Kliker.info

Pa dobro, na čemu smo onda nakon svega što je proteklih dana rečeno bilo u slavu ili na račun Dejtonskog sporazuma, čija je 25. godišnjica obilježena uz dosta protivrječnosti, na kraju i nesvakidašnjim diplomatskim incidentom pošto su članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Šefik Džaferović ovog utorka odbili da se sretnu sa ruskim ministrom inostranih poslova Sergejem Lavrovom?

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Problem sa Rusijom je u tome što je ona nedvosmisleno protiv okretanja naše zemlje Zapadu, od prvog dana je podržavala Karadžića i njegovu tvorevinu, baš kao što godinama bezrezervno podržava Milorada Dodika, separatistu sa američke “crne liste”. Narod bi rekao: Prekipjelo je! Rusiji odgovara što turbulentniji, da ne kažem haotični Balkan, a nikako stabilan mir. Ovo je do te mjere postalo evidentno da tu nikakvi razgovori sa Lavrovom ne mogu ništa promijeniti.

U tome je suština ovog incidenta, a mnogo manje u činjenici da je Lavrov prije dolaska u Sarajevo otišao na noge Dodiku i sa njim divanio na poznate teme, u prostoriji u kojoj nije bilo zastave BiH. Već viđeno! Ipak, ostaje dilema da li je sve to bilo dovoljno da Komšić i Džaferović sa obje noge upadnu u zamku političkih emocija i bojkotuju visoko rangiranog ministra jedne od najmoćnijih zemalja na svijetu. Dobili su dosta aplauza, ali i dosta packi.

Tvrditi kako bi bilo uputnije i mudrije da su Komšić i Džaferović razgovarali sa Lavrovom i rekli mu sve što im je u odnosu na rusku poziciju na srcu, diplomatski je možda ispravno, ali i prilično naivno. Kao da ruski ministar inostranih poslova ne zna šta tu Bošnjake i Bosance iritira i kao da pomenuti članovi Predsjedništva BiH ne znaju da Moskva želi cementirati etničku i entitetsku podjelu ove zemlje. Za nju je Dejtonski sporazum isto ono što i za Srbe – knjiga vo vjeke vjekova.

U svakom slučaju, ovaj događaj je dodatno podigao ionako uznemirujuće etnopolitičke tenzije u zemlji. Krhka i ranjiva iznutra, i izložena sve snažnijim geopolitičkim aspiracijama kako najbližih susjeda, tako i najvećih sila, Bosna i Hercegovina je prinuđena da se neravnopravno nosi sa takvom situacijom. Uzgred budi rečeno, istorijsko iskustvo niza naroda, pa i srpskog naroda, govori da saditi tikve sa ruskim režimima dugoročno nikada nije bio isplativ posao.

To što većina Srba, uprkos svemu, ima o tome suprotno mišljenje, stvar je o kojoj ne vrijedi raspravljati. O tome možda najbolje govori jedna bizarna činjenica. Srpski biznismeni koji svijaju unosne poslove u Putinovom carstvu, opijajući se po Moskvi, hvale na sav glas majčicu Rusiju, ali svoje sinove šalju na školovanje na Zapad. To je paradoks nastao između mitske ljubavi prema Velikom bratu i životne stvarnosti koja toj ljubavi sve više izmiče.

Sarajevski diplomatski incident ipak ne može skrenuti pažnju sa neuporedivo važnijih tema – onog što predstavlja dejtonsku prošlost i onog što, eventualno, predstavlja dejtonsku, neki kažu briselsku budućnost. Život teče dalje. Postalo je otrcano i dosadno isticati kako nam je taj sporazum donio spasonosni mir, bolje reći – prekinuo je jedan nepojmljivo surov rat između dojučerašnje braće. To znaju i vrapci na granama. Donio je taj sporazum još ponešto dobrog. Ali, sve u svemu, nije ispunio očekivanja koja su u njega polagana. Iako sadrži nekoliko ozbiljnih “fabričkih grešaka”, Dejtonski sporazum sam po sebi nije bio smetnja da BiH i njeni građani dobiju mnogo više nego što su dobili.

Navešću samo nekoliko najvažnijih stvari koje su morale biti urađene, a nisu: Mrtvi su morali biti pronađeni i pokopani; suđenja ratnim zločincima morala su biti brza, pravedna i efikasna; pravosuđe je moralo postati potpuno nezavisno od svake političke moći; povratnici svojim kućama trebali su, bez izuzetka, biti dočekani dobrodošlicom, kako u ljudskom tako i u političkom i ekonomskom smislu; religija je morala biti odvojena od države i politike; obrazovni sistem morao je biti ispražnjen od podsticanja na vjersku i etničku mržnju; veličanje ratnih zločinaca, kao i negiranje genocida u Srebrenici moralo je biti kažnjivo; ljudi na vlasti koji ovaj proces opstruiraju morali su biti uklonjeni sa svojih položaja. Ništa od toga nije ostvareno ili je ostvareno u krajnje reduciranoj mjeri.

I danas, nakon toliko godina, traje uzaludna potraga za desetak hiljada nestalih; suđenja za ratne zločine bila su mahom selektivna, spora i traljava; pravosuđe je postalo rak-rana čitavog sistema; osuđenim ratnim zločincima se priređuju komemoracije u prisustvu visokih političkih ličnosti i predstavnika klera; projekat povratka izbjeglica je i oficijelno proglašen propalim, jer ni od koga nije bio prihvaćen iskreno; zemlja živi u znaku dubokih etničkih i političkih podjela, pa mladi masovno odlaze na Zapad, bježeći od siromaštva i beznađa. Ko je za sav taj užas kriv? Domaći političari u najvećom mjeri, jer im niko nije branio da rade svoj posao. Da li će iko od njih odgovarati za pokradenih trideset godina naših života? Neće.

Vraćam se pitanju koje stoji na početku ove kolumne, jer jedino ono ima nekog smisla nakon pomenute godišnjice Daytona. Na čemu smo dakle mi koji kao ljudska bića tvorimo ovu zemlju? Kad se sve rečeno i obećano uzme u obzir, očito je da Dejtonski sporazum, sa malim ali neizvjesnim popravkama, i dalje ostaje naša sudbina.

Međunarodna zajednica nema volje da se upusti u otklanjanje njegovih “fabričkih grešaka”, a naše vlastodržačke garniture i ne pomišljaju da se oko jednog takvog posla slože. Da li će novoizabrani predsjednik SAD-a Joe Biden, kad BiH dođe na njegov dnevni red, uspjeti da makar donekle slomi njihov žilavi otpor? Naši politički prvaci i dalje trabunjaju o svijetloj budućnosti zemlje koju su tako uspješno upropastili. Pa šta bude, neka bude! Uostalom, njima je lako, oni svoju berićetnu budućnost uživaju već godinama, neki čak po dvadeset ili trideset godina.

S druge strane, ljudi iz vrha EU hrabre nas da izdržimo još najmanje dvadeset godina, kada bi BiH eventualno mogla dobiti status “evropske zemlje”. A čak šezdeset i više godina trebaće nam da dostignemo današnji prosječan standard EU?! Hvala na takvoj budućnosti.
Više od toga vjerujem kancelarki Angeli Merkel koja je nedavno, obraćajući se naciji u kontekstu borbe protiv pandemije koronavirusa, poručila Nijemcima: “Čeka nas teška zima, ali i ona će proći”.