hamburger-icon

Kliker.info

Gojko Berić : Mečka pred vratima

Gojko Berić : Mečka pred vratima

05 Oktobra
13:17 2017

Na prvi pogled, osim što su se desili istog dana, ne postoji nikakva veza između puštanja u promet desetak kilometara novoizgrađenog autoputa u Bosni i referenduma o nezavisnosti u dalekoj Kataloniji. Ali, kad se bolje pogleda, politika je ta koja povezuje ova dva događaja.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Pomenuta dionica je dio autoputa Banja Luka – Doboj nazvanog “9. januar”, po spornom Danu Republike Srpske, a njeno otvaranje je proteklo u znaku izrazito političkog govora predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. On je po ko zna koji put ponovio da poštuje Bosnu i Hercegovinu, ali da Republiku Srpsku – voli. Distinkcija između pojmova “poštovati” i “voljeti” upućuje na zaključak da je Vučićev odnos prema državi Bosni i Hercegovini protokolarno-kurtoazne prirode, a prema Republici Srpskoj emotivno-pokroviteljski.

Na pitanje novinara da li dijeli Dodikovo mišljenje da će RS i Srbija jednog dana biti jedno, Vučić je odgovorio: “Ne pritišćem Dodika. Srbija poštuje integritet zemalja u regionu, ali veoma volimo Republiku Srpsku.” Izvještač banjalučkih Nezavisnih novina zabilježio je zanimljiv detalj: “U trenutku dok je Vučić odgovarao na postavljeno pitanje, Dodik je u pozadini rekao: ‘Vidjećemo šta će biti s Katalonijom’, na šta su se svi nasmijali.” Dodikovoj ličnoj i političkoj opsjednutosti majčicom Srbijom nezavisnost Katalonije bi itekako imponovala, ali sada se tu ispriječio Vučić, jer interesima Srbije na Kosovu ne odgovara takav ishod. Uzgred rečeno, između siromašne Republike Srpske i bogate Katalonije postoji suštinska razlika – prva je etnički brutalno očišćena, dok je Katalonija provincija sa najviše različitih kultura i nacija u Španiji.

Nakon što je Evropska komisija ovonedjeljni katalonski referendum proglasila nevažećim, Aleksandar Vučić je događaj prokomentarisao sa dozom trijumfalizma, rekavši: “Mečka je zakucala i na evropska vrata. Kad je svojevremeno zakucala na vrata Srbije, kako bi nam stavila do znanja da će Kosovo postati nezavisno, Evropa je ćutala. Pitamo Evropsku uniju – kako su to njene 22 zemlje legalizovale otcepljenje Kosova čak i bez referenduma? Kako u Kataloniji ne važi referendum, a na Kosovu može i bez referenduma?” Slične izjave pršte iz usta vodećih srpskih političara. Službeni Beograd je krenuo u diplomatsku ofanzivu, Vučić je uputio pisma podrške španskom kralju Felipeu i predsjedniku španske vlade Rajoyi, ali teško da će od svega toga biti neke koristi.

Podržavajući suverenitet i teritorijalni integritet Španije, Srbija vraća dug toj zemlji, koja se od prvog dana protivila nezavisnosti bivše jugoslovenske pokrajine. Nije to činila zato što nešto posebno voli Srbe i Srbiju, već zato što su njene vlasti znale da i Madrid, prije ili kasnije, očekuje slično iskušenje sa Katalonijom. Iako je sada ova priča daleko od svog kraja, većina posmatrača procjenjuje da će konflikt biti riješen novim dogovorom između centralne i katalonske vlasti, ali ima i onih koji smatraju da Evropu čekaju teška vremena, puna političkih potresa, straha i neizvjesnosti.

Ako bacimo pogled na naše najbliže susjede, vidjećemo da bi se pred vratima Srbije mogla pojaviti nova zloslutna mečka. Kako pišu beogradski listovi, u Vojvodini su u nedjelju osvanuli grafiti “Vojvodina = Katalonija” i da su aktivisti Liberalnog saveza Vojvodine (LSV) na svojim prostorijama istakli zastave Katalonije. U kontekstu takvog raspoloženja vojvođanskih liberala najprovokativnije je odjeknuo gest njihovog lidera Nenada Čanka, koji je u nedjelju u znak podrške katalonskom referendumu boravio u Barceloni zajedno sa svojom zamjenicom Bojanom Kostrešom.

Njih je primio predsjednik Parlamenta Katalonije Karme Korso Luis. Obiman tekst posvećen ovoj posjeti Politika je naslovila “Cirkusiranje u Barceloni”, dok se predsjednik Srpske radikalne stranke (SRS) Vojislav Šešelj okomio na Čanka riječima: “Vešajući uporedo katalonske i vojvođanske zastave, Čanak otvoreno pokazuje svoje namere. Treba i mi njemu da pokažemo šta smeramo da se opameti. Njega samo dobra motka može opametiti.” S druge strane, hrvatski portal Index, navodeći da će protekla sedmica potpuno promijeniti budućnost Španije, piše kako se na društvenim mrežama u Hrvatskoj postavlja pitanje ima li i Istra pravo na samostalnost i postoji li mogućnost da se ovo pitanje otvori.

Da u novijoj evropskoj i svjetskoj politici postoje brojni primjeri dvostrukih aršina i licemjerja, na koje se Vučić lamentirajući o Kosovu osvrće, stvar je koja ne predstavlja nikakvo novo otkriće. Međutim, ovo podsjećanje ne ide mnogo u prilog Srbiji. Nije li, naime, Zapad bio daleko licemjerniji u vrijeme kad je Bosna i Hercegovina, napadnuta i spolja i iznutra, nestajala sa političke karte Evrope, uz ogromne ljudske žrtve, etničko čišćenje najširih razmjera i masovne zločine nad civilnim stanovništvom? U tome je i mlađani Vučić, tada šešeljevac, imao aktivno učešće. Tzv. demokratska Evropa ponijela se ravnodušno prema tim krvavim događajima, sve dok se nije dogodio genocid u Srebrenici i dok Amerika nije odlučila da završi rat u Bosni.

Prema tome, ako je neko krajem prošlog stoljeća bio žrtva licemjerne politike svjetskih moćnika, onda je to bila država koja se zvala Bosna i Hercegovina i od koje je nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma ostalo isto samo njeno ime. Umjesto što se priklanja teoriji zavjere, tražeći u njoj razloge svoje istorijske sudbine, Srbija bi trebalo da se zapita zašto su se iz njenog “bratskog zagrljaja” otrgle Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Makedonija, a nakon rata i njeno “drugo oko u glavi” Crna Gora. Na kraju i Kosovo. I što je po Srbiju najporaznije, Miloševićev režim je svačiju nezavisnost pokušao da spriječi silom oružja.

U svijetu je političko-medijska percepcija katalonskog referenduma u najmanju ruku kontroverzna. S jedne strane, podržava se demokratsko pravo građana Katalonije da plebiscitarno iznesu svoje mišljenje o svakom pitanju, pa i o pitanju nezavisnosti, a s druge strane snažno se podvlači princip nepovredivosti i nemijenjanja evropskih granica. Konkretnije rečeno, mogu Katalonci misliti i govoriti šta hoće, mogu demonstrirati koliko hoće, ali od nezavisnosti nema ništa.

Nasuprot uvriježenom mišljenju, demokratija ipak nije najvažnija stvar na svijetu!

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku