hamburger-icon

Kliker.info

Gojko Berić : Je li Džeko dao gol?

Gojko Berić : Je li Džeko dao gol?

Maj 03
06:48 2019

Svojevremeno je neki lucidni stranac opisao Bosnu i Hercegovinu kao zemlju “nemogućih mogućnosti” u kojoj je moguće sve što je u sređenim državama nezamislivo, a nemoguće sve što je u takvim državama prirodno i logično.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Danas više nego ikada vidimo koliko je taj sintetični opis dejtonske tvorevine i njene političke izopačenosti bio ne samo tačan već i dugoročan. Evo jedne od najsvježijih paradigmi te naše loše beskonačnosti. Tu skoro, otvarajući ovogodišnji Sarajevo Business Forum, predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik izgovorio je ključnu rečenicu: “Bosna i Hercegovina je složena zemlja, ali stabilna za investicije.”

Rekao je to pred, ako je vjerovati medijima, 2.000 učesnika iz 50 zemalja. I ostao živ! Da je BiH složena zemlja, to znamo još od dejtonskog finala; da je, međutim, stabilna za investicije, to nismo znali. Naprotiv, u medijima se svakodnevno pojavljuju informacije o tome da nas strani investitori zaobilaze u širokom luku i da su razlozi za to – nestabilna politička situacija i birokratizirana procedura.

Turska je u Srbiji investirala deset puta više nego u Bosni i Hercegovini, jer su državni interesi bili važniji od istorijske nostalgije za nekadašnjim “tamnim vilajetom”. Dodik nije kriv što živimo u dozlaboga komplikovanoj zemlji, u sistemu koji nam je zadat i koji je jedan bivši visoki predstavnik nazvao luđačkom košuljom, ali Dodiku pripadaju lavovske zasluge za nestabilnu i sve turbulentniju situaciju u državi. Zato njegova floskula o “stabilnom ambijentu za investicije” zvuči cinično.

Tog istog dana, akademik Esad Duraković je gostovao u veoma gledanoj emisiji Pressing TVN1 u kojoj je istakao da opasnost od raspada Bosne i Hercegovine trenutno možda nije alarmantna, ali je ozbiljna. Bio je izričit i u stavu da Srbija i Hrvatska priželjkuju takav ishod i da rade na tome. “Zaustavite Dodika”, obratio se Duraković visokom predstavniku Valentinu Inzku, čija se frustrirajuća pasivnost može tumačiti i kao prećutna podrška ovoj opasnoj avanturi.

Poznat po tome što od krivice za jedva podnošljivo stanje u kojem se zemlja nalazi ne amnestira ni bošnjačku politiku, oličenu u ponašanju SDA, ugledni akademik ne isključuje mogućnost da između tri nacionalističke elite postoji neka vrsta prećutne saglasnosti o “mirnom razlazu” i da one zato stalno zatežu politički konopac ne bi li konačno pukao. Nije štedio ni Bošnjake, tvrdeći da većina njih nema svijest o državi i ne shvata da im izvan državnog okvira BiH nema opstanka.

Na primjedbu voditelja Amira Zukića da javnost ima pravo da zna sve, te ako je u igri i ideja o razlazu, koju je Bakir Izetbegović nazvao besmislicom, zašto se to javno ne kaže, Duraković je odgovorio da političari najčešće ne govore ono što misle, te da ih treba cijeniti isključivo po onome šta rade. Nacionalistima su usta puna Evrope, ali je očito da ona nije njihov cilj. Pomenuo je i ponašanje lidera građanske opcije. Lično im je, kaže, sugerisao da se ujedine i preuzmu vlast u Federaciji. Složili su se, ali su uradili drugačije.

I tako, Milorad Dodik u podne jedno (situacija za investicije stabilna), a akademik Duraković istog dana uveče drugo (nacionalisti vode zemlju u raspad)! Bliži se 25. godišnjica od završetka rata u Bosni i Hercegovini. To je već dobar komad istorije, pa je vrijeme za ozbiljnu političku i svaku drugu inventuru tog perioda. Gdje je danas i šta je danas država Bosna i Hercegovina? Ekonomski stručnjaci tvrde da će njenim građanima trebati 40 godina da dostignu proizvodnju i prosječan standard iz 1991, a punih 60 godina da dostignu sadašnji prosjek EU.

Cijeli sistem ove zemlje, oblikovan u dalekoj američkoj vojnoj bazi, temeljito je fragmentiran i razjedinjen u skladu sa neprikosnovenošću principa etničke i vjerske podjele. Bila je to nagrada onima kojima će kasnije biti suđeno za teške ratne zločine. Međutim, njihovo nacionalističko carstvo ostalo je netaknuto. Devedesetih smo potonuli u mrak nacionalizma u kojem još bauljamo pitajući se ko smo, šta smo i kuda idemo? Danas živimo u ambijentu straha i političkog i svakog drugog nasilja, koje uplašeni narod trpi.

Nedavno se na televiziji pojavila jedna Drvarčanka. Kad se iz izbjeglištva vratila u Drvar, ona je sama o svom trošku pokrenula farmu kokoški. Imala ih je oko 4.500, a sada je farma prepolovljena. Niko od nadležnih nije joj želio pomoći da očuva prvobitnu proizvodnju jaja. “Vlast radi šta hoće. A narod trpi i šuti. Mi nismo narod otvorenog i slobodnog govora, mi smo narod ćutologa i ćutanja, zemlja duboke, mukle i teške tišine”, kaže ova emancipovana i otresita građanka. Nažalost, takvih je premalo da bi bilo kakva ozbiljna promjena stanja duha bila moguća.

Čitam u novinama da su mnogi ljubitelji nogometa zabrinuti što je Edin Džeko, kako se tvrdi, zapao u igračku krizu, ali ne vidim da je ikoga iz ovdašnje političke i intelektualne elite zabrinula izjava akademika Esada Durakovića da je opasnost od raspada BiH postala ozbiljna. Znam da je nogomet, kako za siromašne tako i za bogate, najvažnija sporedna stvar na svijetu. Ali ipak sporedna. Edin Džeko je veliki igrač, svaka čast našem Dijamantu, iako je u važnoj utakmici protiv Grčke u Zenici bio skoro nezapažen.

Međutim, ni akademik Esad Duraković nije neki anonimni bloger sa društvenih mreža, već jedan od najuglednijih intelektualaca u zemlji. Pa ipak, nijedan dnevni list nije prenio ništa od njegovog upozoravajućeg intervjua. Valjda zato da se javnost ne uznemirava. A javnost je odavno više nego uznemirena, između ostalog i zbog što aluzivnih što otvorenih najava novih sukoba, koje dolaze kako iz međunarodnih, tako i iz domaćih političkih kuhinja. Proizvodnja straha se nastavlja. Republika Srpska je odlučila da uvede rezervni sastav policije, a Federacija prijeti da će uzvratiti istom mjerom. Kuda to vodi i nije li to još jedan razlog da nove kolone ljudi što prije napuste zemlju? Laku noć, Bosno!

Sami se ne znamo spasiti, a svoje probleme ne možemo više prosljeđivati na tuđe adrese, niti se više iko ozbiljan uzda u međunarodnu zajednicu. Iz nemoći ili po nečijem nalogu, njen visoki predstavnik, naš višegodišnji znanac Valentin Inzko, ponaša se poput ostarjelog kralja Leara, koji ne vidi da mu kroz otvoren prozor u sobu pada snijeg!

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *