Kliker.info

Stišala se olujna medijska, politička i narodnjačka kampanja koja je optužnicu protiv Fahrudina Radončića i njegovo hapšenje kvalificirala kao montirani politički proces.Trajala je puna dva mjeseca, sve dok Radončić nije pušten iz pritvora i omogućeno mu da se, uz određene mjere zabrane, brani sa slobode.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Ako i nije podlegao ovom “udruženom poduhvatu” Radončićevih pristalica, Sud BiH je očigledno uvažio njihov najrazumniji argument – da Radončić u pritvoru i Radončić na slobodi imaju potpuno suprotan utjecaj na političku stabilnost ne samo Federacije već i cijele zemlje. Lider SBB-a i delegat u Domu naroda BiH moći će raditi svoj posao i posvetiti se koalicionom partnerstvu sa Bakirom Izetbegovićem. Time je slučaj prešao u mirne vode, ukoliko tu mira uopće može biti. Fahrudin Radončić je među biračima stekao veliki broj fanova.

Ali isto tako postoji i veliki broj onih koji ga naprosto ne vole. I jednima i drugima pogled je zakovan za njegovu “poslovnu imperiju”, čiji je simbol sarajevski toranj – prvi su njome fascinirani, a drugi nikada nisu prestali sumnjati u porijeklo njegovog bogatstva. Međutim, urnebesno politiziranje sudskog procesa prije nego što je on i započeo, u čemu je ključnu ulogu odigrao Dnevni avaz, nanijelo je štetu i Radončiću, i pravosuđu, i državi Bosni i Hercegovini. U intervjuu Oslobođenju, objavljenom prošlog petka, dr. Christian Hellbach, ambasador SR Njemačke u BiH, bio je izričit: “Iskreno rečeno, smatram da je nepodnošljivo kako u ovoj zemlji političari i mediji prilično otvoreno vrše pritisak na pravosuđe. To nema nikakve veze sa evropskim standardima.”

Dva velika paradoksa uplela su svoje prste u političku sudbinu Fahrudina Radončića. On nije, kao što bi to u aktuelnom političkom kontekstu moglo izgledati, dobio preko 200 hiljada glasova na izborima 2014. propagirajući ove ili one reforme, jer će svaka vlast koja dublje zakorači u teške i bolne promjene pasti nakon svog prvog mandata, nego je te glasove stekao najavljujući da će “pravna država hapsiti sve one koji su pokrali stotine miliona maraka narodnog novca, pljačkali na raznim tenderima i ponizili narod”, kako je rekao na velikom predizbornom skupu svoje stranke u Zenici, 8. oktobra 2014. godine. Na to je, kako je krupnim naslovom atmosferu opisao Dnevni avaz, nekoliko hiljada Zeničana uzvratilo skandiranjem: “Fahro, hapsi ih!” Podrazumijeva se da napaljena masa nije pritom mislila na jato sitnih riba, već na one najkrupnije primjerke, koje je Radončić okvalificirao kao najveće političke štetočine po ovu zemlju. Radončić nije dočekao da “pravna država” počne takve hapsiti, nego je on sam krajem januara ove godine uhapšen. To se zove ironija sudbine.

Drugi paradoks koji će ući u političku biografiju ovog čovjeka na svoj način ruši san o pravnoj državi. Riječ je o tome da su se, slijedeći populističke nagone šire javnosti, i članovi Predsjedništva BiH upetljali u politiziranje “slučaja Radončić”. Razumljiva je kakva-takva solidarnost među političarima, ali nedopustivo je da Izetbegović, Čović i Ivanić slijede ulicu izjavljujući da hapšenje lidera SBB-a koči reformske procese u BiH, uz otvorenu aluziju da je riječ o još jednoj u nizu političkih optužnica koje su, redom, na suđenjima doživjele fijasko. Time je najviši državni vrh izvršio svojevrsni politički pritisak na Tužilaštvo i Sud BiH. A Radončiću se, kao što je poznato, sudi zbog ometanja rada tog istog Tužilaštva i Suda?! Možete li, recimo, zamisliti da američki ili francuski predsjednik, britanski premijer ili njemačka kancelarka neko suđenje u svojoj zemlji proglase montiranim političkim procesom? Naravno da je takvo što nezamislivo, jer bi ih to, u najmanju ruku, stajalo političke karijere.

Prije ili kasnije, suđenje Radončiću će biti okončano pravomoćnom presudom. I kakva god bude, ona će biti nepravedna, jer će neki od aktera u tom procesu biti lišeni bilo kakve odgovornosti. Bude li Radončić oslobođen, Tužilaštvo će u svojoj elitističkoj kuli ostati nedodirljivo, a bude li proglašen krivim, “široka javnost”, koja je držala pledoaje u njegovu korist, ponašaće se kao da s tim nije imala nikakve veze.

Nije tu javnost činio samo onaj naš polupismeni svijet, koji u novinama, sa sličicom, iznosi svoje “mišljenje” o svemu i svačemu, nego je u njoj bilo i mnogo ozbiljnih i uglednih ljudi iz akademske i umjetničke zajednice. Našli su se tu i penzionisani generali, koji samo što nisu uzeli stvar u svoje ruke. Sve u svemu, bila je to otvorena manifestacija protiv pravne države i njene sudske vlasti. Ni običan piljar neće reći da je protiv zakona i nezavisnog pravosuđa, svi smo mi, je li, legalisti, ali samo ako stvari idu u našu ličnu ili plemensku korist. Srbi, Hrvati i Bošnjaci su po mnogo čemu pretpolitički narodi, njihov mentalitet je protivan svemu na što se civilizirani svijet poziva kao na svoju civilizacijsku normu. I nema tu nikakve razlike između Hrvata iz Zagorja i Hrvata iz Širokog Brijega, između Srbina iz Bileće i Srbina iz Čačka ili između Bošnjaka iz Cazina i Bošnjaka iz Novog Pazara. Biti protiv svake vlasti i protiv svakog zakona, a istovremeno tražiti od države i zakona da te štite od svake nepravde, paradoks je koji je davno ušao u gene našeg svijeta. A stabilna je i privlačna samo ona država u kojoj je zakon jednak za sve. U protivnom, vladavinu prava zamijeniće vladavina haosa.

Koalicija SDA i SBB-a doživljava se kao događaj od istorijskog značaja za Bošnjake, posredno i za odnose sa Srbima i Hrvatima. Uključivanje Radončićeve stranke predstavlja novi momenat u rješavanju Gordijevog čvora zvanog Mostar. Ako to dovede do izlaza iz višegodišnje pat-pozicije, na ovdašnjem političkom semaforu biće upaljeno jedno veliko “zeleno svjetlo”, otvoren put ne samo za Mostar već i za širu zajednicu. U protivnom, velike ambicije koje imaju sadašnji koalicioni partneri mogle bi naglo splasnuti. Pri čemu ne treba zaboraviti važnu činjenicu – da je Savez za bolju budućnost praktično nastao na gotovo dvogodišnjoj bespoštednoj kritici Stranke demokratske akcije. A to je ipak kamenčić u cipelama i jedne i druge stranke.