Kliker.info

Na samom isteku protekle godine mediji su objavili vijest da je Emir Kusturica odustao od filma o Jasenovcu, zanimljivu utoliko više što je ranije u nekoliko navrata najavljivano da će upravo njemu biti povjerena realizacija ovog ambicioznog projekta srpske kinematografije iza kojeg u cijelosti stoji Vlada Srbije. “Nije se to razvilo.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Upravo se snima jedan film o Jasenovcu i nekako u mojim elementarnim česticama nije bilo dovoljno serotonina za taj posao. Mala je Srbija da bi imala dvije verzije filma o Jasenovcu… Sve je na filmu kao i u političkom životu – važne teme su marginalizovane na najprostiji način. Umjetnik u društvu više nema funkciju koju je nekad imao – ako se ne uključi u partiju”, rekao je na konferenciji za novinare održanoj u Ministarstvu kulture i obrazovanja. Šta je ovdje u pitanju – manjak serotonina, “osjećaja zadovoljstva i mentalne opuštenosti”, ili povrijeđena sujeta Emira Kusturice?

Film koji ga je “omeo” da snima na istu temu zove se “Dara iz Jasenovca”, radi ga srpsko-američki režiser Predrag Gaga Antonijević, koštaće oko tri miliona eura i biće premijerno prikazan u maju ove godine, na 75. godišnjicu oslobađanja zloglasnog ustaškog logora. Najavljena je i njegova holivudska premijera. Glavnu ulogu igra dvanaestogodišnja Biljana Čekić, djevojčica iz Potkozarja, čiji su preci stradali u Jasenovcu. Kako je objavljeno, film prati sudbinu djevojčice Dare, neposredno nakon ustaško-njemačke ofanzive na Kozari, kada je na hiljade djece s tih prostora odvedeno u Jasenovac. “Jako nam je važno da ovim filmom izrazimo estetiku smrti i ubijanja”, kaže Antonijević.

Lažirana historija

Još jedan istaknuti filmski stvaralac, Splićanin Lordan Zafranović (“Okupacija u 26 slika”, “Pad Italije”, “Večernja zvona”), umiješan je u ovu priču. Još od “Okupacije”, a pogotovo nakon dugometražnog dokumentarca “Krv i pepeo Jasenovca”, Zafranović je u očima hrvatskog nacionalističkog establišmenta postao “crna ovca”, otpadnik štetan po nacionalnu stvar. Početkom devedesetih morao je bježati iz Hrvatske. Arsen Diklić mu je ponudio scenario za film koji se trebao zvati “Djeca Kozare”. Bio je siguran da o temi Jasenovca ništa bolje nije imao u rukama. Tekst je ponudio Filmskom centru Srbije, njegovi prijatelji, među kojima je bio i direktor Centra Žarko Dragojević, uvjeravali su ga da će sigurno proći na konkursu. Međutim, politika je iz svog šešira izvukla ime Predraga Antonijevića, koji je konkurisao sa potpuno istom temom, naslovljenom “Djeca Kozare”. Dragojević je podnio ostavku. Pokraden i izigran, Zafranović je režisera Antonijevića nazvao Lady Gaga! O svemu tome pričao je nedavno, gostujući u TV emisiji O kanala “U kontru sa Draganom Markovinom”.

Jasenovac je epicentar danas već istorijskih srpsko-hrvatskih trauma, bez ikakve nade da to jednog dana prestane biti. Snimanje “Dare iz Jasenovca”, a posebno činjenica da je za stručnog konsultanta angažovan vodeći američki ekspert za holokaust Michael Berenbaum, razbjesnili su desnicu u Hrvatskoj. Reagovanje Matka Marušića, književnika i profesora Medicinskog fakulteta u Zagrebu, bila je poslastica za hrvatske portale: “Film rade sa savjetnikom Židovom i žele da se hrvatski zločini povežu s holokaustom. Na osnovu lažirane historije rade lažiranu tragičnu priču. Ovaj film je najveća srpska laž, laž nad lažima!” Antonijevića prati glas “srpskog Stevena Spielberga”. Filmskoj javnosti je poznat po filmu “Spasitelj”, čija je radnja smještena u Bosnu tokom proteklog rata. Antonijević se požalio novinarima da iako, kako kaže, ima puno prijatelja u Hrvatskoj, u njegovom filmu nema nijednog glumca iz te zemlje: “U Hrvatskoj je iz nekog čudnog razloga došlo do poplave ljubavi prema NDH.

Nažalost, nema hrabrih hrvatskih glumaca koji bi igrali u mom filmu, jer bi sigurno imali problema”. Srbiju je svojevremeno uzburkala predstava o ubistvu premijera Zorana Đinđića, koju je na sceni Ateljea 212, na desetu godišnjicu Đinđićeve smrti, postavio Oliver Frljić. Rođen u Travniku, Frljić živi u Hrvatskoj, režira u regionu i Evropi i važi za najvećeg kazališnog “provokatora” na ovim prostorima. Međutim, uoči prvog izvođenja njegove beogradske predstave došlo je do loma u glumačkom ansamblu, koji se podijelio na “patriote”, one koji su odbili da igraju i “izdajnike”, koji su pristali na svoje uloge.

Nije ni čudo, jer drama predstavlja žestoku kritiku srpskog društva – Crkve, političara, samoproglašenih patriota, Vojislava Koštunice… U novinama se moglo pročitati da je predstava primljena hladno i da su neki gledaoci, izlazeći, gunđali u stilu: Zašto jedan Hrvat režira ovakvu predstavu u Beogradu?

Moralna osuda

Ima li mjesta moralnoj osudi glumaca iz ove priče, jednih koji su odbili da igraju u srpskom filmu o Jasenovcu i drugih, koji nisu željeli da učestvuju u predstavi Olivera Frljića? Svaki hrvatski glumac koji je eventualno odbio Antonijevićevu ponudu dobio je u ekstremno nacionalističkom reagovanju Matka Marušića javnu satisfakciju za svoj “patriotski” čin. Može li se od grupe glumaca Ateljea 212 očekivati da preispituju vlastitu savjest ako se zna da su u Srbiji uzori patriotizma Milošević, Arkan i Legija, Karadžić, Mladić i Šešelj? A Frljićeva predstava “pljuje” po tim “svetinjama”, baš kao i po crkvenjacima u crnim mantijama!

Uostalom, to što je neko dobar pisac, slikar ili glumac ne znači da ne može biti zadrti nacionalista. Radovan Karadžić je i pjesnik i ratni zločinac. Na kraju krajeva, svako ima pravo na vlastito uvjerenje, za koje plaća cijenu. Svako ima pravo i na strah i na kukavičluk. Takođe i na hrabrost, koja je danas tako rijetka, takoreći usamljena pojava.

Strah je postao dominantan osjećaj savremenog čovjeka, strah od onoga što su ljudi na svojoj planeti učinili u korist vlastite štete, strah od nuklearnog rata, strah od političkog i duhovnog klera (u Bosni i Hercegovini pomnoženo sa tri), strah od svakodnevnog nasilja… Ljudi žive preplašeni na mnogo načina. Kao što neko reče, ovo je vrijeme kukavica i kukavičluka. Vrijeme kad nije preporučljivo govoriti ono što misliš, ako će to ugroziti tvoje interese.

Svako plaća cijenu za svoj stav. To košta. Život onih koji su se oduprli zovu nacionalizma preko noći se mijenja. Takvi počinju pripadati manjini odbačenoj na marginu društva, na koju su upereni reflektori nepovjerenja. Ali, ni kukavicama, pretpostavljam, nije lako živjeti sa vlastitim kukavičlukom.