacijom etno-nacionalista, stvorile su neprobojan sistem po mjeri vlastitih interesa, utemeljen na korupciji, nepotizmu i prevarantskom populizmu, držeći pod kontrolom najprofitabilnija javna preduzeća.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Riječi kao što su moral, stid ili poštenje izgnane su iz tog sistema i deponovane u Muzej zaboravljenih pojmova. U to se uvjeravamo i ovih dana, kad je na sceni frustrirajuće neslaganje naših političkih prvaka oko rezolucije o genocidu u Srebrenici. Taj dokument predstavlja veliki moralni ulog, on je važan kako za sadašnjost, tako i za budućnost ovih prostora, a najvažniji je kao satisfakcija srebreničkim žrtvama i njihovoj preživjeloj rodbini. Iako srebreničke majke znaju da im stotine rezolucija neće promijeniti njihove živote, jedna jedina rezolucija – ona u kojoj bi Srbi s obje strane Drine priznali počinjeni genocid – za njih je najvažnija stvar na svijetu. Međutim, dominirajuća politička pamet srpskog društva nema milosti prema žrtvama Miloševićeve politike, ne uvažava istorijske činjenice i ne želi ni da čuje za riječ genocid. Jedna žena, koja je u srebreničkom pokolju izgubila dva sina i muža, kaže: “Oni žele da nama ne daju mira, žele da nas tako pate dok živimo.” Hrvatski politički prvaci takođe su okrenuli leđa ovoj priči, reagujući u stilu: Ovog puta, molimo, bez nas.

Život kao da je stao. Jer, dvadeseta godišnjica srebreničkog genocida ne čini život životom. Srebrenica je memento. Sjećanje i opomena. Za život u Srebrenici potrebno je mnogo više od tog 11. jula, dana komemoracije u Potočarima. Dodikovi remetilački eksperimenti kojima pokušava razvaliti državu, što je navodno u interesu Srba, takođe ne čine život životom. I što Dodik nervoznije i više eksperimentiše sa svojim sumanutim idejama, opsjednut referendumom kao „voljom naroda”, Srbi u Republici Srpskoj žive sve lošije. Golema većina Bošnjaka u Federaciji dospjela je na ivicu siromaštva. Ni Hrvati nisu u mnogo boljem položaju. Čovićeva priča o trećem entitetu više nikoga ne interesuje. Nema se ovdje, rodijače, više šta čekati. Pakuj kofere i ‘ajmo tamo kamo su prije pola vijeka išli naši stari.

Slušam jutros radio, čekajući da se odlučim za jednu od dvije teme koje su mi se nametale za ovu kolumnu, i čujem nekog Atinjanina kako, sav očajan, govori novinaru: “Ovo je strašno. Ja ću na referendumu u nedjelju glasati protiv mjera Evropske unije, jer stvari za mene stoje jako loše. Potpuno sam uništen i nemam više šta izgubiti.” Poštovani čitaoče, ti koji si osuđen da živiš i umreš u Bosni i Hercegovini, dobro upamti ovu jadikovku anonimnog Grka, jer ćeš se sutra možda i sam naći u sličnom položaju. Nije više važno kako je Grčka u samo nekoliko godina uspjela da potroši čitavih 380 milijardi eura međunarodnih kredita. O tome čudu objavljeno je u svjetskim listovima na stotine reportaža, ali tajna nije odgonetnuta do kraja. Bilo kako bilo, kad je svanuo ovaj utorak, Vlada nije više imala para da međunarodnim povjeriocima plati milijardu i 600 miliona eura, dosad najveću ratu svog duga. Zemlja je praktično bankrotirala, ali je Evropu strah da bankrot objavi. Premijeru Tsiprasu je stavljeno uže oko vrata i referendum je jedini način da ga se oslobodi. Ako ga većina Grka podrži, premijer će moći da poruči Zapadu: “Nemamo para i nećemo vam vratiti dug sve dok ne budemo mogli.”

Zapadni mediji ga napadaju, za njih je Tsipras bio i ostao boljševik, koji se drži strategije: “Produži rok otplate i pravi se da vjeruješ kako će dug biti vraćen.” Slovenački filozof Slavoj Žižek, inače veliki pristalica Syrize i Tsiprasov lični prijatelj, zagovara tipično ljevičarski izlazak iz grčke krize: “Svi znaju da Grčka nikada neće vratiti svoj dug i treba skupiti hrabrost i otpisati ga. To je moguće učiniti po prilično povoljnoj ekonomskoj cijeni, prostom političkom voljom. U tome leži naša jedina nada da izađemo iz vrzinog kola briselske neoliberalne demokratije. Ako mi ne poduzmemo te korake, napraviće ih neko drugi, od Grčke Zlatne zore do britanskog UKIP-a.” Novu evropsku ljevicu, naročito onu u Španiji, okupljenu oko pokreta Podemos (Mi možemo), kao da više brine šta će biti sa Syrizom, nego sa raspletom ove finansijske drame, dok Zapad priželjkuje krah Tsiprasove političke partije.

Svojevremeno je bivša britanska premijerka Margaret Thatcher lucidno primijetila šta je to što ekonomski, a onda i politički razara socijalizam: “Problem socijalizma je u tome što on kad-tad ostane bez tuđih para.” Nema hljeba bez motike ili, prevedeno na jezik neoliberalnog kapitalizma – nema para bez rada. Mečka zvana MMF zaigrala je i pred našim vratima. Ali, ne mora to biti tragično po naše narode, ponosne na svoju izborenu „konstitutivnost”. Prijetnja MMF-a da će Bosni i Hercegovini uskratiti narednu tranšu kredita ukoliko zemlja ne provede dogovorene reforme, mogla bi označiti početak kraja našeg višedecenijskog “socijalističkog pira” i dokrajčiti parazitizam u gigantskom birokratskom aparatu, pri čemu neće biti pošteđeni ni prekobrojni korisnici budžetske kase. To će se desiti kad ostanemo bez tuđih para. “Bez MMF-a morat će se sve rezati osim mirovina”, najavljuje taj šok dopredsjedatelj Vijeća ministara i ministar finansija i riznice BiH Vjekoslav Bevanda.