Kliker.info

Od svih tragičnih projekata kojima se predratna Bosna i Hercegovina razara i poništava ima već tridesetak godina, najtemeljitije je ostvaren projekat podjele njenih naroda i građana. To je učinjeno što silom, u vidu brutalnog etničkog čišćenja i terora nad civilnim stanovništvom, što spontanom etničkom homogenizacijom koja ni do danas nije prestala.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Da će podjela na nacionalnoj i vjerskoj osnovi vrlo brzo postati naša budućnost, bilo je jasno onog trenutka kad su SDA, SDS i HDZBiH agresivno i punom snagom stupili na novu političku pozornicu.

Vremenom su podjele postale sveobuhvatne i poput neke nerazumne sile potpuno su ovladale životima većine ljudi. Njihova praktična primjena počinjala je u dječijim vrtićima i nastavljena u školama, preduzećima i bolnicama, sve do političkih institucija, gdje svakodnevno dobijaju svoj radikalan izraz u vidu inata i opstrukcije svega što vodi izlasku iz začaranog kruga. To je djelo stranaka koje su se u startu zakitile prefiksom “demokratska”. Njihov učinak je katastrofalan – gurnule su narode u rat, zavadile komšije i zasadile žilavi korov mržnje.

Mnoštvu podjela, u čijem se znaku odvija cjelokupan javni život, Bakir Izetbegović je ovih dana dodao još jednu, dijeleći građane na one koji vole SDA i one koji je ne vole!? Čovjek nije dužan da voli ni vlastitu državu ako mu je ona maćeha, kao što nije dužan da voli ni svog pijanog i propalog oca. Javna je tajna da su članovi SDA klijentelistički vezani za nju, ona im je i otac i mati, i zato, korumpirani, podržavaju njenu kompromitovanu politiku.

Ne može se zvati demokratom niko ko se iz svojih egzistencijalnih ili karijerističkih interesa podvrgava apsolutnoj poslušnosti, slijedeći parolu “Nema života izvan stranke”, kako navodno glasi porodično geslo SDA. Ono je preuzeto iz komunističkog vakta, kad se pjevalo: Oj, partijo, mila mati… Međutim, najgore od svega je to što je autor pomenute parole izrekao veliku istinu. Život izvan stranke zaista je nesiguran, često i tragikomičan, jer su političke partije postale svojevrsni zavodi za zapošljavanje.

Među Sarajlijama postoji jedna specifična, ali u svakodnevnom žargonu upotrebljiva podjela. Naime, kad se nekoga želi moralno diskvalifikovati, nije nužno reći da je dotična osoba “četnik” ili “ustaša”, dovoljno je konstatovati da nije provela rat u Sarajevu. Ovakvom difamacijom najčešće se služe oni koji su uz pomoć korumpirane nacionalističke vlasti zaposjeli tuđe stanove, uzurpirali poslovne prostore ili na drugi način profitirali tokom posljednje decenije prošlog vijeka. Da je SDA u ratu odbranila Bosnu i Hercegovinu i da je nastavlja braniti i u miru, to slušamo uoči svakih izbora. Ima li vodeća politička partija u zemlji išta drugo čime bi se mogla pohvaliti?

Braniti Bosnu i Hercegovinu ovakvu kakva je danas, nije baš neka naročita čast, pogotovo kad se time hvale oni koji su dali veliki doprinos njenom moralnom, ekonomskom i političkom sunovratu. Nejasno je zašto ljevica, koja trenutno ima pametnijeg i važnijeg posla, upada u takve rasprave, uzvraćajući saopštenjem u kojem ključno mjesto ima podatak da je Bakir Izetbegović branio BiH iz trezora Centralne banke, a Denis Zvizdić iz Münchena.

Prije nego što je postao premijer Francuske, Leon Blum je proveo tri godine u njemačkim konclogorima, a ipak je imao potrebu da u maju 1945. izjavi: „“Ne smatram da bi učešće u pokretu otpora bilo kome dalo pravo da postane član vlade”. Takva izjava lidera Francuske socijalističke stranke zahtijevala je mnogo mudrosti i lične hrabrosti. Rat u Bosni završen je prije više od 22 godine, ali nijedan političar se ne usuđuje da kaže nešto slično onome što je Blum rekao prije više od sedam decenija. Umjesto toga, Vladi se tresu gaće čim ratni veterani izađu na ulice, jer godinama izbjegava da odvoji žito od kukolja i sa spiska korisnika budžeta izbriše na hiljade lažnih boraca. Populistički pogled na demobilisane ratnike imaju i ovdašnji mediji, koji im pripisuju moć veću i od moći institucija sistema.

Krajem aprila 2010. došlo je do žestokih demonstracija demobilisanih boraca u kojima je povrijeđeno 60 ljudi, među kojima 22 policajca. U jednom od komentara kojima je popraćen ovaj događaj, pisalo je da su “borci znali da odbrane ovu zemlju, pa će isto tako znati i da je grade”. Dan ranije, oni su kamenovali zgradu federalne Vlade, što nije bio najbolji način da nas uvjere u svoje graditeljske sposobnosti. Krajnje je vrijeme da država riješi materijalni status nekadašnjih ratnika i da onda jasno i glasno kaže da su danas ovoj zemlji potrebniji učitelji, ljekari, inženjeri, dobre zanatlije i kvalitetni profesori. Ili, da parafraziram gospodina Bluma, to što je neko u ratu znao pucati, ne znači da ima pravo da zasjedne u ministarsku fotelju.

“Demokratski poredak je zapravo hronično nesavršen sistem. To je svijet slobode, grješan, korumpiran i krhak. Svijet slobode iznudio je raspad koalicije antitotalitarnih ideja”, pisao je prije dvadesetak godina istaknuti poljski i evropski intelektualac Adam Michnik. U tom kontekstu pažnju privlači jedna izrazito politička podjela, zanimljiva po tome što se događa unutar jedne te iste etničke zajednice. Riječ je o podjeli koju još od pada komunizma potpaljuju stranke na vlasti. One se predstavljaju kao ekskluzivni čuvari “narodne volje”, a opoziciju proglašavaju izdajničkom.

Protivnike svoje autokratske vladavine, Tuđman je naciji predstavljao kao zavjerenike plaćene Judinim škudama, posebno apostrofirajući novinare splitskog Ferala. Milošević je na sličan način tretirao nevladine organizacije i nezavisne medije. Dvojica možda najuspješnijih ljudi u Vijeću ministara, Mirko Šarović i Dragan Mektić, za Dodika su naprosto izdajnici. A zašto? “Zato”, veli Dodik, “što radeći u korist Bosne i Hercegovine, rade protiv interesa Republike Srpske.”

Koliko je poznato, u demokratiji nema “izdajnika”. Ali, ko kaže da je Bosna i Hercegovina demokratska država?