hamburger-icon

Kliker.info

Gojko Berić : Javna psihijatrija iz koje pacijenti bježe

Gojko Berić : Javna psihijatrija iz koje pacijenti bježe

Oktobar 11
16:58 2018

Narod, po pravilu, nije bogzna kakve pameti, ali mu je nesavršenstvo demokratije omogućilo da emocije i volju većine nametne pametnijoj manjini i vlada njome sve dok se ne umori od vlastitih zabluda. Sa te tačke gledišta, protekli izbori u Bosni i Hercegovini bili su izraz “narodnjačke pameti”. Kako rekoše pobjednici, “čisti kao suza”.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Ali, uz dosta prljavog veša. Veliki uspjeh ostvarila je Naša stranka, reprezentant građanskog društva i antipod moćnim nacionalističkim političkim partijama, višegodišnjim vladarima podijeljene zemlje. Pažnju zaslužuje i slučaj bošnjačkog kandidata za člana Predsjedništva BiH, 63-godišnjeg Mirsada Hadžikadića. Rođen u Banjoj Luci, Hadžikadić se u Americi afirmisao kao vrhunski stručnjak za računarsku tehnologiju, bio je dekan jednog od tamošnjih fakulteta iz te oblasti i izvršni direktor analitičkih programa Univerziteta Sjeverna Karolina.

Iako ovdašnjoj javnosti gotovo nepoznat, sa biografijom netipičnom u bh. političkim nadmetanjima, on je doletio avionom u Sarajevo i sa skromnom ličnom kampanjom, koja je uključivala gostovanje na nekoliko TV kanala i poruku biračima na svojoj web stranici, pokupio više od 40.000 glasova! Ali, kad se sve sabere i oduzme, narod je opet i opet glasao za diktaturu etničkog nacionalizma, za podijeljenost po principu nacionalne i vjerske pripadnosti, što neizbježno vodi produbljivanju međuetničkog konflikta i mržnje. Narod je opet i opet glasao za korifeje političke korupcije, nepotizma, organizovanog kriminala i bezakonja. Glasao je za populističke demagoge, glavne uzročnike najkatastrofalnijeg urušavanja ove zemlje u cijeloj njenoj istoriji.

Time su Bošnjaci, Srbi i Hrvati još jednom, vlastitom voljom, ovjerili svoju davno odabranu sudbinu – budućnost koja se sve više udaljava. Ispostavilo se da je ustavna definicija prema kojoj se Bosna i Hercegovina sastoji od dva entiteta i tri konstitutivna naroda održiva samo u tehničkom smislu, proizvodeći stalna politička trvenja. Bilo bi tačnije reći da ovu zemlju čine tri propala etnička društva, zarobljena u mrežu primitivizma, vjerske zatucanosti i lažne demokratije. Iako konstituisanje nove vlasti tek predstoji, pri čemu niko ne zna koliko će ta partija političkog pokera potrajati, već sada se može reći da smo danas od normalne države udaljeniji nego što smo bili juče. Dok se uzbrdicom vozimo prema jednom od poznatih sarajevskih restorana, sredovječni taksista mi iznosi svoj doživljaj države u kojoj živimo: “Ova zemlja je jedna ogromna javna psihijatrija u kojoj svako od nas ima svoj krevet. Ležećih pacijenata je sve više.”

Imaju li protekli izbori nekakve veze s tim, prosudite sami. U svakom slučaju, zgodna je to metafora stanja mentalnog zdravlja nacije. Ovu metaforičku psihijatrijsku kliniku čine tri odvojena etnička odjeljenja, svako pod upravom odgovarajuće stranke. Jedno od njih je već dvadeset godina pod nadzorom SDA. Izgleda da je ta privilegija jako privlačna. To zaključujem po razdraganosti Bakira Izetbegovića u trenucima kad je u svom stranačkom štabu proglasio izborni trijumf svoje stranke. Ne sjećam se da se lider SDA u posljednjih godinu dana ikada nasmijao pred TV kamerama. A u toj noći je bio veseo kao da je na svadbi, iako mu sa njegovog odjeljenja, kao i sa onog Dodikovog i Čovićevog, pacijenti bježe u sve većem broju u Evropu. Rezultati izbora su takvi da će njihova bježanija biti sve masovnija.

Stvar je sociologa, psihologa i politologa, a ima tu mjesta i za psihijatre, da objasne razloge neočekivano uvjerljive pobjede SDA na jednoj i potpuno neočekivanog debakla Fahrudina Radončića i njegove stranke na drugoj strani. Ali, ako je u prvom slučaju i ovog puta presudila bespogovorna odanost cijele armije stranačkih klijentelista i ruralnog džamijskog svijeta, kojem je u poimanju vlastitog identiteta država tek na trećem ili četvrtom mjestu, šta je sa klijentelističkom mašinerijom SBB-a? Nije li i ova stranka na razne načine uhljebila većinu svojih članova, pa ipak su na hiljade njih okrenuli leđa svom lideru!? Što se pak tiče Željka Komšića, potpuno je lažna teza da je on “fenomen koji uživa opštu podršku građana”, kako to veli jedan ovdašnji političar stare garde.

Ovom tezom se, smišljeno ili ne, obmanjuje i hrvatska i bošnjačka javnost i prikrivaju stvarni razlozi Komšićeve pobjede nad Draganom Čovićem. Komšić je vlastitu stranku uspio učiniti zanemarljivom, njegova popularnost je znatno opala, a ipak su mu Bošnjaci dali 170.000 glasova, čak više nego što ih je dobio Šefik Džaferović. Međutim, to nije bio račun između Čovića i Komšića, već između Čovića i Bošnjaka, koje je on svojim političkim gafovima konstantno frustrirao i koji su mu se, koristeći izborno pravo, osvetili. Suvišno je dakle uvjeravati bilo koga da je Čović sam sebe pobijedio, uz velike zasluge Zagreba, a Komšić je samo pokupio biračke žetone i naplatio ih. Međutim, njegova pobjeda je Pirova pobjeda, koja može izazvati opasnu političku krizu, prema nekima i haos.

Naši javni TV servisi dovode u svoje studije koga god uhvate, kako bi razni analitičari objasnili građanima ko, s kim i pod kojim uslovima može formirati vlast na državnom, entitetskom i kantonalnom nivou. Ma, koga to zanima? Ima li iko ozbiljan ko još vjeruje da se od ubuđalog brašna može praviti ukusan kruh? Ako želimo biti odgovorni prema svom poslu, najmanje što možemo učiniti je da podsjetimo na činjenicu da su i međunarodni faktori, i opozicija, i mnogi mediji i intelektualci mjesecima tvrdili da će oktobarski izbori biti od istorijskog, takoreći sudbonosnog značaja za Bosnu i Hercegovinu.

Njihova poruka je, u najkraćem, glasila: Promjene ili će se zemlja naći nad ambisom! Promjene se nisu desile. Isključujući Željka Komšića, nacionalisti su dobili i ove izbore. Još jedan “voz istorije” je prošao a da se nismo ukrcali u njega. Ničiji optimizam nema više pokrića. Ali, kako kaže Čehovljev Ujka Vanja: “Valja živjeti.” Šef Delegacije EU u BiH Lars-Gunnar Wigemark povrijedio se na nogometnoj utakmici u Petrovu kod Doboja i trenutno hoda pomoću štaka. Ima u tome neke simbolike – ova država je u još gorem stanju!

Sve u svemu, na glavnoj sceni su i dalje isti poznati likovi, sa istim maskama i istim kostimima. Dramski zaplet je takođe već viđen, režija pripada provjerenoj populističkoj školi. Predstava može da počne!

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *